Zasto su kineske majke superiorne

[seni]

Mama bill gatsu nije navijala budilicu, no da se bill gates sam ustajao u to vrijeme je jako vezano na to tko su njegovi roditelji bili, čime su se bavili i kakav im stav prema životu bio.

upravo sam pročitala jednu bas zanimljivu knjigu od Malcolm Gladwell "Ueberfliger", mislim da je original Outlieres, The story od success.
knjiga nije nikakv self help priručnik o tome kako uspjeti u životu,
nego bas skup interesantnih razmišljanja o tome koliko zapravo mnogi drugi faktori uključujući i slučajnosti na koje uopće ne možemo utjecati, puno vise od klasičnih predispozicija (talent i slično, koje su nužne ali ne i dovoljne) utječu na uspjeh u najširem smislu.

jedna od tih slučajnosti je i da su roditelji učenika privatne osnovne škole koju je gates pohađao 1968 školi donirali kompjuter sa ASR-33 teletypom u vrijeme kada je mozda pet fakulteta u Americi uključujući MIT uopce imalo bilo kakav kompjuter, a kamoli taj kakav je dobila ta osnovna škola.
Prica ide dalje... Vrlo interesantno i skroz drukčije od uobičajene legende - eto čovjek napustio Harvard i sto mu fali, ali ne bih dalje davila.
I tek da napomenem, nije poanta niti u Gatesa, niti u tome, da bi svatko trebao imati isti životni san.

naravno nisam prijateljica gatesovih roditelja, ali sumnjam da su oni, kao i drugi roditelji taj kompjuter donirali školi planirajući i želeći da njihov sin, odnosno njihova djeca postane jedan od glavnih igrača kompjutorske ere.

[seni]

Ja nisam nikako sigurna, da je Tesla postao Tesla, samo za to sto ima predispozicije za Teslu. Puno ljudi na ovom svijetu ima fantastične predispozicije za mnoge stvari.
knjiga je to super objasnila, mada Tesla nije jedan od primjera.

[čokolada]

Pa sigurno da je tako. Trebaš osim znanja i sposobnosti imati i malo sreće. Naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Razlika je samo u tome što će sposobniji i talentiraniji iskoristiti taj trenutak koji mu sreća ponudi, a kraj manje sposobnog će trenutak proći mimo.

[čokolada]

Tu vidim i onaj strašno važan faktor u odrastanju djece - kako ga potaknuti da postane probitačno, da se ne boji rizika, da vjeruje u sebe itd.

[seni]

Naravno da je nezdravo i koma, ako roditelji svoju djecu tlače i guraju u nesto sto oni ne žele. I onda kad djeca imaju predispozicije. Jer predispozicije su samo predispozicije.
kao sto dumbeldore kaže: nisu sposobnosti to sto definira nas zivot, nego odluke koje donosimo ili smo donijeli.
Koma je i kada žele stopostotno kontrolirati živote svoje djece, kroz njih ostvarivati svoje neostvarene snove i općenito guše djecu.
Na jednoj drugoj temi ( ili ovoj, vise ne znam) je sasa odlično objasnila, problem toga kada se čije odnos djeteta i roditelja vrti samo oko toga.

no pitanje je kako definiramo tlaku, kako definiramo podršku:
da li su dva sata klavira (a tako je diskusija počela) tlaka ili otvaranje vidika?

i koliko je ta definicija tlake, odnosno podrške ovisna o roditeljskom habitusu i okolini u kojoj živiš?

[čokolada]

Recimo mene su uvijek "učili" da ne iskačem, da budem pristojna i tiha, da puštam druge ispred sebe, da se ne hvalim i ne pokazujem znanje, da učim i stječem zbog sebe, a ne zbog sela. Pa sam tako neke prilike u životu propustila da ne pokvarim taj lijepi okvir u kojeg su me stavili. Kasnije, kad postaneš samostalan i više ne možeš kriviti roditelje za sve, ipak u tebi ostane ta ugrađena kočnica - stalan nepromjenjiv dio tebe.

[Peterlin]

Recimo mene su uvijek "učili" da ne iskačem, da budem pristojna i tiha, da puštam druge ispred sebe, da se ne hvalim i ne pokazujem znanje, da učim i stječem zbog sebe, a ne zbog sela. Pa sam tako neke prilike u životu propustila da ne pokvarim taj lijepi okvir u kojeg su me stavili. Kasnije, kad postaneš samostalan i više ne možeš kriviti roditelje za sve, ipak u tebi ostane ta ugrađena kočnica - stalan nepromjenjiv dio tebe.

