I meni je suludo skroz ali u nasem rodilistu je eto tako
Ilitiga bilo je tako kad sam ja radjala. Nadam se da toga danas vise nema toliko
Ja sam za poklone. Ne zato da BI netko BIO dobar prema meni, nego zato jer JE BIO. Čokoladu, kavu, cvijet, kolače, pa i knjigu. Mislim da nikoga ne mora biti sram dati ni primiti takav poklon.
Poklon zahvale, ne mito, ne traženje posebnog postupka. Jednostavno zahvala za to što su bili takvi kakvi trebaju biti.
Naročito za Božić, kad ionako svi svima nešto poklanjaju.
Evo da opovrgnem samu sebe priupitala sam i toga danas srecom vise nema
Što jest, jest, kad smo potplaćivali medicinsko osoblje da bi umiruća osoba dobila bolju njegu, koštalo je puno više od kutije bajadera.
Pokloni stvaraju neku neugodnu atmosferu. Mogu si zamisliti roditelje koji s vrata vade poklon, tijekom pregleda pedica prokomentira nešto što im se ne dopada, a oni odvrate neugodnom primjedbom vezanom za nju, pa za poklon. Ili obratno, na kraju pregleda nakon što je pedica možda oštrije nešto prokomentirala (zamislimo neka su roditelji necjepiše) i onda u toj napetoj atmosferi ostavljaju poklon.
Znam da su ovo krajnosti, ali garant je bilo sličnih situacija.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 10.03.2016. at 17:51
Kako to zamišljaš, doktorica prigovori, a roditelji će na to - vidiš kakva si, a i kavu smo ti kupili!
E to. Znam da zvuči apsurdno i djetinjasto, ali prilično sam sigurna da se jednom nekome negdje i to dogodilo.
Ja sam isto za poklone,ali sitnice,nikako novac.
Nemam ništa protiv toga da osobi koja ti je u nekom ključnom trenutku pomogla u nečem,pa samo savjetom
ili lijepom riječi pokloniš nešto od srca,ne nikako za bolju uslugu.
Ne mali broj doktora i sestara sam srela,jel nažalost,ali bilo je onih koji su me stvarno ostavili bez daha sa svojim pristupom
i radom koji je stvarno predan,nebi vjerovali al ima ih,i takvoj osobi stvarno imaš potrebu nešto poklonit.
Meni konkretno je to vrlo neugodno,to moj muž odrađuje.
Ja sam popustila pred uvjeravanjem svekrve da se to tako mora. Odnjela sam svom ginekologu koji me je preuzeo u bolnici radi dijabetesa itd i bio beskrajno strpljiv samnom i jako drag, dostupan na viberu itd...kozni novcanik muski koji je ona kupila. Bilo me je sram skroz. Osjecala sam se kao da cu ga uvrijediti. Pa sam nekako nespretno nesto promumljala kako sam mu se zeljela zahvaliti. Primjetio je i komentirao kako mu bas treba novčanik, nasmijao se i nastavili smo dalje sa pregledom. Nikad vise, iskreno. Do 31 god sam prezivjela valjda cu i daljea svaki njen savjet 16 puta okrenem i promislim da li cu poslusati cisto iz razloga jer mi je bilo jako neugodno a smatram da ako osjecam da je nesto krivo da ne bih to trebala raditi
I da, jednom sam kupila milku sestri kod ginicke jer mi je uskocila i sredila uputnice iako sam zaspala na dogovoreni termin i uletila joj u guzvi
Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk
U mjestu gdje ljetujemo, pedijatrica i sestra su uvijek ljubazno primale i pregledavale moje dijete koje nije njihov pacijent, niti su one turistička, već obična pedijatrijska ambulanta (doduše privatna, ali imaju ugovor sa zdravstvom). Naravno da smo mm i ja jedno ljeto svakoj od njih odnijeli poklone, više od kave i bombonijere. Zaista su žene zaslužile. Mogle su nam naplatiti svoju uslugu ili nas glat odbiti i poslati u nadležnu bolnicu, ne eto nisu i mi smo nagradili njihov angažman. Ne smatram to mitom.
Isto tako, na kraju vrtića, zadnju godinu pred polazak u školu, roditelji su sakupljali novac za poklone za tete. Nisam dala ni lipe. Jednostavno nisam mogla zaboraviti njihovo sijelo i ispijanje kava od 7 do 8 u vrtičkoj dvorani, kao ni njihovu čakulu od 13-14 sati u hladovini ispod drveta, dok su djeca samoinicijativno bauljala po vrtičkom dvorištu ili dvorani. Takvim radom ni plaću nisu zaslužile.
Dakle, dajem i ne dajem. Ovisi.