Ja vas citam i nemam sto napisat a da vec ranije nisam..
Vrjeme te nauci kako s tim zivjeti. Neki dani su laksi neki tezi al zivis i guras dan po dan.. .
 |
|||
|
|
|||
Ja vas citam i nemam sto napisat a da vec ranije nisam..
Vrjeme te nauci kako s tim zivjeti. Neki dani su laksi neki tezi al zivis i guras dan po dan.. .
Davno sam slucajno pronašla ovaj pdf. Čitala sam i plakala,molila Boga da vam svima da snagu i utjehu. Da vam se ispune želje. Ni u najgorim noćnim morama nisam mogla zamisliti da će isto trebati i meni. Neznam kako uopće dišem,neznam kako govorim. Na puno toga u zivotu sam Bogu zahvalna i imam razlog da ujutro otvorim oči i udahnem,da budem sretna. Ali dio mene je umro. Nekada prođe par minuta da zaboravim što se dogodilo,a onda se srušim u stvarnost. Slomljena sam. Nikada više ništa neće biti isto,a želim da mi djeca imaju sretnu majku.. s druge strane ne zelim nikada zaboraviti dijete cije je srce 6mj kucalo ispod moga. Toliko puno,a opet premalo. Zasluzuje da se nikada ne zaboravi
Nadam se da cu dobiti milost i da vrijeme liječi sve rane
Carmina
Prije točno godinu dana smo saznali da smo trudni. Samo hoću ostaviti pisani trag za našu mrvicu…kratko je to srce kucalo u meni, ali je kucalo
Optimist Nekad smo pisali zajedno na nekim drugim temama.
Nemam sta da pisem osim jedne velike praznine. Nemam sta da ti saljem osim suza.
Nekako mi je lakse da negdje mogu napisati bar dio osjećaja. Bojim se da ce biti jos gore jer sada mi je jos uvijek sve nestvarno,ko da je bio ruzan san. Ali nije. Gotovo je a toliko smo se borili i nadali se. Gotovo i nema povratka
Znam, draga, nisam te zaboravila
Sad cu ti poslati samo jedan veliki zagrljaj, jer nema rijeci kojima bih te sada mogla utjesiti.
Ajme Carmina pa nije valjda?!
Jako mi je žao...
Draga Carmina, zastaje mi knedla u grlu dok čitam tvoje riječi, mnogo mi je žao zbog tvog gubitka i što si to morala da doživiš.Carmina406 prvotno napisa
Da, život je, nažalost, ponekad toliko surov i toliko nas iznenadi...
Nema pravih riječi utjehe i znam da ti se u ovom trenutku vjerovatno ne čini tako, ali polako, korak po korak i vjeruj mi, biće lakše. Nikad se ne zaboravi, samo se s vremenom nauči živjeti s tim. Ja vjerujem u to. Meni je mnogo značio savjet jedne djevojke koja je proživjela isto, a koja mi je rekla da moram dopustiti sebi da se ponašam onako kako se i osjećam. Mora se odtugovati. Pretpostavljam da je teže tugovati kad već imaš djecu, jer se trudiš da oni to ne osjete...ali kao što kažeš, imaš čemu da se raduješ, crpi iz njih snagu i nemoj da se požuruješ. Piši ovdje ako ćeš tako olakšati dušu, jer ovdje će svaku tvoju riječ druge žene razumjeti, plakaće i jednog dana radovaće se sa tobom. Svi mi patimo na različite načine, ali je bitno da imamo podršku onih koji nas najbolje razumiju i da tu ogromnu tugu nekako filtriramo, bilo kroz suze, pisanje, razgovor...
A tvog malog anđela nikad nećeš zaboraviti i prestati voljeti, on će uvijek biti tvoj i to ti niko ne može oduzeti. Znam, boli, užasno boli...ali s vremenom ćeš naučiti da sve gledaš drugačije i ipak, pored sve tuge, bićeš srećna što imaš svog malog anđela i što ti donio radost bar ono malo vremena koliko je bio uz tebe. I uvijek će biti. Od srca ti želim puno snage za zaliječenje, kao i svakoj od ovih divnih žena ovdje upisanih.
Koliko god kratko su naše bebice bile sa nama, one su voljene od samog početka...Za tvoju mrvicu i za sva naša mala srca, koja će uvijek kucati u namaCarmina
Prije točno godinu dana smo saznali da smo trudni. Samo hoću ostaviti pisani trag za našu mrvicu…kratko je to srce kucalo u meni, ali je kucalo
Hvala ti nivesa, ja vjerujem u to što si napisala, da bude baš tako
Bubica 15
Hvala ti puno na riječima utjehe
Bio jevovo dugi post ali sve mi se obrisalo
Bubica15 :hug:
Meni je ovaj pdf puno pomogao, vec samo citajuci, nekako je bilo lakse... I da, ja sad polako uvidjam da vrijeme radi svoje, i da je od dana do dana, a cinilo se tako bolno i nepremostivo. Mi mame se vezemo od trenutka kad vidimo + i nase srce tada vec drugacije kuca... I nasi mali andjeli zauvijek zauzimaju dio tog istog srca i zive s nama... I negdje uvijek nadjemo novi izvor snage...
Hvala vam puno na svakoj riječi. Bubica hvala puno.
Nažalost nas ima i previše koje dijelimo istu ili sličnu sudbinu. Mislim da je ovo jedino "mjesto" gdje mogu biti ja jer ko nije doživio nemože ni razumjeti. Ni ne želim da drugi razume..prebolno je. Bolje da neznaju.
Tu mogu vrištati kolika je praznina ostala i koliko boli. Bila sam toliko optimistična i sigurna da će sve biti uredu da me pokosilo,uništilo.
Svakim danom sve je manje bolno(tj jednako boli ali se naviknes ili bar naučiš skriti) i covjek mora prihvatiti stvarnost..svoj križ.
