 |
|||
ovako, teoretski, mislim da zvuči lekše nego što je u stvarnosti. to sklizanje u točku tlačenja. roditelj ipak u većini slučajeva itekako dobro može procijeniti. nije isto tjerati dijete da vježba instrument (jer neminovno ćeš ga u nekom trenutku i morati tjerati/potaknuti kako god), kad ipak procjenjuješ da mu ide, a drugo tjerati dijete kojemu je što se kaže pr*nuo u uhoAdioMare prvotno napisa
da se muči s violinom. jer je nama to baš super. isto i sa školom i sa sportom.
ovo potpisujem. s time da se tlačenje uopće ne mora manifestirati kao svakodnevno učenje s klincem.
općenito mi se kao najveći problem čini kada i ako roditelji školu postavljaju kao apsolutni prioritet koji definira njihov odnos prema djetetu i dijete uopće. i iako vrlo često takav odgoj dovodi do zavidnih akademskih rezultata dovodi i do niza drugih posljedica koje nisu dobre.
to su radikalni primjerci, no čini mi se da se teže uočavaju od ovih koji za školski uspjeh djece nimalo ne mare.
potpis. a ja se, kao što sam već pisala, bojim da bih bila tlačitelj da kontroliram onako kako to ja znam
Laumi, žao mi je što se se osjećala prozvano. Nije mi bila namjera prozivati ičije obiteljske odluke ili načine. Ako sam ikoga htjela prozvati onda je to Mima
Čemu taj overachievement? Mislim, barem je meni sve manje poželjan, a moram priznati da pišem iz svojih cipela, i mm-ovih, koji nekako stalno pregorijevamo na našim poslovima, i meni se iskreno više ništa ne da, i ne da mi se ni za moju djecu. Kad mi netko spomene riječ „uspjeh“ ja bi ga pogodila cipelom. U zadnje vrijeme sam naletjela na nekoliko tekstova tipa „Mladi Englezi iz srednje klase postaju beskućnici, ne zato jer moraju, nego jer ne vide smisao“… ili o trendu da mlada ekipa u Americi koja je završila prestižne fakultete i zaposlila se u prestižnim IT firmama da otkaz i ode uzgajati grožđe… ne stignem sad iskopati linkove.
Nemam sad puno vremena, pa samo toliko, poslije ću još o smetlarima.
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 26.02.2016. at 11:14
Upravo tako, trebali bi biti ponosni ako je netko tako discipliniran i izniman student upisao učiteljski studij i predaje našoj djeci. Istina je da se i ja često nađem u situaciji kad čujem od roditelja da će dijete, ako ništa drugo, upisati barem učiteljskiBojim se da nam se školski sustav nikad neće pomaknuti sa sadašnje točke dokle god općeprihvaćeni stav bude da je nastavničko zanimanje profesionalni neuspjeh
Pa napisala to Vedrana Rudan ili neka forumašica, svejedno.
A zašto ne bi?Laumi, žao mi je što se se osjećala prozvano. Nije mi bila namjera prozivati ičije obiteljske odluke ili načine. Ako sam ikoga htjela prozvati onda je to Mima
.
Laumi, žao mi je što se se osjećala prozvano. Nije mi bila namjera prozivati ičije obiteljske odluke ili načine. Ako sam ikoga htjela prozvati onda je to Mima
a ja bih tu još dodala i cubanino ako može 4, može i 5, mala je razlika.
doduše, ne znam šta je cubana tu točno mislila, je li u pitanju opet neko lijeno dijete koje samo treba lagano pogurati ili se općenito odnosi na sve?
jer gledajte, nije uopće istina da ako može 4, može i 5. meni to opasno zvuči.
Jer možda ima i važnijih stvari u životu? (na Mimin post)
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 26.02.2016. at 11:21
ma poanta je i opet naš školski sustav koji je posložen kako je posložen i ti brojni 5.0-aši su nabrijani do krajnjih granica,
kad sam ja išla u osnovnu školu nitko (a bilo je 7 razreda u mojoj generaciji) u cijeloj školi nije prošao sve razrede od 1.-8. s 5.0 i to je bilo normalno
a danas je normalno da pola razreda bude 5.0
btw. ja ne bih nikad prošla niti za tetu u vrtiću niti na učiteljskom,
glazbeni i likovni mi nisu jača strana pa ako dijete želi biti učitelj-ica / teta/striček u vrtiću, samo da znate da bi bilo poželjno i
da imaju dobro glazbeno / likovno obrazovanje
Koje su to?
