Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
Javljam se na temu.

Imam osjećaj kao da sam tek tada počela "probavljati" što je se sve dogodilo.

Lupanje srca, konstantan grč u trbuhu, stalni osjećaj nervoze, treme, onako kao kada čekaš da polažeš neki veliki ispit.

.....


- Izbacivanje negativnih misli, pogotovo na vlastiti račun. Lakše zvuči nego što jest u stvarnosti. Podsvijest je tako moćna stvar, nevjerojatno je kako ju je lako nahraniti mislima poput "joj kako sam stara, joj kako sam se udebljala, joj kako sam to glupo napravila" i stvarno stvoriti negativnu sliku o sebi i uništiti vlastito samopouzdanje.

.....

Također, nastojim se osloboditi osjećaja da sam odgovorna za tuđa ponašanja i postupke, odnosno da moram druge pravdati ili, ne daj Bože, odgajati. Čim sam stvorila sebi tu neku vrstu emocionalne ograde, odmah se duplo manje uzrujavam.

Znači, konstantan rad na sebi i rad na svjesnosti je vrlo, vrlo važan.
Mene uvijek, ali uvijek, krize lupe naknadno. Nakon svake veće traume (koje su meni velike, ne nužno i drugima), prođe par mjeseci u potpunom nijekanju i pravim-se-da-je-sve-u-redu fazi. A onda me lupi. To je užas, to gutanje i nesposobnost da se nosiš sa sranjem kada to sranje nastane, već ga lijepo pometeš i zagaziš tako da sam sebe uvjeriš da je sve u redu. Baš. Iza ugla čeka pet puta veće sranje tako da - da, osvijestiti i otplakati i istresti iz sebe.

I ovo sve što si rekla...posebno mijenjati način razmišljanja. Meni moja psih kaže: "Pazite što mislite". Stvarno. Otuda sve kreće.

Jedino s čim imam problema su drugi, u mom idealnom svijetu, kontrolirala bih ih sve! :D