 |
|||
Drago mi je da pise i teta iz vrtica, meni je racionalno pozitiva, ne vidim da su cure nervoznije doma, mozda malo umornije
Zanima me koliko oni duboko prozivljavaju taj stres? Kako da im olaksamo? Danas sam im ponavljala da ce mama i tata uvijek doci po njih, mozemo li jos sta napravit?
mare41 prvotno napisa
Koliko god to zvučalo kao teški klišej, možete...možete sami u sebi i sa sobom riješit da će biti sve ok...možete biti sigurni i mirni..i dijete će to osjetit..i naravno, pustiti vremena....
Nije to bezvezan savjet nego zdravorazumski. Roditelji bi to trebali čuti na pripremnom sastanku za polaznike koji prvi put kreću u vrtić / jaslice, a to im često ne kažu. Ja sam imala sreću da su moja djeca krenula u vrtić gdje je stručna služba u ono vrijeme bila vrhunska, pa sam mislila da je to standard. Nažalost, nije. Nadam se da se stvari ipak mijenjaju na bolje.
Djeca imaju osjetljive senzore i ako mi osjećamo strah i nelagodu pri njihovom polaskku u vrtić, oni će pomisliti da je to strašno mjesto. Daklem, ako je moguće, roditelji bi se prije (sad je kasno, to je trebalo odraditi pri upisu) trebali uvjeriti da je vrtić ok mjesto za njihovu djecu. Po mogućnosti i djeci pokazati to tako. Odvesti ih na vrtićko igralište da im prostor ne bude potpuno stran, pokazati im drugu djecu kako tamo uživaju u igri, ali prvenstveno uvjeriti SEBE (iskreno, ne sugestijama) da je to ok. Pa tome zaboga služe oni razgovori kod psihologa prije polaska u vrtić. Nismo tamo na ispitu ni maturi, tamo smo ravnopravni partneri i zainteresirana strana. To je mjesto gdje roditelj treba sve pitati što ga zanima, da kasnije bude siguran da je vrtić dobro rješenje za njegovo dijete. Mnogi roditelji to propuste, ali i mnogi djelatnici vrtića (stručne službe) to odrade rutinski, a mogli bi i trebali znati bolje. Roditelji bi trebali dobiti jasne upute kako pripremiti dijete i sebe na polazak u vrtić.
Mi smo dobili dosta korisnih savjeta, a ja sam (kao praktična osoba) pitala još i ovo - kakav je raspored (u koliko sati su obroci i dnevna spavanja) da bih svojim klincima to ljeto prije polaska dnevnu rutinu učinila sličnom vrtićkoj. Za mlađeg sina (kojeg sam još dojila, a nije ni hodao kad je krenuo) upalilo je bez greške, a stariji je imao puno težu adaptaciju. Činjenicu da se napokon uspješno adaptirao mogu zahvaliti odličnoj odgajateljici, dragoj teti Sanjikoja nije odustala od mog napornog sina i još dvoje-troje takvih kojima je bilo teško. Ista osoba je mene uputila u školu za roditelje, na čemu sam joj do danas zahvalna.
Voljela bih da svi roditelji čija djeca kreću u vrtić / jaslice na kraju to smatraju dobrim za svoju djecu i da im to iskustvo bude pozitivno. Naše je bilo. Moja djeca su vrtić smatrala produžetkom naše dnevne sobe. To je bio velik dio njihovog života i bili su zadovoljni. Naravno, nije uvijek bilo glatko i sjajno - prošli smo i bolesti i ponovljene adaptacije svakog rujna, bilo je modrica i ugrizotina i koječega, ali sve u svemu, nismo nikad požalili. Danas je u istom vrtiću druga ekipa i sigurno je drugačije.
Ne jede, a nije spavala od ponoci do 4, a onda seka budna od pet, prozivljavaju
Inače, curka nije nikada imala nikakvu tješilicu, ali ova tri dana traži da u svoj ruksak kad polazi u vrtić stavi svojih par figurica/malene igračkice iz kuće, koje budu cijelo vrijeme s njom u vrtiću u njenom ormariću.
Ja to uvijek kažem na roditeljskom...i još puuuuno toga....i ponovim triput.... i svi otklimaju...svi su čuli...al kad krene adaptacija se iznenade kao da nikad ništa o tome nisu čuli...
...pa onda nakon odrađenog roditeljskog - na kojem sve detaljno objasnim što se se događati i kako i zašto i što možemo učiniti...prvi (tj drugi dan kad prvi put roditelj izađe na par min) čujem pitanje (u cijeloj toj zbrci, plaču i gužvi): "A teetaaa, a zašto on to sad plače?" - i onda neznam dal bi se smijala ili plakala...Rekla sam! Zašto! Preključer! Govorila sam cijeli sat! i još smo imali dijalog nakon toga pola sata!
Teško je, razumijem...Toliko je teško da zaborave sve što su čuli i sve što znaju... Sjete se toga poslije...pa se smiju svemu i odmahuju rukom! Ali za vrijeme adaptacije - nevjerojatno je koliko precizno sve kažem i koliko precizno to roditelji zaborava za dva dana..
Nekad, kad me pitaju kako je bilo ja kažem "Upravo onako kako treba-mora biti! Da, plakao je...toliko i toliko, radio je još to to i to..."
Često ima kažem na vratima (a to kažem i na roditeljskom) "Pa to je samo znak da je vezan za vas, falite mu, uspostavili ste dobru vezu! U tom smislu do je dobar znak i pokazatelj!" - to im zna pomoć (roditeljima)
I tako...idemo dalje...dan po dan
to je prekrasan i naravno istinit savjet
ali svakoga tko bi mi to rekao prvih mjesec- mjesec i pol bih najradije bila torpedirala na mjesec
moj je prošao dosta teško prilagodbu, takvo je dijete
prvih mjesec, mjesec i pol bilo je pakao
on je plakao i ridao i vrištao i bio očajan
i teško je bit miran i sretan i opušten kad vodiš dijete u vrtić, on vrišti već u autu, a znaš kad dođete tamo da će vrištat ko da ga kolju
da utješim sve novopečene: prilagodio se. prošlo je, prestao je plakat, našao prijatelje i sve skupa nam je vrtić prekrasno iskustvo. ali razumijem da nije lako biti shiny happy ako se teža prilagodba razvuče (a to nije sad, nego za mjesec dana), nekad je najbolje što možeš odraditi to ko robot.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom