pa kuži ona to itekako , sama mi govori da više ne može ovako živjet, da joj je život pakao i stalno mene pita što bih ja napravila na njenom mjestu.

ja sam joj rekla da bih prvo otišla po stručnu pomoć pa me netko postavi na noge da objektivno sagledam što se događa, da bih se (bez ikakve najave njemu) savjetovala s odvjetnikom da vidim koja su mi prava, procedura i kako to najbrže i za djecu najlakše rješit (ako je moguće sporazumno), i onda bih tek njemu objelodanila da se želim rastati. Djeci bih poslije isto osigurala neku psih.pomoć iako njeni će se preporodit kad ga se rješe jer ionako bi najradije da on ne postoji (jedno dijete čak govori da bi voljelo da je tata mrtav tuga samo takva.

A prijateljica mi je divna osoba, prekrasan karakter nju naći je ko naći iglu u plastu sijena.