Od prvog dana kada sam saznala da sam trudna (a šanse da se to dogodi tada bile su ispod minimalnih) rekla sam naglas da će nam ova beba okrenuti život naglavačke i da će biti od velike važnosti u našem životu. Ni sanjala nisam da ću biti toliko u pravu
Hvala ti sine za svaki otkucaj koji si mi dao. Neka si zauvjek sretan u Božjem naručju. Poklanjam ti sve suze i svaki osmjeh dok god budem ziva.
Hvala ti Bože što me držiš onda kada padam,hvala Ti sto si mi ga dao bar malo.
Žužy nisam uopce imala se srca javiti na temi "strahovi i strepnje..." da sam barem imala dobre vjesti za podjeliti
Vjerujem da nisi,kaj opče reči...ja nemam riječi.
Sjetila sam te se u svojim molitvama
Bogu sam zahvalna i ponosna što je baš mene izabrao da budem majka mojoj maloj mrvici. Pa bar na kratko
Sve vas dobro razumijem.
Ja sam mama malog Frana koji me je uveseljavao i udarao po buši 7 mjeseci, a onda je došao dan kad je stalo njegovo srce- na tren je stalo i moje. Srušio mi se svijet, sve nade, svi snovi da ću ikad vidjeti svoje dijete.
Ta bol, tuga, ljutnja i bijes je iza mene. Sad sad sam krenila dalje- po bracu ili seku i nadam se da će Fran pomoći u tome, jer on je i uvijek će biti moj prvorođeni, moja sreća, moja ljubav, moja borba, moje sve, moj anđeo čuvar.
Ima jedan stih koji volim i posvetila sam ga mom sinu;
"...znam da sanjas rimovanja
krike i tisinu nemu
ti si bio svugde
u mom' svemu
pile moje, pace moje malo
lavce moje....
.... Još malo i bit će mjesec dana kako sam izgubila svoju radost, ljubav..smisao za život i pola sebe. Još malo i bit će mj. dana kako je moja djevojčica postala anđeo i iza sebe ostavila ogromnu prazninu i tugu.. Nivesi sam rekla da neću ovdje pisati...mislila sam da ću moći sama sve ovo preživjeti...i mogu..i dobro mi ide većinom. Ali, danas ne!
Stoga sam vam se odlučila javiti, i ako znam da možda niti jedna od vas nije budna u ovo doba!
Sutra smo MM i ja pozvani kod mog doktora da nam pročita i objasni phd nalaz...cjeli dan plačem, nervozna sam i bojim se. Bojim se uči opet na taj odjel, vidjeti sve one trudnice, doktore, i sestre i ako su svi bili divni prema meni.. bojim se!!!! Znam da možda sutra ne budemo ništa saznali ali ne znam ni što bih htjela znati!!! Moju curicu i onako više ništa i nitko nikada neće vratiti.NIKADA!!! To je ono što boli i raskida dušu,
Još nije prošla noć da ju nisam oplakala gorkim suzama..
...Noćima ne spavam jer i kad teškom mukom zaspim onda sanjam bebe, doktore..porod, i svaki put isto završi, svaki put je odnose od mene svaki put istu bol proživljavam..a buđenje!?? O tome da i ne pišem.. to je gore od svakog sna.. svaki put je sve bolnije jer ponovno shvatim da to nije bio samo ružan san!
Malena..kako dalje bez tebe?? To je pitanje koje si postavljam iz minute u minutu..!!!
Tupa sam više od ove boli.. nekada više nemam ni suza da plačem..niti snage da bježim od sebe i od svih.
Više se ni ne pitam zašto je tako moralo biti? Sad se samo pitam.. "Bože, da li znaš koliko ovo prokleto boli??? Da li znaš kako ova agonija razdire i dušu i tijelo ostavljajući krhotine koje svaki dan spajam kako bi mogla preživjeti dan?
Ajme.. kako ovo boli! Voljela bih otići negdje..da me nigdje ne čuju i vrištati iz dna duše...
Carmina, draga moja. Znam kako ti je. Znam da to nije nikakva utjeha, ali želim da znaš to. Želim da znaš da nisi sama. Osjetila sam svaku tvoju napisanu riječ baš onako kao da sam je sama napisala.
Puno je vedrine u meni. Inače nisam ovako turobna i znam da ću već sutra biti bolje. Ali danas sam jadna.. i grozno mi je, jer prolazi još jedan dan a moja djevojčica nije sa mnom.
“ Noći bez tebe
sve su hladnije i duže
imam samo suze
otkad nebo mi te uze
Da vise ne postojiš
ne mogu da shvatim
hoću da te vidim
želim da te vratim
U ruci tvoja slika
a oči pune suza
bebo šaljem ti na nebo
Tisuće ruža
Zauvijek je moje malo
sklopilo oči
moja mala beba meni
nikad neće doći
Ta bol u meni nikad
neće proći i
nebo je sa mnom plakalo
te noći
Suza iz oka
na tvoju sliku pada
moja mala beba
andjeo je sada
Plaće duša slomljena
jer sve što sam voljela
naša nesretna sudbina
je to odnijela
Ne znam da li ću sve
ovo ikad preboljeti
ali jedno znam da
uvijek ću te voljeti “
Ives, :hug: saljem i vibre za snagu... Kako je Nivesa vec napisala, s vremenom naucimo zivjeti s tom boli iako ona ne prolazi. Sve sto pises, opisuje upravo i moje osjecaje u to vrijeme. Meni ce kroz par dana 4 mjeseca od gubitka male andjelice, blizi mi se i termin i zaista, ne prodje dan da ne pomislim da nju, ona je uvijek tu negdje, ali donosi neki mir, ljubav, snagu za dalje, a ne vise samo bol gubitka.