Ne mora biti nepromjenjiv....ali nije to lako promijeniti. Prvi korak je osvijestiti...

Kad se već razmahalo spominjanje raznih književnika i filozofa, ja ću nastaviti s Gunterom Grassom koji u knjizi Lumbur piše da će djeca slušati roditeljske svađe, zakleti se da će izbjeći njihove greške u odgoju, uspjeti u tome ali i napraviti istu količinu svojih. To je tako. Nismo savršeni, ne trebamo ni biti.

Odgoj je zakon do osamnaeste ili čak i ranije.

Ja trenutno imam problem sama sa sobom i zaista ne znam kako to riješiti da ispadne dobro: mlađi sin želi u strukovnu školu, a mm i ja mislimo da je za njega šteta prerano izgubiti opće predmete, tim prije što nije izrazito profiliran baš za to... Što god odlučili i on i mi, baš svaka odluka ima nedostatke: ako ga pustimo da se upiše, pa se pokaže da ta škola nije za njega, tko kaže da nam danas-sutra neće prigovarati gdje je bilo roditeljsko pravo veta? Ako ga potaknemo da upiše nešto drugo, tko kaže da će to valjati? I gdje je granica roditeljske i osobne odgovornosti?

Ja sam iz obitelji gdje sam također dobila okvir pristojnosti, ali to me nije spriječilo da kasnije izađem iz njega. Moj brat je dobio drugačiji okvir (primjereniji muškom stereotipu) ali to mu nije pomoglo da se otvori prema svijetu i zalaže sam za sebe, kad je kao osoba izrazito zatvoren.

[tanja_b]

upravo sam pročitala jednu bas zanimljivu knjigu od Malcolm Gladwell "Ueberfliger", mislim da je original Outlieres, The story od success.
knjiga nije nikakv self help priručnik o tome kako uspjeti u životu,
nego bas skup interesantnih razmišljanja o tome koliko zapravo mnogi drugi faktori uključujući i slučajnosti na koje uopće ne možemo utjecati, puno vise od klasičnih predispozicija (talent i slično, koje su nužne ali ne i dovoljne) utječu na uspjeh u najširem smislu.

Ovo je izvrsna knjiga (prevedena je i na hrvatski, u prijevodu naslov glasi "Izvan prosjeka", izdanje Jesenski i Turk) i jako relevantna baš za ovu temu. Pridružujem se preporukama!

[tangerina]

ja svako malo citiram nešto iz Outliersa, mislim da sam krenula i na ovoj temi pa mi djeca nisu dala napisat post
al pao mi je na pamet prije nekoliko stranica dio koji uspoređuje djecu iz siromašnih slojeva i djecu iz viših srednjih slojeva (SAD), i to kako roditelji u višim slojevima uče djecu kako komunicirati asertivno s autoritetima, kako ih pripremaju npr pred odlazak doktoru "jesi li razmislio što ga želiš pitati?" i slično, i kako je to važno kasnije u životu.

a ima i o tome zašto kineska djeca vladaju matematičkim olimpijadama, a i o Bill Gatesu i njegovom vježbanju

[Jadranka]

Ja trenutno imam problem sama sa sobom i zaista ne znam kako to riješiti da ispadne dobro: mlađi sin želi u strukovnu školu, a mm i ja mislimo da je za njega šteta prerano izgubiti opće predmete, tim prije što nije izrazito profiliran baš za to... Što god odlučili i on i mi, baš svaka odluka ima nedostatke: ako ga pustimo da se upiše, pa se pokaže da ta škola nije za njega, tko kaže da nam danas-sutra neće prigovarati gdje je bilo roditeljsko pravo veta? Ako ga potaknemo da upiše nešto drugo, tko kaže da će to valjati? I gdje je granica roditeljske i osobne odgovornosti?

