Moja ce skoro sest, isto je pocela s vjerom i povezanim pitanjima, tipa: zasto nemam kumu (valjda joj fali poklona
), zasto nemam dva imena, zasto mi nemamo nasu crkvu u koju idemo kao drugi i sto se tamo radi, itd.
Ja se trudim jasno joj reci zasto (ponekad imam inspiraciju a ponekad ne), uglavnom svela sam na to da tata i ja mislimo da ono sto se prica u crkvi nije istina i zato ne idemo tamo to slusati. Ne znam kako to jednostavnije i tocnije objasniti. Alternativu prezentiram neutralno, u stilu "neki vjeruju" ali sam joj rekla da ne znam zasto. Mislim da je jos premala da shvati vecinu mojih razmisljanja zasto ja ne vjerujem niti to cijenim kao neku vrlinu, a i da joj objasnim kako je oportuno takva razmisljanja zadrzati u javnosti za sebe.
za sad je njen Deklarirani stav da ona vjeruje u boga, sto se primarno ocituje kad igramo covjece ne ljuti se jer ponavlja "molim te boze, molim te da dobijem tri"
za sad m je smijesno, na zalost od jeseni vec vjerojatno nece biti tako smjesno sve skupa... Budemo vidjeli kako ce to ici.
šafran prvotno napisa
ove godine su za zadaću iz hrvatskog (hrvatskog, ne vjeronauka!) morali napisati pjesmicu o Isusovom rođenju. On je napisao nešto totalno pobožno, očito je dovoljno dobro shvatio što se od njega traži. Ne znam samo da li da budem zadovoljna zbog toga, ili bi mi ipak bilo draže da je nadrljao nešto bezveze.
)
to je bitka koju biješ samo onda kad osjetiš u trbuhu da baš moraš pa nek pukne što mora puknuti (dođu i takve situacije, ali u mom slučaju barem, tek u tinejdžerskim buntovničkim godinama)