Da, tesko je sad opet tamo u bolnicu, phd uglavnom ne pokaze nista, a opet se uvijek necem nadamo... Sjeti se da nisi sama, imas razumijevanja i podrsku i ovdje, od onih koje te razumiju jer su tim putem prosle, koje su uvijek tu za tebe s ljubavlju... Meni je ta spoznaja uvelike pomogla i nekako me drzi. :velikihug:
Ives :hug: ja sam sa svakim novim danom "bolje" Nista mi nemoze vratiti dijete koje sam izgubila. Ni suze,ni tuga..nista. Jedino sta mogu je zivjeti na ovom svijetu tako da se jednoga dana nađemo na istome mjestu..u istom vjecnom zagrljaju. Imam neku neobjasnjivu snagu i utjehu. Zapravo ona i nije neobjasnjiva. Osjećam kada mi je najteze i kada mislim da nemogu dalje da je Bog samnom,da mi daje utjehu i mir. Da sam Mu tada najblize,svojoj bebici također. Moj je sin na najljepsem mjestu u najtoplijem zagrljaju,voljen vise nego bih ja to ikada znala. Sretan i bezbrizan.. i to je ono sta je moja utjeha
Draga Ives, strasno mi je zao zbog vaseg gubitka, sto vasa curica nije vise sa vama. Tvoje su rane još jako svježe i znam, užasan je taj osjećaj i pitanje 'kako živjeti bez naših malenih'.Znam da ti se sad to čini nezamislivo, ali kao što reče mama_28 s vremenom ćeš naučiti živjeti s tim bolom, boljeće i dalje, ali ćeš na sve gledati i drugačije. Biće tu i momenata kada ćeš bez velike boli razmišljati o trenucima sreće koje ti je donijela i bićeš zahvalna na tome. Koliko god da si inače jaka osoba, ovo je jedna potpuno drugačija situacija, nešto što dotuče i slomi i najjače, navedrije. Uzmi sebi dovoljno vremena da odtuguješ, odboluješ, okruzi se ljudima koji ti prijaju i radi samo ono što ti prija. Plači kad god možeš, ta se ogromna tuga mora isplakati. Nemoj da se požuruješ, dan po dan i biće lakše. Vodi dnevnik ili piši ovdje jer mi najbolje znamo šta prolaziš. Ništa što osjećaš nije čudno. Teške su te situacije kada se moraš vratiti u istu bolnicu, pričati o tome...biće toga, to nažalost moraš proći. Ali nakon svake takve preživljene situacije bićeš jača, mada ti se neće činiti da je tako. Iz svega ovoga jednog dana izaći ćeš još puno jača, bolja, plemenitija nego što si bila i gledaćeš svijet drugačijim, posebnim očima. Još više ćeš cijeniti život nego prije. A svoju ćeš malenu uvihek nositi u srcu i mislima i ona će živjeti kroz vas, svoje roditelje.
Ives kad sam procitala sta vam se dogodilo bila sam tocno u tvojoj koži. Znala sam svaki tvoj osjećaj i bol ali sam bila nevjerovatno optimistična da sam ti samo željela prenjeti taj osjećaj. Da budes snazna i da imas vjeru da ce sve biti dobro.. Ne kazem da nije bilo suza i ponora ali imala sam veliku snagu. Za mog dugog boravka u bolnici nije me napuštao optimizam da će s mojom bebom biti sve dobro. Da će za mojoj bebi biti dobro i koliko god otrcano bilo vjerujem da je za njega ovako najbolje koliko god to meni,nama neobjašnjivo bilo. I da mogu vratiti vrijeme sve bih opet isto. Svaku sekundu,svaku suzu i smijeh,svaki otkucaj..sve bih opet ponovila za mog voljenog sina
Kazu da se ljubav najbolje pokazuje kada mozes nekoga pustiti da ides tamo gdje mu je bolje..makar to bilo tisućama kilometara daleko
Zelim vam svima utjehu i sreću..da pronađemo mir
Posljednje uređivanje od Carmina406 : 14.12.2015. at 10:24
Drage moje.. hvala vam. Uspjela sam zaspati na kratko, san je bio isti. Bolnica i lječenje. Uspjela sam se probuditi prije kraja. Znam da će ova agonija s vremenom postati blaža iako mi se sada čini da nikada neće prestati... zato sam se i odlučila vama javiti jer nitko nenzna kroz što prolazim osim vas. Već samim time što sam vam napisala kako mi je, osječala sam se malo bolje. Jutros opet sve od početka. Ustajanje, govorenje samoj sebi da se danas vrijedi probuditi jer svaki novi dan je korak bliže našem anđelu..(kao što sam gore napisala..kupljenje krhotina i spajanje istih kako bi mogla preživjeti dan)Ali sada sam bolje. Znam da će još puno buđenja ovako proći ali nadam se da će uskoro Bog meni i svima vama podariti novo veselje i dugicu u životu..kako bi život na ovom svijetu bio barem malo podnošljiviji. Šaljem vam svima veliki zagrljaj
I puno vam hvala na ovim lijepim riječima. Zbilja ste divne.Nočas sam malo pala i hvala vam što ste me podigleNaravno da sam i ja za sve vas ovdje. Zajedno smo snažnije. Puse svima. Idemo sada u novi dan...
Carmina... sječam te se sa podfpruma " strahovi i strepnje".. u isto vrijeme nam se sve ovo dogadjalo.
Hvala ti što si mi prenosila svoju pozitivnu energiju. Vjeruj mi da mi je puno značila. Jako mi je žao što se i tebi dogodilo ovo najgore. Nikada nisam nikog od curka s te teme pitala kako si, ali sam se nadala da si dobro i da si uspjela spasiti svoje maleno. Jako mi je žao zbog svih nas ovdje koje se moramo nositi s tolikim gubitkom jer niti jedna majka nikada nebi trebala znati kakva je to bol kad ostaneš bez djeteta. Nekada se osječam prevarenom. Kao da su mi je uzeli, samo tako! Sve je naglo prekinuto. Nakon toliko borbe i suza i strepnje, naših anđela više nema. A mi moramo nastaviti dalje. Kako je to grozno.
Držite se drage moje. Imala sam sreču u nesreći. Do mene je ležala žena koja je isto održavala trudnoću, prvu bebicu je izgubila u 39tt, isto curica.. nakon toga Bog joj je dao snage i evo sada je rodila malenog sina. Svoje treće dijete od tada. Ona mi je najveća snaga pokraj mog supruga. Ostale smo u kontaktu. Kao da mi ju je sam Bog poslao. Ako i je. Hvala mu.
