Gle, ne mislim ga trenirati. Pokušavam naći način da se resetiram na sat-dva bez straha da će mi past. Nosim ga praktički 0-24 (kad izuzmem vježbe i presvlačenje). Znači da i na wc idemo skupa jer smo najveći dio dana sami. Ako ga ne muče grčići dobijem 10min za uskočit pod tuš. Tada ga mm nosi i ako je dobre volje ne plače jako, ali plače. Do sad sam pretežno 'spavala' s njim na meni, što na ramenu, što na prsima ali se počeo bacati i više ne mogu 'sigurno' s njim tako jer me strah da ću od umora kolabirati i neću skužit da mi je pao.
Zaspivali smo par noći da je bio u nosiljci al ga tako ne mogu bez razbuđivanja (njegovog) podojiti pa mi ni to nije neko sretno rješenje. Nema meni tih deka i jastuka za pad s metra visine u koje bih se pouzdala u usporedbi s krevetom gdje leži zagrljen sa mnom. Trenutno sam u fazi da preko tjedna nisam spavala uopće i kad ga je mm uzeo u ponoć, doslovce sam izgubila svijest i ništa nisam registrirala dok me on nije probudio da ga podojim.
Zato mislim da je manja šteta da ga mm ili netko nosi tih sat-dva ili ako ga legnem pored sebe i ušuškavam pa makar i plakao nego da mi padne.

Sent from my GT-I8190 using Tapatalk