Dosta rijetko pišem, jer dosta rijetko spavam , ali želim dati svoj obol ovoj temi.
Naravno da nikoga ne procjenjujem na temelju samo jedne odrednice kao što je dojenje (što je zapravo jedna gotovo banalna stvar u procjeni nečije osobnosti), ali mislim da bit pitanja ni nije u nečijoj osobnosti, simpatičnosti, životnim navikama, komociji ili u drugim načinima bliskosti s djetetom. Mislim da je bit pitanja onaj intimni doživljaj dojenja, koji postavljačici očito predstavlja neiscrpni izvor zadovoljstva, sreće, mira, blaženstva, čiste ljubavi, i koja se pita kako to netko sad isto ima bebu, a ne doji, kako funkcioniraju nedojilje, ne ulazeći sad detaljno u njihove razloge.
S te pozicije, moram potpisati Rivendell i Beti. Meni dojenje predstavlja takav odnos sa djetetom koji ne može nadomjestiti ništa, ali ama baš ništa drugo. To nije samo pitanje hrane, bočice, meni je trenutak kada mi se ona privije na grudi, počne cicati i onako se smiri, opusti, a ja ju gledam onako malenu, usnulu u svom naručju, jednostavno nenadmašan. Ništa se ne može usporediti s tim jer ja svoju curicu nikada nisam vidjela tako savršeno zadovoljnu kao kad je na cici. I da, stoput sam si postavila pitanje kako funkcioniraju bebe (i mame) koje ne doje. Želim naglasiti da nemam nimalo negativni stav spram mama koje ne doje, jer svatko ima svoje razloge i nije na meni da ih propitujem (poštujem i ''ne da mi se'' razlog, meni jako draga i bliska osoba nije dojila upravo iz tog razloga), ali mi ih je jednostavno pomalo žao. Zato jer propuštaju fantastično iskustvo koje samo majke mogu iskusiti. I jednako fantastično iskustvo propuštaju i njihova djeca.
Možda je moj post malo prenabrijan, možda sam ''fulala ceo fudbal'', ali ja tako osjećam.