propustila sam nekoliko stranica, prebrzo pišete, pa nisam ovo vidjelaAko sam ikoga htjela prozvati onda je to Mima
Nemam sad puno vremena, pa samo toliko, poslije ću još o smetlarima
ja bih pak rekla, a zašto ne bi?
zašto dijete, ako može, ne bi bilo 5,0
pa i uz angažman roditelja
s tim da ja, tu, angažman doživljavam kao: sada ću te nadgledati, raditi s tobom u nadi da će to biti sada, ali ne zauvjek
i da će taj angažman rezultirati time da ćeš shvatiti da rad dovodi do rezultata
i da samo s radom može postići bolji uspjeh
zanemarimo što današnje društvo djeci šalje sasvim drugu poruku
baš radi toga ih mi trebamo naučiti da je rad i upornost ono što dovodi do rezultata
ne znam zašto je taj smetlar stalno primjer bezuvjetne ljubavi prihvaćanja djeteta onakvim kakvo je
ono "nek je smetlar samo nek je sretan"
ali budimo realni, tko bi od nas volio da mu dijete bude smetlar
u pravom smislu te riječi
da se vozi na otvorenom kamionu i metlinja ceste
Ma reagirala sam na tvoj post, Bubilo, izmedju ostaloga i zato sto imam filing da nisam bas shvacena. Mozda ne pisem jasno, nemam pojma.
A nisam overachiever niti to ocekujem od djece.
Prosle godine je sin imao prosjek 4,9 i kaze mi uciteljica da ce mu dignuti likovni na 5 pa da bude 5,0. Rekla sam joj da ne zelim da to napravi.
Onda se prica o tlacenju. Ako je tlacenje poticanje djeteta da izvrsava svoje skolske duznosti (pisanje zadaca i ucenje), onda ih sigurno tlacim.
Meni je tlacenje ipak nesto drugo - navaljivanje da dijete bas iz svega mora imati 5 npr. Tlaciti bi mi znacilo i prisiljavati dijete da dijeli moje vrijednosti, ne dopustati mu da misli svojom glavom itd.
da, to je problem sistema, a ne djece i roditeljama poanta je i opet naš školski sustav koji je posložen kako je posložen i ti brojni 5.0-aši su nabrijani do krajnjih granica,
kad sam ja išla u osnovnu školu nitko (a bilo je 7 razreda u mojoj generaciji) u cijeloj školi nije prošao sve razrede od 1.-8. s 5.0 i to je bilo normalno
a danas je normalno da pola razreda bude 5.0
djeca i roditelji samo plivaju u tom sistemu koji im je nametnut
mi smo bili bolji, 2 razreda, jedna cura (ne ja) 5,0 sve razrede OŠ
ja sam cijelo školovanje imala 4 iz tjelesnog i to mi je bilo normalno, nitko, ni ja ni roditelj nije oko toga postavljao pitanje
zato jer to nije utjecalo na moje daljnje upise
danas ta četvorka iz tjelesnog može značiti da se nećeš upisati u taj famozni MIOC
nije kraj svijeta, ali ako je dijete stvarno talent za matku i ako stvarno želi taj MIOC katastrofa je da ga četvorka iz tjelesnog, ili nekog drugog predmeta, koji nema veze s matematikom, u tome spriječi
i da, može dijete i iz druge škole ići na FER, nije kraj svijeta
ali meni je apsurd da ti jedna četvorka danas može utjecati na upis
dobro, i šta su mene trebali roditelji maltretirati da budem 5.0 ako sam iz glazbenog i likovnog a bome i tjelesnog imala 4?
slati me na instrukcije a nit sam voljela ni jedno ni drugo nit mi je išlo? bilo me strah hodati po gredi ili se popeti na uže pa sam imala 4, što su trebali ganjati me
da preskočim i imam traume? (imala sam gadan strah od visine)
što fali tim četvorkama? ajd nek mi netko objasni?
tema je super i puno toga je pametnog napisano.
meni se cini da je je najlogicnije rjesenje te "kvadrature kruga", da kao roditelj djelujes iz pozicije svojih vrijednosti, pogleda na svijet, te tebe kao osobe.
naravno tu iskljucujem extreme sa obje strane koje je tanja b lijepo opisala. dakle roditelje koji su kompletan zivot svoje djece preuzeli na svoja pleca, te one koje uopce nije briga. (a tih koje uopce nije briga za obrazovanje vlastite djece, ima puno previse, samo su na ovom forumu, nezastupljeni, pa ih ne vidimo)
sve to izmedu se na da staviti u neke logaritme i formule.