Vjeruj da ti ju je sigurno poslao. Samnom je sobu između ostalog djelila žena kojoj sam rekla da mi je žao što mora zadnje tjedne svoje trudnoće biti samnom i djeliti tezinu komplikacija koja me zadesila. Na to je ona rekla: "Sve je s razlogom,virujen da san ja sada potrebnija tebi i zato mi je drago da sam tu uz tebe" To je bilo prvi dan kada je dosla. Hvala joj na svemu.
Hvala i svim sestrama,pomoćnicama,doktorima i doktoricama koji su samnom podjelili i sreću i tugu. Koji su s očima punim suza samo sjeli pored mene onda kad nisu postojale riječi. Hvala im što su bili ljudi. Da ne govorim prijateljima.
Vama na forumu posebno hvala sto razumjete i znate prave riječi pa i onda kada se nema što reći.
Draga Ives, neka si nam pisala, piši kadgod i štagod, samo da ti bude lakše...puno znači kad neke misli pretočimo u riječi, izgovorimo ili napišemo nekome, posebno onima koji će nas najbolje razumjeti...iz iskustva mogu reći da poslije nekog vremena bude lakše, bude kriza, nekad boli kao da je svježe, ali te krize ne znači da smo slabi, samo da moramo "preraditi" tu tugu...Slažem se, užasno je to što jedna majka mora, ali i može da preživi...Puno znači imati podršku onih koji su to prošli i znati da ćemo preživjeti i mi i dočekati svoje dugice, a onda ćemo im pričati o našim malim anđelima...Ives, Carmina, ostale drage žene, držite se i pišite.
Draga Carmina, ovo što si napisala za podršku, slažem se, u takvim preteškim momentima, ipak puno znači...meni je bar značilo, i zahvalna sam do neba svakome od njih
Zbog teškog induciranog porođaja( beba je bila okrenuta na zadak) četiri doktora i tri sestre su bili sa mnom svo to vrijeme .. plakali su samnom i tješili me..držali me za ruku i proživljavali sve sa mnom. Nikada im neću moći dovoljno zahvaliti što im nisam bila samo broj. Bili su sve ono što mi je tada trebalo. Bili su prvenstveno ljudi. I Hvala im na tome. Nikada neću zaboraviti kako su se svi pozdravljali sa mnom kada sam odlazila. Za sve one zagrljaje, lijepe riječi, i utjehu koju su mi pružili...hvala im! Do neba i nazad. Hvala vama cure..što još pored svoje boli čitate i moju i što ste tu da pomognete i drugima unatoč svojoj muci.
Ja sam se upravo vratila od doktora..
Kao i što smo sumnjali. Chorioamnitis acuta! (Upala posteljice i plodne vode. )
Bebica je bila 30cm i 465g.
Ne zna se što je uzročnik s obzirom da su mi svi nalazi sterilni... možemo pokušati ponovno za 4-6 mj.
Do tada mi preostaje smiriti živce i psihu. I dovesti se u red.
Draga moja....... Još malo i bit će mjesec dana kako sam izgubila svoju radost, ljubav..smisao za život i pola sebe. Još malo i bit će mj. dana kako je moja djevojčica postala anđeo i iza sebe ostavila ogromnu prazninu i tugu.. Nivesi sam rekla da neću ovdje pisati...mislila sam da ću moći sama sve ovo preživjeti...i mogu..i dobro mi ide većinom. Ali, danas ne!
Stoga sam vam se odlučila javiti, i ako znam da možda niti jedna od vas nije budna u ovo doba!
Sutra smo MM i ja pozvani kod mog doktora da nam pročita i objasni phd nalaz...cjeli dan plačem, nervozna sam i bojim se. Bojim se uči opet na taj odjel, vidjeti sve one trudnice, doktore, i sestre i ako su svi bili divni prema meni.. bojim se!!!! Znam da možda sutra ne budemo ništa saznali ali ne znam ni što bih htjela znati!!! Moju curicu i onako više ništa i nitko nikada neće vratiti.NIKADA!!! To je ono što boli i raskida dušu,
Još nije prošla noć da ju nisam oplakala gorkim suzama..
...Noćima ne spavam jer i kad teškom mukom zaspim onda sanjam bebe, doktore..porod, i svaki put isto završi, svaki put je odnose od mene svaki put istu bol proživljavam..a buđenje!?? O tome da i ne pišem.. to je gore od svakog sna.. svaki put je sve bolnije jer ponovno shvatim da to nije bio samo ružan san!
Malena..kako dalje bez tebe?? To je pitanje koje si postavljam iz minute u minutu..!!!
Tupa sam više od ove boli.. nekada više nemam ni suza da plačem..niti snage da bježim od sebe i od svih.
Više se ni ne pitam zašto je tako moralo biti? Sad se samo pitam.. "Bože, da li znaš koliko ovo prokleto boli??? Da li znaš kako ova agonija razdire i dušu i tijelo ostavljajući krhotine koje svaki dan spajam kako bi mogla preživjeti dan?
Ajme.. kako ovo boli! Voljela bih otići negdje..da me nigdje ne čuju i vrištati iz dna duše...
Carmina, draga moja. Znam kako ti je. Znam da to nije nikakva utjeha, ali želim da znaš to. Želim da znaš da nisi sama. Osjetila sam svaku tvoju napisanu riječ baš onako kao da sam je sama napisala.
Puno je vedrine u meni. Inače nisam ovako turobna i znam da ću već sutra biti bolje. Ali danas sam jadna.. i grozno mi je, jer prolazi još jedan dan a moja djevojčica nije sa mnom.
“ Noći bez tebe
sve su hladnije i duže
imam samo suze
otkad nebo mi te uze
Da vise ne postojiš
ne mogu da shvatim
hoću da te vidim
želim da te vratim
U ruci tvoja slika
a oči pune suza
bebo šaljem ti na nebo
Tisuće ruža
Zauvijek je moje malo
sklopilo oči
moja mala beba meni
nikad neće doći
Ta bol u meni nikad
neće proći i
nebo je sa mnom plakalo
te noći
Suza iz oka
na tvoju sliku pada
moja mala beba
andjeo je sada
Plaće duša slomljena
jer sve što sam voljela
naša nesretna sudbina
je to odnijela
Ne znam da li ću sve
ovo ikad preboljeti
ali jedno znam da
uvijek ću te voljeti “
Bol bjes tuga praznina ljutnja pa opet bol....sve je to normalno i sve ce to s vremenom preci u naviku. Naviku kao sto se covjek navikne na sve. Naviknes se da s tim legnes i s tim se budis. Udahnes i izdahnes.sve je to na zalost normalno.
S vremenom....eto ta gkupa isprazna izjava... S vremenom se naviknes i naucis s tim zivjeti.
Kao sto sam ti rekla, i kazem svima- znam svaku tvoju misao, tugu i osjecaj.
Tesko je kroz to sve ici sam.
Pod SAM mislim bez osobe koja te razumije 120%
Muski to drugacije odrade i ne treba im nista zamjerit.
Svaka od vas mi slobodno pise u inbox ili tu.
I svaka od vas slobodno potrazi strucnu pomoc jer to nije sramota to je HRABROST!
Jer samo hrabre zene ovo prezive.
Draga Ives, drago mi je zbog tebe što je med.osoblje bilo uz tebe na taj način, što su, kako kažeš, bili ljudi, bili sve vrijeme uz tebe, plakali sa tobom...zato me ne čudi što si im toliko zahvalna. U tim preteškim momentima i uz tako težak porod, to puno znači. To bi trebalo biti normalno u ovakvim situacijama, nažalost često nije tako. U isto vrijeme biti i ne biti samo broj znam vrlo dobro šta znači, iz vlastitog iskustva. Užasno je što je mnogima svejedno da li žena rađa živo i zdravo dijete ili ne. Ja bih stope ljubila svakom ko je bio divan prema meni...a hvala Bogu, bilo ih je. Vječno ću im biti zahvalna.
Kao što reče Nivesa, samo hrabri prežive, a ti jesi hrabra..samo polako i vjeruj, biće lakše..to ti obećavam! Kod tebe je sve još dosta svježe, naći ćeš ti način da odboluješ i da, razgovor sa stručnim licem itekako može da pomogne ukoliko vidiš da ti ne ide samoj od ruke. I piši, ništa što napišeš nije čudno i nijednoj od nas koja je ovdje nije teško biti tu za tebe, jer sve mi znamo koliko podrška u ovakvim trenucima znači
:Nivesa, drago mi je da sam te poslušala i da sam došla ovdje... nemogu nikome opisati koliko mi je lakše od kad sam s vama podjelila ovo što nikome osim MM ne govorim. Pred svima sam jaka, a onda dođe noć i toliko sam mala, jadna, nemočna i beživotna..žao mi je i mog muža što me svaku večer mora gledati takvu. Znam koliko i njega to sve boli...ali unatoč svemu on je moja stijena i voli me i čuva i ljubi i tješi onako kako samo on to zna. Svaku večer me grli i govori mi koliko me voli i koliko mi se divi što sam toliko jaka!! Govori mi da čemo skupa ovo preživjeti, a ja i ako još ne znam kako ali vjerujem mu jer znam da je sa mnom i da je tu pokraj mene...Danas sam shvatila da večinom trpim i da moram to izbaciti iz sebe..sve te izmješane emocije..taj košmar u glavi.. znam draga da ti znaš kako mi je! Voljela bi da nije tako. Ali eto i ti i mnoge majke na ovom forumu..vi znate kako mi je. I ja sam tu za vas kao što ste i vi tu za mene i sve ostale majke anđela.
Bubica hvala vam puno na ovim riječima. Znam da vi znate koliko mi ovo znači. Svaka od nas ovdje je ranjena.. nekome rane brže zacijele nekome kasnije. Ali ožiljak uvijek ostaje.
Jutros sam pala, ali vjerujte mi da ste me podigle..samim time što sam negdje mogla napisati kako se osječam bez ikakvih osuda već mi je bilo bolje..onda znate koliko me je svaki vaš komentar podigao.
Moje dobre vile.. <3
Najmanja stopala na svjetu ostavljaju največi otisak na srcuzaljubljen:
Posljednje uređivanje od Ives000 : 15.12.2015. at 00:19
Drage moje... pronašla sam jedan zanimljiv tekst o sudbini i ljudskom životu. odlučila sam ga podijeliti s vama jer je u meni probudilo pitanje da li je doista tako kako su tamo naveli..u neku ruku utješno je znati da na neke stvari nismo mogli utjecati.Ali to opet otvara 10000000 novih pitanja. Pročitajte svakako. Toplo preporućam.
Ne zaboravite ova 4 načela : Ništa se ne događa ni ranije ni kasnije nego što se treba dogoditi…
Sunce izlazi i zalazi svakog dana. Valovi dolaze i odlaze, morske mijene smjenjuju. A također i naš vlastiti život: mijenja se, preseljava s jednog mjesto na drugo; neki ljudi dolaze, a neki odlaze iz našeg života. Naš um se mijenja, struktura uvjerenja (što i nije uvijek tako loša stvar), ono što nam se sviđa i što nam se ne sviđa podložno je promjeni. Ponekad se zapitamo ima li sve to smisla. Pitamo se je li trebalo uraditi ovo ili ono, jesmo li donijeli dobru odluku, da bar nismo sreli “tu” osobu… stvari bi sada bile drugačije … ako, ako i da nismo i da jesmo, samo ovo ili ono …
Očito, nije tako lako prihvatiti život takav kakav jest. Konstantno pokušavamo izbjeći pogreške, dati sve od sebe da budemo dobri roditelji, ljubavnici, supružnici, sinovi i kćeri. No nije da nam baš uvijek sve to i pođe za rukom. Ono što slijedi u ovom tekstu su introspekcije na temu četiri zakona duhovnosti koji potječu iz Indije. Ovo su principi koji pomažu da se osjećamo malo manje pod pritiskom u vlastitoj koži i izvode nas iz stava “guraj-vuci” i vraćaju u vlastiti centar.
Osoba koja se pojavi je prava osoba
Tko se nije pitao, bar jednom u životu: “Kako sam se uopće uvalio u taj odnos? Što ja za boga miloga radim s ovom osobom, što on ili ona hoće od mene? Kako sam mogla ponovno ispasti tako glupava? “
Iskreno rečeno, nitko ne dolazi u naš život slučajno. Svi se susrećemo s određenom svrhom; da bismo proživjeli neko iskustvo, naučili lekciju, bili u kontaktu, da se osjetimo živim. I, kao što slamke plutaju na površini rijeke, tako se i mi susrećemo, plovimo zajedno neko vrijeme i (uvijek) na kraju rastajemo. Priroda ovog svijeta je da je začaran iluzijom i prolaznošću.
Zato, kad zateknete sebe da se osuđujete ili pak krivite druge “za sve nažao što su vam učinili”, zaustavite se na trenutak i postavite si sljedeće pitanje: Što ja trebam naučiti iz ovog susreta?
Ono što se dogodi je jedino što se moglo dogoditi
Ponekad zaista mučimo sebe s ovim mislima: “Da sam samo napravila to i to, da sam samo shvatila, da sam samo vidjela što se u stvari događa”, itd, itd.
Uistinu, ništa što nam se dogodilo u životu nije moglo biti drugačije. Čak do najmanjeg detalja se dogodi baš onako kako se treba dogoditi, tako da možemo naučiti lekciju i nastaviti dalje.
Život je dobar. Život je savršen. I takav je kakav je upravo s nekim razlogom. Ova istina je poznata svima, a naročito onima koji su prošli kroz ozbiljne fizičke tegobe i preživjeli ih. Ja ne priželjkujem tumor ni na jednom dijelu svog tijela, niti taj put preporučujem kao način buđenja i osvješćivanja, ali nakon operacije mozga nisam nikad više bila ista osoba. Ne bih da ga ponovo dobijem, ali mi je promijenio život u potpunosti i postavio me je na put koji čini život vrijednim življenja.
Ništa se ne događa ni ranije ni kasnije nego što se treba dogoditi
A kad je to? To je točno onda kad smo spremni. Kad smo spremni da se nešto dogodi, to se i dogodi. Točka.
Svo to nestrpljenje, trebalo bi ili ne biti sada ili kasnije, stvara veliki unutarnji pritisak, unutarnje kidanje, a sigurno i one upalne procese u tijelu koji traju godinama. Postanemo opsjednuti time što će drugi reći ako ne učinimo nešto u vrijeme kad svi to rade, bilo da se radi o stvaranju potomstva, pohađanju fakulteta, sklapanju braka ili stvaranju unosne karijere.
Ponekad nam je sasvim jasno da se neke stvari trebaju promijeniti, ali ne vidimo uvijek kako, kada, gdje. Razumijevanje i suosjećanje ka samom sebi je od velikog značaja. MI znamo da bi trebalo biti drugačije ali nemamo snage da se pomaknemo unaprijed. I znate što? Skoro uvijek je teže biti s poznatim, ili nepoznatim i sa svojom nemogućnošću da se pokrenemo, nego što je to samo pokretanje naprijed.
Treba preživjeti sve ono što dođe prije pomicanja, sve svoje nesigurnosti, nemoć i osjećaj bezvrijednosti, onaj osjećaj da ne zaslužujemo bolje, da ne znamo kako, osjećaj neadekvatnosti, itd. Lista je podugačka. No, ne brinite. Stvari će se dogoditi kad im je vrijeme i može sve ispasti mnogo lakše nego što ste ikad mogli zamisliti. Pričekajte svoj trenutak. I on će doći. U univerzumu nema satus quo, a najvjerojatnije je da ni vi niste izuzetak od ovog zakona.
Ja čvrsto vjerujem da za sve postoji razlog. Toliko je toga van mog utjecaja da mi nema druge nego prihvatiti i nastaviti. Svakodnevno oko sebe vidim preteske sudbine...ako mogu reći i veće boli od one koju sam i sama doživjela (koliko god mi je preteška) Svaka ima svoje zašto i iz svake boli možemo i moramo izvući boljeg sebe da bi mozda i nekome pomogli,osvjetlili put..naravno nakon sta osvjetlimo i svoj vlastiti. Kad se samo sjetim koliko su me nekad opterećivale beznačajne stvari,a sada mi je smijesno. Za mene je ova bol "wake up call"U ovom sada trenutku gledam na ono šta imam širom otvorenih očiju i upijam svaki trenutak punim plućima i jače nego ikada. Nikad se ne bih vratila u onaj život kada mi je problem bio slomljeni nokat.
Zahvaljujem Bogu što imam snage prevaliti ovaj križ preko provalije u koju sam mogla propasti.
Brojim tek nekoliko dana otkada mog dječaka nema..ali ima ga i bit ce ga u našim srcima. U nasim mislima,suzama i osmjesima zauvjek. Dio mene će biti dok god budem disala..želim da bude dio mene sretne,bolje,iskrenije nego ikada. Necu dozvoliti da bude dio zene ogorcene,mrtve..ne zelim svog sina niti u istoj recenici s takvim rijecima.
Placem,tugujem za njim jer sam sebicna i zelim ga kod sebe. Pustam vremenu da radi svoje. Zahvaljujem samo Bogu jer VJERUJEM da je moje sunce sada na najljepsem mjestu. Gleda moj svaki treptaj i zelim da vidi svoju majku kako hrabro korača pravom stazom,onom koja vodi tamo gdje je on
Ives drago mi je da pišeš. Svaki dan nekoliko puta gledam temu da vidim imali koje novo slovo. Drago mi je znati da smo tu sve jedna za drugu,da se podignemo kada smo dolje. Da zajedno djelimo suze i nadam se jednom i smijeh.