Ima stvarno izvrsnih strukovnih skola. Ja sam recimo studirala na pmf-u i dobar dio moje generacije je bio iz strukovnih skola, a dobar dio njih su sada doktori znanosti - otprilike isti dio kao i iz gimnazija... Isto kod moje sestricne koja je studirala arhitekturu - takodjer puno njih iz strukovne skole. Tako, da to ne mora biti nista lose. S druge strane, moji roditelji su mom bratu strogo zabranili da se upise u strukovnu skolu i poslali ga u gimnaziju. I gledano unatrag, vjerojatno su dobro napravili. Doduse on se htio upisati u pomorsku koja je tad (a mozda i sad) bas bila na losem glasu

[Angie75]

ja svako malo citiram nešto iz Outliersa, mislim da sam krenula i na ovoj temi pa mi djeca nisu dala napisat post
al pao mi je na pamet prije nekoliko stranica dio koji uspoređuje djecu iz siromašnih slojeva i djecu iz viših srednjih slojeva (SAD), i to kako roditelji u višim slojevima uče djecu kako komunicirati asertivno s autoritetima, kako ih pripremaju npr pred odlazak doktoru "jesi li razmislio što ga želiš pitati?" i slično, i kako je to važno kasnije u životu.

a ima i o tome zašto kineska djeca vladaju matematičkim olimpijadama, a i o Bill Gatesu i njegovom vježbanju

I meni je odmah Gladwell pao na pamet Izvrsna knjiga, totalno eyeopening.

[larmama]

čitajući ovaj topic na trenutak pomislim ajme što sam svome djetetu napravila, a onda ju pogledam i ne vidim nikakav problem u aktivnostima na koje ide. A ima ih podosta, što vanškolskih što školskih. Recimo muzička, ni MM ni ja nemamo baš sluha no eto ona je došla doma i rekla da bi u muzičku. E sad vjerujem da bi bilo drugačije da ne živi u okolini u kojoj živi, da je imala društvo za igranje pod nosom. Ovako smo jednu zimu MM i ja pohađali satove solfeggia u njenoj režiji. I ja se htjela ispisati no nije dala :lol. I tada sam skužila da joj podučavanje dobro ide , imala je baš jedan poticajan pristup. Sva sreća pa me na trčanje nije tjerala

[cvijeta73]

fora mi je ova tema.
peterlin, ne znam. ja sam u sličnom problemu. j je do prije par mjeseci bio siguran da će upisati matematičku gimnaziju. moju školu :D i to mi je bilo super.

a sad, sad želi biti nogometaš, tanjab ne čitaj :D

meni je to, iskreno, bezveze. kao prvo, mogućnost da stvarno postane nogometaš je po meni jako mala. od svih njih, moš mislit, tko će uspjeti u nogometu. ostali neće. biti će propali slučajevi kao ovaj kreten koji je pokupio one ljude na kvartiću. da. kao drugo, tu su ozljede. a kao treće, opet si mislim, a tko sam pak sad ja da ga u tome ne podržim, a možda bi mali imao, ako ne vrhunsku, a onda neku prosječnu karijeru, u nekom bezveze klubu, ali u 5 godina zaradio više nego ja u cijelom svom radnom vijeku.

i tako smo u dilemi.

odnosno, ne bi bili u dilemi da je to sa sportom normalno. i da on može gurati i jedno i drugo u toj dobi. al nije normalno i teško će mu biti, najviše radi izostanaka. možda je rješenje sportska gimnazija. al opet, on kakav je može sutra prestat trenirati, odnosno ne može prestat trenirat jer mu mi ne damo al se može prebaciti u neki drugi, laganini klub. i šta, bezveze je onda u toj sportskoj.
i tako.

[čokolada]

Cvijeta, nemoj odmah u stereotipe. Gle Butinu i Vugrinca kako kolekcioniraju hrvatsku modernu .

[tanja_b]

fora mi je ova tema.
peterlin, ne znam. ja sam u sličnom problemu. j je do prije par mjeseci bio siguran da će upisati matematičku gimnaziju. moju školu :D i to mi je bilo super.

a sad, sad želi biti nogometaš, tanjab ne čitaj :D

Bez brige kod mojeg se želja za nogometom zaustavila na povremenom rekreativnom napucavanju lopte (bez organiziranog treniranja). Sad mu je atraktivniji bicikl
Ali svejedno mislim da bi kod izbora srednje škole roditelji morali sudjelovati u donošenju odluke. Bez prisile, ali uz dovoljno argumenata za i protiv ovog ili onog rješenja.
To ja samo teoretiziram, mi smo još dovoljno daleko od tog perioda da si sad mogu dozvoliti takvo razmišljanje, tko zna kako ću rezonirati za 3 godine (ups, sad tek vidim da to i nije tako daleko ).
Recimo, kad već teoretiziram, čitam i slušam sa svih strana o MIOC-u kao jednoj od najboljih škola u Hrvatskoj, ali ja ne želim da mi dijete upiše MIOC iz više razloga (osobne prirode, da netko sad ne skoči na mene da omalovažavam tu školu). Djelomično i zbog druge Gladwellove knjige ("David i Golijat"), koju također preporučujem za ovu temu, bar tih par poglavlja koja se odnose na školu i školovanje.