ja sam seni, nisam ana, ni kata, prema tome djelujem iz svojih uvjerenja, stavova i sebe kao osobe. i u tome pokusavam biti dosljedna. istrazivanja pokazuju da je za dijete manje bitno da li roditelj zastupa stav case ili cokolade (ne sama na ovoj tematici, nego opcenito gledano). a vise je bitno da dijete osjeca da je roditeljski stav autentican, jasan, brizan i ljudski.
dakle, ja tako pocinjem. ja sam seni i mm je mm.
zatim dolazi odnos, prelaz iz teorije, odnosne mene kao osobe, u odnos s drugom osobom, mojim djetetom.
a tada se stvari razvijaju u interakciji, sa ponesto i zbunjenost i lutanja i nesigurnosti, ali mislim da se tu moze naci neki individualni put, koji najbolje odgovara detetu, roditeljima i okolnostima.
i osim toga i taj put se vremenom mijenja i na neki nacin raste i dijete i roditelj i put.
nemam bas prakticno iskustvo, sto znaci svaki dan sa djetetom prolaziti skolsko gradivo. (sirius ne citaj) naime moje dijete je jedno od onih samostalnih, odgovornih...itd 5.0, ja sam zadnji put bila u skoli, mislim prije 3 godine... ali varate se ako mislite da i takva situacija nema svoje zakvacice
no o tom potom.
ne znam kako bih se ponasala da moram puno vise biti ukljucena. vjerojatno bih bila, (takav mi je naturel), ali principjelno ja mogu potpisati i casu i mimu i cvijetu (obje strane i sredinu) i razumijem sve stavove.
a djelovala bih tako, da bih naprosto krenula sa pomoci i onda bih se ravnala prema sebi, muzu, djetetu i okolnostima.
Posljednje uređivanje od seni : 26.02.2016. at 11:37
ništa ne fali tim četvorkama
ako ti ta četvorka neće utjecati na upis
i meni je taj sistem apsurdan
zato bi trebalo uvesti opet prijemni
da se polažu predmeti važni za određene škole
Neka casa kaze za sebe ili svoje dijete, ali da pricamo o mojem konkretnom djetetu u toj situaciji... Meni bi vaznije stvari u zivotu bile opusten zivot u kojem vise radis stvari koje volis, a manje one koje moras.
Učenje i obrazovanje su po mom mišljenju svakako jako važna stvar, posebno kas se radi o osnovama kakve se uče u osnovnoj školi.
Međutim, na ovoj temi se nažalost uplela tema upisivanja u srednju školu, koja očito visi kao mač nad glavama roditeljima osnovaca, jer iz godine u godinu dolazi do toga da se djeca sa nekoliko četvorki ne mogu upisati u nikakvu solidnu/pristojnu/prihvatljivu srednju školu (tako tvrde oni koji su djecu upisivali u srednju). Pri tome ne mislim da MIOC, petu i još nekoliko prestižnih zagrebačkih gimnazija, nego na školu u kojoj će dijete steći dovoljno znanja i imati mogućnost da položi državnu maturu i nastavi dalje školovanje ako će to htjeti sa 18 godina. To je nažalost stvarnost, meni osobno bi bilo najdraže da se upisi u srednju školu odvijaju pod nekim drugim okolnostima, jer mislim da je situacija koju sada imamo uzrok užasne fokusiranosti na ocjene koja vlada po osnovnim školama. Ali - stvarnost je takva kakva je. U takvim okolnostima, ja zaista ne vidim zašto dijete koje je pametno i sposobno, i kojem je onda valjda potrebno uložiti mali trud da bi podiglo nekoliko ocjena na odličan (a sjetimo se, govorimo o osnovnoj školi ) ne bi imalo uspjeh koji će mu omogućiti da se upiše u pristojnu srednju školu, ili kao što je bilo u slučaju koji sam ja kometirala, jedinu gimnaziju u svom gradu.
A zašto ti ne živiš takav život?
Zato je meni vrlo važno da ga "potjeram" da se u životu (i poslu i obrazovanju) nađe u onom što voli.
ne vode ta pitanja nicemu, zasto mora ili ne mora ovo ili ono.
mora, ako mora, ne mora ako ne mora.
kuzite me?
eto meni mora znati tko je chabrol, dostojevski, tesla. to je moja pocetna pozicija, (roditelje djeca ne biraju, a bome ni mi ne biramo djecu. dobijemo ih) a onda idemo "na put".
nekom drugome je pocetna pozicija, ma kakav tesla, krleza..itd, i isto idu "na put".
niti ima potrebe da ja nekoga uvjeravam u svoje, niti da netko drugi mene uvjerava u njegove.
a najmanji problem je u toj pocetnoj poziciji. odnosno u mojim ocima je vise problem, kad nema nikakve pozicije, pa dijete i roditelji leprsaju kao listovi na vjetru. pa kako vjetar puhne, tako list leti.