Carmina, u pravu si. Potpisujem svako slovo koje si napisala. Naši mališani zaslužuju videti ono najbolje od nas..a ne da smo beživotni,bezvoljni. Kao što si rekla.Oni su sada na puno lijepšem mjestu.. u Božjem krilu, ima li lijepšeg mjesta od tog. Sigurni su i imaju svu ljubav koju im mi nismo mogle dati. Ja vjerujem u to. Znaju oni, i ništa nam ne zamjeraju. Znaju da ih volimo i da ih nikada nećemo zaboraviti.. naravno da pišem..i pisat ću
Ja se s ljudima oko sebe nosim tako sto ne izlazim jos
Proslo je tek 10ak dana pa se jos oporavljam fizicki. Bilo je poziva koji su me mogli uznemiriti ali ne dopire to do mene. Cak nesto sta necu ponavljati (o povezanosti s bebom) sam cula iz usta zene koja je trudna priblizno koliko i ja. Ali ne uzimam za zlo jer ljudi te ne zele povrijediti vec neznaju kako da utjese. Nemoj nikome zamjerati jer tko zna koliko smo mi puta u zivotu nesto krivo rekli. Samo kazem ne daj Boze nikome takve boli. A da može gore,može. Jeli mi to utjeha..NIJE. Jer boli.
Ja sam dobro. Dopustam sebi da tugujem. Da plačem i izbacim svaki osjećaj iz sebe tu ili u stvarnom svijetu. Ne treba u sebi drzati nista. Pa i kad mi se smije ne skrivam to pa zasto bi i svoju tugu. Naravno da za sve postoji mjesto i vrijeme. Cak sam cula da je ionako previse tjedana bilo ispred mene da bi se uopce nadala,na to samo kazem da je PREVISE TJEDANA BILO IZA MENE DA BIH GUBILA NADU
Ajme mila.. Ljudi stvarno ne razmišljajuSvaki dan se uvjerim koliko ljudi ne misle svojim mozgom već jezicima mlate ko s lopatama. Znam i svjesna sam da me to ne bi smjelo dirati jer koliko god loše zvučalo to što izgovore znam da su i oni zbunjeni i jednostavno u strahu da nešto krivo ne kažu baš onda i kažu nešto krivo. Moja ujna je recimo na jednoj sahrani starije osobe otišla u mrtvačnicu izraziti ožalošćenima sućut pa je onako sva pokunjena ispalila ''Čestitam''
Jadna došla je kod mene doma..i tri sata je vikala sama sebi ''zemljo progutaj me!
'' Od onda je rekla da neće više ići niti na jednu sahranu. Tako da ne zamjeram. Smo progutam i nastavim dalje. Ako m tolko povrijede rasplaćem se ali ne pred njima..nego onda kada to nitko ne vidi. Sama sebi objasnim da nisu tako mislili.. i trudim se više ne misliti o tome.
Često se sjetim bakinih savjeta..šutanja je zlato. Ja previše pazim kako će se drugi oko mene osjećati, i ne znam da li sam ikada ikoga povrijedila na takav način. Iskreno se nadam da nisam.
Počela sam izlaziti iz kuće, ali to je sve onako ''Molim te Bože samo da ne naletim na ovog ili onog.. i samo da što prije dodjem doma!! Ako i idem nekuda idem dok padne mrak ili autom..zgražam se od svakog kontakta s ljudima..i sažaljivih pogleda.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 16.12.2015. at 13:18
Ahh da. Sažaljivi pogledi. A da ih nema pitala bih samu sebe jesu li ljudi sante leda.
To ce sve jednom biti iza nas zato treba pustit vrijeme da ide i učini svoje. Vidila san da je vas Phd gotov. I moj ce biti uskoro. I sigurna sam da ce i kod nas biti isto. Proci ce i to
Tako je! Moramo ostaviti da sve ide svojim tokom i da rane zacijele. A onda ćemo biti bistrijeg uma, i moći ćemo nastaviti dalje.
Imamo naše Anđele gore na nebu .. a jednog dana dok za to dodje vrijeme postat ćemo mame i malenim mrvicama na zemlji.
Pa da. Moj Phd nalaz nije našao uzročnika, ali moj doktor kaže da je tako i bolje, barem za iduću trudnoću. Ako mi brisevi i dalje budu uredni možemo početi za 4-6mj. Sada čekamo da dobijem i da mi prodje mesntr. a onda krećem na folikulometrije da pratimo stanje. Za iduću trudnoću ćemo češće sve kontrolirati i nadati se da će sve dobro proći. Jedina utjeha mi je što znam da će me sada drugačije i ozbiljnije shvaćati, jer nakon ovog više neće govoriti.. sve je u redu to je samo trudnički iscjedak..znam da će sada i oni svi biti oprezniji. Žalosno je što je do ovoga moralo doći ali neke stvari ne možemo spriječiti u životu, jer mi nismo ti koji upravljamo sudbinom. Mi smo tu da učimo i budemo najbolje osobe što možemo biti. Sebi i drugima. Znam da si nitko ne bih želio ovakvu lekciju života ali nismo mi ti koji biramo. Naši anđeli su izabrali nas.. i to mi je velika utjeha. Drži se mila. Budemo se i mi veselile. Vidjet ćeš.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 16.12.2015. at 14:12
Ja ti želim,svima koji cekaju, da imaš dječice barem u svaku ruku po jedno od sveg srca. Vjerujem da ce ti se dogoditi ta sreća i da te tvoje djetešce već negdje čeka.
A ja obećajem da svoju djecu više nikada neću uzimati zdravo za gotovo,ne samo njih već sve drage ljude koje već imam kraj sebe
Posljednje uređivanje od Carmina406 : 16.12.2015. at 14:30
Živa istina, samo mi to nikako ne shvaćamo . Ne shvaćamo da nije bilo drugog puta. Drugi put je samo u našim glavama, ali ga nema. Sve ima neki razlog, vjerojatno ne znamo koji , ali ima ga sigurna sam.