[Jurana]

Bez brige kod mojeg se želja za nogometom zaustavila na povremenom rekreativnom napucavanju lopte (bez organiziranog treniranja). Sad mu je atraktivniji bicikl
Ali svejedno mislim da bi kod izbora srednje škole roditelji morali sudjelovati u donošenju odluke. Bez prisile, ali uz dovoljno argumenata za i protiv ovog ili onog rješenja.
To ja samo teoretiziram, mi smo još dovoljno daleko od tog perioda da si sad mogu dozvoliti takvo razmišljanje, tko zna kako ću rezonirati za 3 godine (ups, sad tek vidim da to i nije tako daleko ).
Recimo, kad već teoretiziram, čitam i slušam sa svih strana o MIOC-u kao jednoj od najboljih škola u Hrvatskoj, ali ja ne želim da mi dijete upiše MIOC iz više razloga (osobne prirode, da netko sad ne skoči na mene da omalovažavam tu školu). Djelomično i zbog druge Gladwellove knjige ("David i Golijat"), koju također preporučujem za ovu temu, bar tih par poglavlja koja se odnose na školu i školovanje.

Molim, bar ukratko prepričaj, sad sam jako znatiželjna.

[Peterlin]

Recimo, kad već teoretiziram, čitam i slušam sa svih strana o MIOC-u kao jednoj od najboljih škola u Hrvatskoj, ali ja ne želim da mi dijete upiše MIOC iz više razloga (osobne prirode, da netko sad ne skoči na mene da omalovažavam tu školu). Djelomično i zbog druge Gladwellove knjige ("David i Golijat"), koju također preporučujem za ovu temu, bar tih par poglavlja koja se odnose na školu i školovanje.

Ovo ti je sasvim razumljivo i prihvatljivo. Ja imam jedno dijete u spomenutom miocu, koje je samo željelo onamo. Za njega je to dobar odabir jer on je (kako kaže njegova razrednica) "pravi miocaš", ne štreba napamet nego uči s razumijevanjem, zanimaju ga te stvari i ima dovoljno zicflajša da napravi sve što se od njega traži.

Moj mlađi sin nije materijal za mioc, njega to ne zanima. I on je odlikaš, ali nije 5.0. Problem u odabiru škole je u tome što njemu sve relativno dobro ide, čega god se primi, ali u ničemu ne strši. Stariji je na profesionalnoj orijentaciji imao izuzetno visok rezultat u matematici i to mi je potvrdilo da je za njega mioc dobar odabir. Tjerala ga ne bih, ali budući da si je to sam odabrao, eno ga unutra i s prosjekom 4.4 za sada je zadovoljan. Nije više odlikaš, ali i za taj prosjek treba raditi dosta više nego u osnovnoj školi. Srećom, njega to zanima i ne radi s mukom nego sa zadovoljstvom. Muka je povijest i lektira, ali tako je to bilo i u osnovnoj školi.

Moje mlađe dijete je (prema mom mišljenju) pravi materijal za opću gimnaziju, jer još mu ni u peti nije čime bi se želio baviti u životu. Dobro se snalazi s računalom, kao i većina njegove geenracije, ali nije u tome izvrstan kao stariji brat koji je godinama pobirao pristojne rezultate po natjecanjima. I sad vidi koliko brat radi u gimnaziji, pa bježi od toga ko vrag od tamjana. On nije tip koji bi s voljom naporno radio, nego više snalažljiv i svestran... Za njega mioc ne bi bio pravi izbor, čak i da ima prosjek 5.0. Ali ni on sam ni mi ne znamo što je za njega pravi izbor. Takva sam ja bila. Završila provincijski mioc na kraju jer nije bilo većeg izbora smjerova, završila teh.fakultet nekako po inerciji... Na kraju je ispalo kako je ispalo - relativno dobro. Problem je u tome (kao i kod odabira glazbena škola DA/NE) što relativno rano moraš donijeti neke odluke, a kasnije se one mogu pokazati lošima.

Ništa strašno ne bi bilo (ili ne bude) ako moj mlađi sin upiše tehničku školu. To ima svojih prednosti. I nije lošu školu odabrao, dapače. Ali pitam se je li to ZA NJEGA najbolji izbor. Nema nikakvog načina da doznam odgovor - to mora život pokazati, njemu kao i nama.

