Citiraj pulinka prvotno napisa Vidi poruku
Meni se čini da je ipak puno lakše rasporediti decu po sobama nego po busu, jer obično se samo zapišu potenc. cimeri i odabir broja kreveta, tipa ko hoće, dvo-ili tro-krevetnu, ne piše se baš ko bi hteo koga suseda u sledećoj sobi i da li neko hoće prizemlje ili ne...I hotel nema prednji i zadnji kraj .
A u autobusu treba iskombinovati svu decu, njih oko pedesetak, tako da svi budu zadovoljni rasporedom ispred/iza/pored, i uvažiti želje nastavnika. Naravno da nije nemoguće, ali je ipak dosta komplikovano.
Ali, koliko je realno očekivati ovo boldano? Vuk sit, koze na broju? I- koliko je to to bitno?

Sad nadilazim konkretnu situaciju, govorim opet općenito (NiB, i prije sam govorila općenito, oprosti što sad to razvlačim po tvojoj konkretnoj priči. Možda bismo mogli na nekom novom topiku?)
Većinu života provodiš u nekom kolektivu. U vrtićkoj grupi, razredu, pa kasnije na poslu. Sve se više cijeni timski rad.
Kako ćeš naučiti funkcionirati ako očekuješ da se tvoje potrebe (ili želje) stave ispred potreba i želja onih koji te okružuju, a jednako su vrijedni?
Ili, kako ćeš izbjeći svakodnevnu frustraciju ako to ne usvojiš, a u životu će biti puno gorih stvari od neispunjene želje za određenim mjestom u autobusu?
I ako svaku takvu situaciju doživiš kao duboku nepravdu?

Mislim da se roditeljskim angažmanom u ovom i ovakvim slučajevima cijeloj priči daje puno veća težina.
Meni je, zapravo, fascinantno da se našla skupina roditelja koja se dosjetila pretpostavljati i došaptavati se o tome gdje će ravnateljica sjediti.
Ne bi mi to palo na pamet sto godina.