Citiraj ardnas prvotno napisa Vidi poruku
Ayan, zao mi je sto prolazis, ali ja cu ti napisati moje iskustvo, i nacin kako sam zo rijesila.Ne kazem da je ovo dobro, tocno, ali nama je pomoglo. Moj je bio ista tvoja.
Negdje oko njegove 2 godine to je pocelo, napomena, nikada nismo tukli dijete uvijek sve razgovorom rjesavali.
Bacanje u ducanu, cekam da ga prodje, da stojim kraj njega i cekam, s vrimena na vrime samo pitam, da li si gotov, bude gotov vrlo brzo. Ljudi me cudno gledaju, al ne marim za to. Kada se smiri, mora mi dati ruku, mi onda ja krenem, sa citabom, kako sam tuzna zbog tog ponasanja, kako me to ljuti, i kako ce ici u kaznu kad dodjemo doma.
Kad dodjemo doma, odmah ide u kaznu, a kazna je da mora sjediti kraj svoje police za knjige , i kad razmisli moze izaci iz sobe.
Viruj mi ovo pali, ja ne vicem, ne svadja se samo pokazem da ide u kaznu.
Kaznunimamo i kod bake i kodtete, svugdi u zatvorenom.
Pokusaj ovako
Da, slično zapravo...

Moj stariji se bacio na pod urlajući tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Napravio je to u dućanu kad sam mu htjela probati jaknu. Okrenula sam se na peti i otišla iz dućana van, a njega ostavila. Kad sam prošla kroz vrata, dojurio je za mnom u suzama, ali urlanju više nije bilo ni traga. Ni danas ne znam kako mi je to palo na pamet. To je bilo samo par koraka, ali svejedno, da sam razmislila - možda i ne bih to napravila. Kako god bilo, spasila sam se, ali dugo duuuugo sam izbjegavala takve situacije.

Kazne - isto smo imali mirni stolac. Vrijeme kazne na mirnom stolcu - koliko godina, toliko minuta moraš mirno sjediti u tišini.

Ja sam imala dvojicu "na blizu" pa sam ih morala razdvajati ako su se svađali - svaki u svoju sobu. Rezultat - i dan danas ako netko nekom smeta, dogovore se tko će u koju sobu/prostoriju (što nije lako u malom stanu, ali ide).

ALI najvažnije je ono što je Zuska napisala - roditelj prvo mora izaći na kraj SAM SA SOBOM, a onda je puno lakše to napraviti i s djetetom. Naše eksplozije, gubljenje živaca i svađe obično su poticale eskalaciju deračine. S druge strane - tišina (recimo u autu) je bila neobična i klinci su se brzo znali zapitati "zašto su tata i mama zašutjeli - očito nešto nije kako treba". Eh, sad, to je bilo negdje nakon treće godine.

Prije toga - u autu obavezno audio priče i pjesmice (izludili su me Pikova kućica na drvetu i Žabac veseljak - i danas ih znam napamet).

Doma - ako je atmosfera mirna i bez trzavica, onda su obično i djeca bolja. Ali s dvogodišnjacima koji ispituju granice naših živaca nema nam spasa - sami moramo pomicati svoje granice (kaže osoba koja je to naučila na vlastitoj koži).

Moja djeca nisu kino vidjela valjda do pete godine i dulje, ni u kazalištu ništa dulje od pol sata, jednostavno smo zaobilazili takva mjesta sve dok nisu bili sposobni izdržati sat - sat i pol na miru. Kupovina - nula bodova (pogotovo shoppping centri - fluorescentna rasvjeta i previše poticaja sa strane bili su recept za katastrofu. Igraonice isto nula bodova do negdje pred školu.

Ono što su podnosili bili su prostori u kojima je relativan mir - od zatvorenih prostora na pamet mi pada knjižnica (dječji odjel), muzeji (prirodoslovni, tehnički, povijesni, etnografski.... ) jer to su mjesta odakle možeš izaći kad je djetetu dosta i kraj priče.