Nisu te arhitektonske razlike najveća groza - mi u javnim školama npr nemamo niti neki univerzalni sustav vrijednosti koji bi svi promicali, sve ovisi o volji i afinitetima pojedinaca.
No da se vratimo na arhitekturu i uređenje prostora - problem je slojevit, barem u većim/velikim gradovima, gdje ima više škola. Roditelji pokušavaju zaobići zapuštene škole, pa se razredi osipaju. U takvim školama često su vrlo mali razredi, ponekad ispod minimalnog broja učenika propisanog pravilnikom (14-28). Što je zapravo divota za raditi. No u takvim školama učitelji često postaju "tehnološki višak" ili im prijeti takva opasnost.
S druge strane realnost bolje uređenih/održavanih škola je povećan interes za upis djece koja nisu "s njihovog područja" pa oni imaju znatno veće razrede. Naravno sve ovisi o osobi učitelja, no složiti ćete s sa mnom da nije jednako učiti ili poučavati u razredu sa 14 ili 24 učenika.
Ono što mene godinama čudi je da se sav interes i angažman lokalne obrazovne administracije/politike svodi (i iscrpljuje) na zbrinjavanje viška učitelja iz zapuštenih škola s jedne strane odnosno na pritisak da se upišu u "poželjne" škole sva djeca čiji roditelji to zažele, neovisno o realnim mogućnostima odnosno poželjnom stanju u školi.
Zašto se ne radi "pritisak" (uvjetno rečeno) na škole koje roditelji zaobilaze? Mislim da je to jedini put da se uvjeti izjednače.