"bolje biti vjetar nego list"
pravi izazov je put. za njega se oboruzas ljubavlju, brigom, stavom, pameti, razumjevanjem, istajnoscu, strpljenjem, informacijama, "pomagacima"....itd.
i naprosto krenes.
seni, lijepo.
to je to.
odnos prema odgoju, u svim segmentima pa i ovom, određuje naš karakter, naše iskustvo.
recimo, ja ne mogu biti dosljedna da se na glavu postavim. svaki dan radit s djecom, svaki dan ponovit lekciju, nosit na put te knjige, pa radne navike - moš mislit.
valjda bi me samo huda sila na to natjerala. evo, da su moja djeca kao ovaj mali od sirius, tko zna kako bi jadni nebili završili :D
ja bih isto vjerojatno rekla, a dobro, nek se zabavljaju...i zamišljala ga kao zgodnog, načitanog smetlara iz serije život na sjeveru
seni, pogodak
ja ću svoje valjda učit da je super bit kampanjac jer se bolje i brže uči pod pritiskom
pa valjda dijete koje to može i jest?
ne natjeruje ga se. do neke dobi ipak shvati (kao cvijetin j.) da mu nema druge nego primit se knjige, eto ga, ima sve 5.
pa nije 13, 14 godina baš da mu moraš nos brisat. valjda je, osim važnosti da se školuje odgajano tako da neke odgovornosti mora prihvatiti na sebe.
i ja ne znam šta vi podrazumijevate pod "može". šta omete dijete koje može, da ne bude?
mama koja ga nije gurala?
po meni se djeca, osim po fizičkom izgledu i općem uspjehu, razlikuju i po karakterima, interesima, sklonostima, talentima i željama.
i to su mi dovoljno dobre razlike koje je također potrebno uvažiti i prihvatiti jednako kao i činjenicu da je neko dijete pametno, ali nedovoljno radišno u školi.
(ako je tu potrebno malo više od "potaknuti" u višim razredima osnovne škole, ne govorim o malima)
bit će dijete radišnije u životu ili će pod utjecajem nekog višeg stupnja zrelosti odlučiti nastaviti se školovati, prekvalificirati se ili što već.
e ja svoju tjeram da uči redovito, barem to pokušavamseni, pogodak
ja ću svoje valjda učit da je super bit kampanjac jer se bolje i brže uči pod pritiskom
jer sam cijeli život kampanjac
sve u zadnji čas
i znam koliko živaca to potroši
ali nažalost, genetika je gadna stvar
i moja pokazuje veliku sklonost kampanjstvu
što je ometa?
nerad i ljenost, nemar i neorganiziranost
ja govorim iz pozicije svog djeteta
jer moje dijete nije takvo da će doći doma, oprati ruke, presvući se u odjeću za po doma, sjesti i raditi zadaću
već će baciti robu sa sebe po cijelom stanu, sjesti za komp, u jednoj ruci imati mobitel i s pola oka gledati tv
i ako ja ne interveniram to će biti (kao npr. jučer, jer smo mm i ja imali nešto za obaviti u gradu) od kada se vratila iz škole, od 13h, pa do 16h, kako ju je mm ostavio, tako smo je našli
i sada moja komocija, i ljubav prema mojim živcima, ne dopušta da to stanje puštam do tada, do kad bi ona htjela, a to bi bilo valjda do večeri
nego sam je utjerala da se makne i da ode raditi zadaću i učiti
to je bio moj jučerašnji angažman
vrištanje
u nadi da, za koju godinu, neću morati
u nadi je spas
Ne treba razmišljati samo u kontekstu učitelja razredne nastave.btw. ja ne bih nikad prošla niti za tetu u vrtiću niti na učiteljskom,
glazbeni i likovni mi nisu jača strana pa ako dijete želi biti učitelj-ica / teta/striček u vrtiću, samo da znate da bi bilo poželjno i
da imaju dobro glazbeno / likovno obrazovanje
Već godinama se izvještava kako nedostaje nastavnika matematike, fizike, prirodnih predmeta općenito. U stvarnosti, malo tko, tko upiše te fakultete, uopće pomišlja o nastavničkom pozivu. Doduše, dobar dio krivnje za to leži i u odnosu samog fakulteta prema nastavničkim smjerovima
Posljedica je ta da u školama zaista nedostaje dobrih profesora tih predmeta, koji ujedno imaju i solidno metodičko znanje.
