Zanimljiva tema....

U dobi od oko 2-3 godine, moja su djeca imala abecedu-magnete na vratima frižidera i znali su sva slova. ALi kako opisuje tanja_b, to je daleko od čitanja... U istoj dobi znali su točno prepoznati logotipove Konzum; Diona; OMV, Končar...ali ni to nije čitanje.

Taj interes za slova (ne kao gradivne elemente riječi nego kao bilo koje druge stvari) u toj dobi je normalan i prirodan - dijete uči iz okruženja. Klinca ne zanima da li je to čitanje ili prepoznavanje. Njegovo poznavanje svijeta je previše ograničeno da bi mu čitanje išta značilo. Njemu je simbol A znak za slovo i prepoznaje zeleno slovo na frižideru, pridjeljuje mu ime isto kao što razlikuje loptu od plišanog medvjeda. Ali da se vratim na čitanje - slažem se s tanjom_b da je to kompleksan proces koji zahtijeva drugačiju razinu razumijevanja. Uostalom, zar nije tako i nama? Ja mogu pročitati nekakav članak iz područja nuklearne fizike ili medicine, ali ću imati problema da ga razumijem jer ne poznajem materiju.

Daklem, ako je ova metoda Glenna Domana korištena kao igra i poticajno sredstvo (kao i bilo što drugo) onda dobro. Ali ako je sustavni roditeljski cilj stvaranje malih genijalaca, to je već puno manje dobro. Preporučujem knjigu Ellen Winner "Darovita djeca - istina i mit" gdje su opisani primjeri kako roditeljsko inzistiranje na darovitosti može upropastiti zaista darovite klince i od njih stvoriti nesretne i neuspješne ljude.