[Lili75]

Tu vidim i onaj strašno važan faktor u odrastanju djece - kako ga potaknuti da postane probitačno, da se ne boji rizika, da vjeruje u sebe itd.

E ovo što si navela čokolada i sama smatram jako bitnim,imala sam i još imam mamu koja može odgojit jedino samopouzdano dijete jer gledajući njen pristup životu, način življenja drugačije ne može ispast , kad se poklope predispozicije (talent i sl), osobnost djeteta i roditelj uzor, mislim teško da se tu može "falit". Je da treba sve to poklopit, al....

Evo citiram samu sebe tj. Murakamija...

Jedan meni lijep citat jučer pročitan u Murakamijevoj knjizi i sjetila se ove teme:

Uspjeh na bilo kom životnom polju uvelike ovise o tri čimbenika:
(a) koliko dobro znate što ustvari želite postići,
(b) koliko jako to uistinu želite postići,
(c) koliko snažno vjerujete u vlastitu sposobnost dostizanja nekog cilja.

Ovo je izvrsna knjiga (prevedena je i na hrvatski, u prijevodu naslov glasi "Izvan prosjeka", izdanje Jesenski i Turk) i jako relevantna baš za ovu temu. Pridružujem se preporukama!

Seni i tanja_b, joj odličan prijedlog knjige, jedva čekam posudit je dok završim ove 3 koje trenutno imam (ajme kod mene doma od treninga sportaša, darovite djece do Murakamija., mix mixeva)

[Lili75]

...
Recimo, kad već teoretiziram, čitam i slušam sa svih strana o MIOC-u kao jednoj od najboljih škola u Hrvatskoj, ali ja ne želim da mi dijete upiše MIOC iz više razloga (osobne prirode, da netko sad ne skoči na mene da omalovažavam tu školu). Djelomično i zbog druge Gladwellove knjige ("David i Golijat"), koju također preporučujem za ovu temu, bar tih par poglavlja koja se odnose na školu i školovanje.

jeee bit će čitanja, to je iznalazim načine da manje surfam po mobu i budem dobar primejr djeci

Cvijeto ajme nogometaš...Peterlin, meni se tvoja dvojba čini lakšom

[seni]

https://www.ted.com/talks/malcolm_gl...th?language=de

evo malo Ted-a sa davidom i goliatom.

meni isto cesto bude taj david i golijat na pameti.... ja pokusavam nekako gledati ovako: djeluj u onome sto mozes i nalazis primjerenim, a za ostalo se uzdam u svemir, intuiciju i srecu.
mi smo isto obiteljski u trilemama, nekad se probudim u znoju misleci, da li smo poludjeli, a onda opet mislim, sve ce se posloziti....

cvijeta, koliko j. ima jos vremena za odluku?

peterlin, nije vam lako. ono sto je meni onako neka pomalo nit vodilja, je to da je danas cijela edukacija postala jako, jako kompleksna i nekako nehijerarhizirana, sa svim prednostim i manama.
cini mi se da je prije bilo puno vaznije sve korake raditi po nekom slijedu, a da je danas puno jednostavnije ici i nekim ne tako liearnim putevima.
kad samo pogledam knjizicu koja pokazuje svu ponudu na sydnejskom sveucilistu na kojem studira moj necak, zaboli me glava. stvarno mozes svasta kombinirati, mijenjati...i to mi se cini kao ptrednost.

[Peterlin]

jeee bit će čitanja, to je iznalazim načine da manje surfam po mobu i budem dobar primejr djeci

Cvijeto ajme nogometaš...Peterlin, meni se tvoja dvojba čini lakšom

Ma dođe ti to na isto... Ne radi se o tome da je neka škola loša, nego da nije najbolji izbor u tom trenutku za baš to određeno dijete. A nema jednostavnog načina da kažeš "e, ja sam se malo nasadio..."

Dobar prijatelj mog starijeg sina je između mioca i sportske gimnazije izabrao sportsku. Imao je svoje razloge koji nisu zanemarivi. Dobro mu je tamo, ali... kao i kod mog mlađeg, nisam sigurna da je to najbolji mogući izbor za učenike koji nisu sigurni da će od tog sporta napraviti zanimanje i kruh svagdašnji. Ovaj mladić je siguran, dakle za njega je to ok izbor. Da li je baš najbolji - to je teško reći.