Slično je i sa stranim jezicima. Navodno je školama užasno teško naći dobrog profesora njemačkog (nedavno sam doznala taj podatak, zato izvlačim baš njemački).
Aleks, ti kao da pises o mojoj L.
nema spasa
Slažem se.
Kod nas curi lošije (mislim pri tome na četvorke) stoje tehnički, glazbeni i likovni.
E sad, kako da ja tražim od nje da bolje crta? Ako dobije dvije 4 iz crteža svog dlana.......
Za matematiku joj mogu reći da se potrudi, vježba, uči, ali glazbeni - 4 iz pjevanja?
meni naprosto bude krivo kad forumaši uzimaju za primjer svoju djecu jer se ja na to ne želim i neću referirati
kasnije šta god da napišeš netko se osjeti prozvanim objašnjavati zašto radi tako i šta je pod tim mislio.
dakle, i dalje ostajem pri svome da 5.0, sam po sebi, ako ga ne prati radišno i/ili odgovorno dijete, ne može posoliti onome što je casa izdvojila kao primjer svog sina:
4.5, ali odgovorniji od mase odraslih ljudi.
da imas takvo dijete potrudila bi serecimo, ja ne mogu biti dosljedna da se na glavu postavim. svaki dan radit s djecom, svaki dan ponovit lekciju, nosit na put te knjige, pa radne navike - moš mislit.
valjda bi me samo huda sila na to natjerala. evo, da su moja djeca kao ovaj mali od sirius, tko zna kako bi jadni nebili završili :D
ja bih isto vjerojatno rekla, a dobro, nek se zabavljaju...i zamišljala ga kao zgodnog, načitanog smetlara iz serije život na sjeveru
moram priznat da je i meni sf ovo ne budjenje djece za skolu. moji bi valjda do podne spavali
al ionako ih ja vozim u skolu pa se dizemo zajedno. mazi i odjecu izvadim jer se taj valjda nebi do podne obuka da mu pustim
da trazi sta ce obuc ujutro
kao uvjereni kampanjac mogu reći da mi je ta osobina samo pomogla u poslu,
odlično reagiram u stresnim situacijama i znam prioritizirati stvari (što mnogi ne mogu)
ovo bih isto izdvojila. cimavica je lani prosla s 4,3 ali ona je jedno zaista odgovorno dijete <3
steta sto ta odgovornost ne moze nadoknaditi povremenu lijenost
U ovome se slazem s tobom, AM.
A primjer vlastitog djeteta navodim jer mi je blizak (i aktualan). Do prije nekoliko godina bih o ovoj temi vjerojatno malo drugacije pisala. A sad svoje prijasnje stavove mogu objesit macku o rep jer mi je zao pustiti dijete da si zbog lijenosti smanji mogucnost za kasnije odabire u zivotu.
Netko ce reci ako je lijeno, nek snosi posljedice. Ja cu reci da smatram da cetrnaestogodisnjacima jos ne treba pustiti takvu odgovornost. Osamnaestogodisnjacima vec da.
ne sekiraj se am, znamo se većina nas ovdje već poduže vrijeme, a dođe ti pa pišeš na svom primjeru, štaš drugo
mislim 5,0 ili 4,5. iskreno ja se niti ne sjećam koliko je lani imao j prosjek, u sedmom čini mi se da je imao 4,5.
no što se meni isto ne sviđa je ta opsjednutost upisima u gimnaziju. i taj mač ti visi nad glavom od prvog razreda osnovne. suludo.
ako imaš glazbeni 4, nećeš upast u mioc. gotovo. i šta sad. rijetki su ti koji baš sanjaju o miocu, ok ti su u problemu, ali koliko je takvih?
a što mogu, kad ja volim o svom autu
i kad znam da moje auto (znam da nije ispravno, ali mi se sviđa)
može potegnuti do 150 km/h ako ga održavam
bez prevelikog napora
moglo bi i 200, ali uz puno više servisa i puno više natjeravanja
i mogućnosti da bi mu nešto puklo
pa ga tjeram do 150 km/h
ali neću se zadovoljiti da vozi 70km/h
Posljednje uređivanje od aleksandra70vanja : 26.02.2016. at 13:07
joj.