Jake smo mi.. možemo mi to
Dominik.. tako je. Znamo mi da nešto postoji i da sve ima svoj razlog samo ona sebičnost nas koči da jasnije vidimo stvari oko nas..
Odavno vjerujem da sve ima svoj razlog..a kad bi znali što je to... mislim da bi naša misija na svijetu bila završena.
Ives,Carmina. .. ostale cure,jako mi je zao čitati ovo kroz što prolazite.Ali na neki čudan način gubici nas osnažuju i čine zahvalnijim, i ja sam to osjetila.Teška lekcija,nažalost. Samo želim da kazem da je meni ovo mjesto puno puta pomoglo iako bih uvijek oplakala čitajući postove. Sad su ti gubici iza mene,preboljeni,mogu to reći, ali često navratim jer sam ovdje naišla na toliku podršku. Ljudi svasta govore,većina ne iz zlobe ali ima i takvih.Mene je jedna poznanica pitala zašto toliko i "insistiram"na trudnocama kad ne ide,da li se osjećam nerealizirano?
Samo ću reći da se više nismo vidjale.
biserko, i bolje je tako. Poznanica je s razlogom poznanica a ne prijateljica. Od takvih ljudi se i najbolje maknuti
jer utječu na nas i na naš razvoj, ali opet govore nam i o nama samima. Uzdignemo se ''zhvaljujući'' njihovom spuštanju.
Nekad kreneš iz inata pa s vremenom shvatiš da si bolje.
Ja sam se danas oprostila od svoje malene.
Nisam ni suzu pustila.. u dubini duše sam osjetila nekakvu radost koju ne znam ni sama sebi opisati. Jednostavno znam da je tako najbolje.
Sada mogu reći da idem dalje. U mislima na moju malenu. Nikad zaboravljenu. U ovih mj. dana sam se isplakala .
...neko vrijeme i sažaljevala , razmišljala o svemu i shvatila sam danas da i jedna i druga trebamo mir, ali dok god je budem zazivala
i umirala od tuge, taj mir nećemo imati. Pričala sam joj koliko je volim, i rekla sam joj da će uvijek biti u mom srcu. A onda sam rekla da je puštam,
i zamolila sam je da ode, uz obećanje da ćemo jednom opet biti skupa.
Mislim da bi mogla zagrliti cjeli svijet. Znam da će biti trenutaka kada ću se i ražalostiti i rasplakati..
ali trudit ću se zbog svoje malene svaki dan koračati u bolje sutra. Velika pusa svima.
Ives,draga,pretuzno,zao mi je.
Rano je jako,još uvijek,nemoj bježati od toga ako ti opet naidje.Ja sam isto imala faze kad sam mislila da sam dobro a onda me samo sitnica posjeti i vratim se na isto.Ali iz tvoje volje za oporavkom i želje da ideš dalje do ostvarenja svoje zelje jasno je da ćeš uspjeti.Želim ti to što prije.
Vjerujem da će biti dana kad ću se ražalostiti ali opet kažem..zbog moje malene ne želim više padati...
Mislim da nikad nije prerano niti prekasno. Uvijek je onako kako treba biti. Ja sam oduvijek išla za svojim osjećajima i nikad ih se nisam sramila.
Kada mi se bude plakalo plakat ću. Ali ću svaki dan raditi na sebi da budem bolje. I da ne dozvolim drugima da me spuštaju.
Znam koliko mogu.. i znam kakva sam. Znam da to mogu. Samo trebam krenuti.
mene ova pijesma podigne kad god padnem.. Nadam se da ćete i vi pronaći snagu i utjehu.
https://youtu.be/60VGW1ykqS0
I was waiting for so long
For a miracle to come
Everyone told me to be strong
Hold on and don't shed a tear
So through darkness and good times
I knew I'd make it through
And the world thought I had it all
But I was waiting for you
Hush now
I see a light in the sky
Oh it's almost blinding me
I can't believe I've been touched by an angel
With love
Let the rain come down
And wash away my tears
Let it fill my soul
And drown my fears
Let it shatter the walls
For a new sun
A new day has come
Where it was dark now there's is light
Where there was pain, now there's joy
Where there was weakness, i found my strength
All in the eyes of a boy
Hush now
I see a light in the sky
Oh it's almost blinding me
I can't believe I've been touched by an angel
With love
Let the rain come down
And wash away my tears
Let it fill my soul
And drown my fears
Let it shatter the walls
For a new sun
A new day has come
i
17.11. - Mjesec dana kako više nije tu.Mrvica moja mala. Voli ju mama najviše na svijetu.
Ives
Danas smo ispratili naseg anđela. Dan je bio bas poseban. I tužan i sretan u isto vrijeme. Sve je izgledalo bas dostojanstveno. Sve maleno,a najveće. Cisto i bijelo,kao njegova duša. Mm nije mogao ni opisati kakav je osjecaj sada kada je ispracaj iza nas,a cak nismo bili ni sigurni dali to trebamo (zelimo) organizirati ili ne. Rekao je da osjeca mir. I ja se osjecam mirno iako sam isplakala more suza sto u sebi sto glasno. Moje sunce,moje nebo,anđele moj odabirat cemo ti najljepse cvijece,molitve i pjesme.
Bubica15
Eto curke..Ja sam se danas pozabavila kičenjem kuće u Božićnom ugođaju i ako sam još samo par dana prije mislila da se neću više veseliti ni Božiću niti Novoj god..ali srce viće drugačije. Dugujem to sebi i svima oko sebe koji me vole. Ispekla sam čak i pizzu i družila se s ljudima. I osjećam se dobro. Na momente me uhvati tuga ali onda sama sebe podsjetim na obečanje koje sam dala mojoj malenoj i umjesto tuge zavlada je opet nekakva snaga i mir u srcu.
Imam problema sa insomniom.. i koncentracija mi je zbilja loša.. duša mi spava od umora a ne mogu zaspati. Ne želim se kljukati tabletama za spavanje ali zbilja trebam san. Da li je itko imao problema sa nesanicom?
Posljednje uređivanje od Ives000 : 18.12.2015. at 00:53
Pravila pisanja postova