Dalje o mojoj dilemi - gle u čemu je kvaka - kad usporediš gimnazijski program i program tehničke škole, stvari su vrlo jasne:

Gimnazija ima kroz sve četiri godine tjedno 4 sata hrvatskog, 4 sata matematike, 3 sata prvog stranog jezika, 2 sata drugog stranog jezika.... a tehnička škola ima 3 sata hrvatskog, 3 sata matematike, 2 sata stranog jezika, drugog stranog jezika uopće nema.... Ti sati nadomješteni su stručnim predmetima. Dakle, to je dobar izbor za one koji znaju da će danas-sutra iz te škole ravno na posao ili eventualno neku višu školu (sad po Bologni ima raznih kombinacija). Neš ti predmeta koji se zove "mikroupravljači" a s druge strane, tehničko crtanje i dokumentiranje imaš samo 2 sata u prvom razredu. Moram još sve to provjeriti jer kurikulum se mijenja pa neke predmete izbacuju i uvode nove. Nema veze... Sigurno u svakoj školi dobiješ i balast, ono što ti ne treba, često i ono što nikome ne treba.

Ako NISI siguran što želiš, bolje je da imaš dobru podlogu na širokoj bazi, dakle gimnazija je bolji izbor. Tako ja mislim. Još samo da mi uspije sina nagovoriti.... Moramo ići na otvorene dane na dva-tri mjesta.

A ako NISI siguran da ćeš nakon srednje upisati i završiti studij bilo kakav, strukovna škola je bolji izbor jer bar imaš neko zanimanje. Amen.

[seni]

ja svako malo citiram nešto iz Outliersa, mislim da sam krenula i na ovoj temi pa mi djeca nisu dala napisat post
al pao mi je na pamet prije nekoliko stranica dio koji uspoređuje djecu iz siromašnih slojeva i djecu iz viših srednjih slojeva (SAD), i to kako roditelji u višim slojevima uče djecu kako komunicirati asertivno s autoritetima, kako ih pripremaju npr pred odlazak doktoru "jesi li razmislio što ga želiš pitati?" i slično, i kako je to važno kasnije u životu.

to mi je bio bas interesantan dio knjige, gdje opisuje da roditelji iz visih srednjih slojeva svjesno ili nesvjesno preuzimaju odgovornost za slobodno vrijeme svoje djece, dok roditelji nizeg socijalno-ekonomskog statusa to ne smatraju i svojom odgovornoscu. pod odgovornoscu, se ne misli da oni djecu na nesto bicem tjeraju, te im propisuju sto ce djeca raditi, nego da im pruzaju i tehnicku (razvoze, organiziraju i slicno) podrsku, odnosno s njima o tome i razgovaraju i savjetuju i omogucuju im i strukturalni i nestrukturalni uvid u mnoge stvari.
roditelji iz siromasnih slojeva, slobodno vrijeme djece stavljaju kompletno djeci u ruke.

to mi je bilo bas nekako interesantno jer mi je zapravo otvorilo oci, koliko taj habitus i navike roditelja utjecu na djetetove izbore.
ja sigurno nisam curki kupovala knjige, vodila je s nama na izlozbe, koncerte i slicno, igrala se s njom matematickih mozgalica i pri tom bas uzivala, sa nekom svjesnom namjerom: e to ja radim, da bi dijete poslije radilo to i to.
nego naprosto zato, jer mi je to sastavni dio zivota, u tome uzivam, zanima me i smatram predivnim da imas priliku uci u te lijepe svjetove. i mislim da vecina roditelja to i radi naprosto jer im je to sasvani dio zivota, a ne zato da bi planirali buducnost djeteta.

citajuci ovu knjigu, mi se nekako osvijestilo, da time polazes temelje za mnoge stvari.

[Lili75]

...
roditelji iz siromasnih slojeva, slobodno vrijeme djece stavljaju kompletno djeci u ruke.

Kako si napisala zvuči da djeca iz siromašnih obitelji nemaju nikakve aktivnosti a siromašne roditelje nije ni briga.

Ne razumijem, jel to znači da ako to dijete želi bit 100% okupirano s raznim aktivnostima da ima i taj izbor jednako kao i ne imat vanškolske aktivnosti? i kako smo došli do toga da postoje djeca siromašnih i djeca bogatih?? zbog knjige?

ja bih prije rekla da obrazovanje roditelja utječe više nego njihov materijalni status, kad se sjetim naših novopečenih "bogataša"....

prekompleksna je tema da ovako upadnem i nešto napišem a nemam danas vremena za duga pisanja.
Tema mi je jako zanimljiva iako se proširila.