te magične granice!
kao majka odraslog djeteta, momka, čovjeka, mogu ti samo reći da znaju biti zaprepaščujuće ozbiljni i savjesni sa 16, kao i kompletni šašavci s 23.
ajde se opusti i uživaj malo u toj vožnji.a što mogu, kad ja volim o svom autu
i kad znam da moje auto (znam da nije ispravno, ali mi se sviđa)
može potegnuti do 150 km/h ako ga održavam
bez prevelikog napora
moglo bi i 200, ali uz puno više servisa i puno više natjeravanja
i mogućnosti da bi mu nešto puklo
pa ga tjeram do 150 km/h
ali neću se zadovoljiti da vozi 70km/h
stalno km/h, km/h...
znaš kako se kaže: festina lente
Posljednje uređivanje od AdioMare : 26.02.2016. at 13:16
Što se tiče upisa iz gimnazija na faks iz nekih prošlogodišnjih primjera sam skužila da oni koji hoće se i upišu. S time da nemam iskustva sa smjerovima gdje se upisuje desetak, dvadesetak studenata. Recimo znam za primjer farmacije, dvije osobe, jedna završila MIOC, ocjene šarolike no postotak prolaznosti na predmetima iz mature koji su bitni za faks vrlo visok . Druga sesvetska gimnazija, ocjene odlične, uspjeh na maturi iz ponekog predmeta bitnog za farmaciju lošiji, isto se upisala . A znam još par primjera gdje su stisnuli u 3, 4 razredu slabije gimnazije i pripremili se dobro za maturu i prošli na FERu i ostalim tehničkim faksevima na koje su se prijavili.
A to se nekako potvrđuje i s mojim iskustvom iz prošlog stoljeća
uživam
150 na sat
Joj.joj.
te magične granice!
kao majka odraslog djeteta, momka, čovjeka, mogu ti samo reći da znaju biti zaprepaščujuće ozbiljni i savjesni sa 16, kao i kompletni šašavci s 23.
A negdje, valjda, treba povuci granicu. Samo se razlikujemo u tome gdje je tko povlaci.
I u vezi cega uopce postavljamo ili ne postavljamo granice.
A relativizirati mozemo skoro sve.
Ono sto kaze seni, svaka obitelj ima svoje vrijednosti i s njima u skladu postupa.
Upravo tako.
Ja imam primjer iz vlastite okolice gdje je dijete zapelo da ne želi u srednju jer nije obavezna.
Srećom roditelji nisu dopustili, i to dijete sada završava drugi dio studiranja vrlo zahtjevnog fakulteta (ono nešto + godina, ne snalazim se sa bolonjom.) I uz to još i radi.
eno je, a ja pročitala da si se nervirala i vikala
laumi, pa naravno! i ja vam želim svu sreću
ono nešto prediplomski studij
+ godina diplomski studij
Hvala.
pa naravnoeno je, a ja pročitala da si se nervirala i vikala
koji vozač nekad ne opsuje
stvar je u tome da nastojimo što bolje upoznati svoje dijete, koje su mu mogućnosti,
koliko može, što ne može
i u tome mu pomoći
i pratiti ga
moja lebdi
pojma nema što hoće
da se vratim na taj čuveni mioc (hebo me mioc)
do ove godine pojma nije imala što je to
dok su se cure iz njenog razreda već krajem 4.razreda "svađale" je li bolja V ili mioc
nije joj na kraj pameti u koju bi školu dalje
ali ne želim, ako joj na kraju 8. razreda puhne, da bi ipak u mioc da joj to bude onemogućeno
radi 4 iz npr. njemačkog
a mogla je imati 5 samo da se potrudila naučiti riječi, sa članovima
pa ako to znači da ću je potaknuti (mamu ti tvoju uzmi taj riječnik i štrebaj)
onda ću se potruditi
isto tako nije bila zainteresirana za gš (zapravo je u 1. osnovne, onda je zbog nekih razloga odlučila da neće, kada je bilo vrijeme za to rekla je da neće na audiciju)
da bi mi na kraju 4. razreda, 2 dana prije audicije, došla s idejom da ona želi u gš
i gotovo, želi, želi i želi
plače i kumi i moli da želi
može mi se to dogoditi i sa srednjom
želim da bude spremna
a sad je idem utjerati da ide učiti
dosta se odmarala poslije škole
punih 15 minuta
eto ti primjer našeg školstva kad ih još ispituju riječi stranog jezika napamet bez konteksta
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