[Jadranka]

Evo jedan zanimljiv intervju s Dinom Radjom.
http://www.jutarnji.hr/klinci-danas-...kveru/1490516/
Vjerojatno pretjeruje kao i svaki "starac" kad prica o svom vremenu... al po meni istice i jednu zanimljivu razliku izmedju samoinicijativnog bavljenja sportom (treniralo se/igralo odabrani sport po cijele dane jer se tako djeci htjelo) i danasnjeg odlaska na treninge...

"- Onda je bilo ljubavi prema košarci, a danas toga nema. Danas je sve iskalkulirano, nema ljubavi čak ni kod klinaca. Dovoljno je vidjeti koliko ih nakon treninga ostane šutirati s centra, zezati se, natjecati… Nema toga, njima je ovo posao kao da rade u škveru, dođu na vrijeme, bezvoljno odrade ono što imaju i točno na vrijeme idu doma. Klinci su postali jako nezainteresirani. Naravno, i u mojoj generaciji tražili smo načine kako izbjeći trening, ali to je bila rijetkost. Pa, time bismo sami sebe eliminirali - kaže Rađa koji ne misli da je sport u bivšoj državi bio bolje organiziran nego u Hrvatskoj."

[seni]

ma to je iz knjige, vezano na americku situaciju i naravno gledano u prosjeku.
misli se na nizu, srednju i visu klasu u socioekonomskom smislu bazirano na americkom drustvenom modelu. (dakle ne radi se o fakultetski obrazovanim osobama, koje kao kod nas rade recimo na faksu sa malim placama)
ja jako sazimam sto autor u knjizi detaljno i logicno objasnjava. procitaj knjigu , ne mogu ti ja to sad ovako u kratko objasniti.

a ne radi se o tome da siromasne (siromasno nije dobar izraz) roditelje nije briga. (neke roditelje naravno, nije briga, ali to nije vezano za siromasno ili bogato) niti je to, bozesacuvaj napad na roditelje koji su siromasni.

radi se naprosto o tome, da mnogi od njih ne mogu ni tehnicki, ni vremenski, ni novcano tu podrsku pruziti, a mnogi od njih naprosto ni sami nemaju pristup mnogim stvarima, pa im je tesko da taj pristup omoguce i djeci.

nama je to mozda tesko shvatiti, jer smo odrasli u relativno egalitarnom drustvu, pa uprkos kapitalizmu u hrvatskoj, to je naravno drustveno gledano drugacija situacija nego americka.

[Peterlin]

Kako si napisala zvuči da djeca iz siromašnih obitelji nemaju nikakve aktivnosti a siromašne roditelje nije ni briga.

Ne razumijem, jel to znači da ako to dijete želi bit 100% okupirano s raznim aktivnostima da ima i taj izbor jednako kao i ne imat vanškolske aktivnosti? i kako smo došli do toga da postoje djeca siromašnih i djeca bogatih?? zbog knjige?

ja bih prije rekla da obrazovanje roditelja utječe više nego njihov materijalni status, kad se sjetim naših novopečenih "bogataša"....

prekompleksna je tema da ovako upadnem i nešto napišem a nemam danas vremena za duga pisanja.
Tema mi je jako zanimljiva iako se proširila.

Prvo da se ogradim - ne poznajem dovoljno dobro školske sustave koji se opisuju u spomenutoj knjizi o Davidu i Golijatu, ali mislim si da je poanta u tome što smo mi navikli na naš školski sustav u kojem je osnovna škola zakonska obveza i dostupna svima. A to nije tako u mnogim zemljama. Imaš državne škole i privatne škole. Imaš i mogućnost školovanja kod kuće. Ali da se vratim na privatne škole - mnogi si ih ne mogu priuštiti. I zato se naglašava razlika između onih koji imaju i koji nemaju.

Moram pročitati tu knjigu.

[seni]

jako zanimljivo je objasnjena i prica o mozartu - koji je bas ono par excellence wunderkind, odnosno utjelovljenje ideje, da ako je netko genij onda ce se uprkos svim mogucim okolnostima i ostvariti u zivotu kao genij.
e pa kad sam procitala gladwellovu analizu fenomena mozart, mnoge sam stvari vidjela u sasvim drugom svjetlu. doduse vec su mi knjige o nadarenoj djeci sasvim lijepo poljuljele to uvrijezeno misljenje, koje sam i ja dijelila: e kad je netko genij, onda je genij, a ako se ne ostvari kao genij, onda i nije bio genij. odnosno predispozicija je glavni i odlucujuci faktor. daleko od toga.

prilicno sam uvjerena da je u mozartovo vrijeme, bilo sigurno barem jos stotinjak potencijalnih mozarta sa fantasticnim predispozicijama u smislu talenta. a samo je jedan mozart postao mozart.

pa usporedba: Christopher Langan versus Robert Oppenheimer.
Langen sa IQ 190 (dobro ste procitali) iz jedne apsolutno disfunkcionalne, unterprivilegirane familije, koji je sam naucio citati kada je imao 2,3 godine, a sa 13, 14 godina proucavao Barthesa (nisam sigurna da li se dobro sjecam) i gledajuci izuzetne predispozicije i njegove interese, bi bio fantastican materijal za recimo profesora teoretske fizike na Berkeleyu, a nije uspio zavrsiti vise od jednog semestra ne fakultetu, a semestar dalje nije upisao, jer su i on i majka propustili potpisati nekakav formular za stipendiju.

Oppenheimer isto tako sjajno nadaren, sposoban (doduse pokusao je otrovati svog profesora na Cambridgu, gdje bio, ako se dobro sjecam na doktoratu, jer ga je ovaj gurao u nekom drugom znanstvenom smjeru, ) iz sasvim drugog miljea postaje narvano profesor, sef manhattan projekta, "otac" aotmske bombe.

da se ne shvati krivo, ova knjiga nije o genijima, niti se bavi time, kako "producirati" genije ili postati uspjesan, nego jako interesantno objasnjava same principe uspjeha, te zastupa tezu, da je uspjeh puno, puno vise produkt konzekventnih okolnosti, nego samog talenta pojedinacne osobe.

on uzima za primjere izuzetno uspjesne osobe, jer je tako moguce puno jasnije i plasticnije objasniti tezu koju zastupa, ali principi su odlicno primjenjljivi na svakodnevnicu svih nas.

[seni]

kad smo vec kod knjige tiger mum s kojom je poceo topik, te koju je tanja b lijepo opisala, meni je jedan aspekt dao za misliti:

ta teza, da uvjetno receno "zapadni" sustav polazi od toga da moras voljeti to sto radis, te da je ta "ljubav" konstantna, te ces kroz nju to cime se bavis na neki nacin perfekcionirati, odnosno dovest na jedan ozbiljan level.

nasuprot tome razmisljanje:
naravno da incijalni impuls dolazi kroz to da te nesto zanima, te da ti se svida. medutim u daljnjem sljedu, upravo to sto u tome sto radis postajes sve bolji i bolji (naravno ako investiras vrijeme, energiju i volju) dovodi do toga da to volis sve vise i vise.

to mi je bas bilo nesto, sto mi je od knjige ostalo u sjecanju, kao vrlo interesantna i inspirativna prica.

[šafran]

Pa sigurno da je tako. Trebaš osim znanja i sposobnosti imati i malo sreće. Naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Razlika je samo u tome što će sposobniji i talentiraniji iskoristiti taj trenutak koji mu sreća ponudi, a kraj manje sposobnog će trenutak proći mimo.

Definiraj molim te sposobnost i talent u ovom kontekstu.
Ovo što si napisala vrlo je uopćeno, i bez neke čvrste osnove. Podsjeća me na izjave koje sam slušala u djetinjstvu od odraslih prije nekih 30tak godina.

Pošto sposobnost se ući, trenira, talent također. Svatko može naučiti gotovo sve, samo ukoliko želi. Razlika je jedino u potrebnom vremenu, a ponekad čak niti to ukoliko se dovoljno rano krene.

Kada uzimamo za primjer druge ljude uvijek se referiramo na ono kako je završilo, rijetko na to kako je počelo. A početak i niz utjecaja i faktora na tom samom početku su zapravo ono što čini priču.

Nema slučajnog uspijeha.

[čokolada]

Ne mislim da pridjev sposoban ima samo jedno značenje (naobrazba). Sposobnost je i ako se ne bojiš izazova ili imaš ludu hrabrost i vjeru da će se stvari "već nekako posložiti", ako ti npr.čista slučajnost otvori put u neki posao za koji nemaš iskustva, ali eto prihvatiš i uspiješ. Na to sam mislila.

[čokolada]

Ne govorim o glazbenicima ili baletanima.

[čokolada]

Cijelo ovo vrijeme vrti mi se misao koliko je uspjeh subjektivna stvar. Nekome je to podići sretnu i zadovoljnu djecu, nekome sam postati top menadžer, nekome ostati živ i zdrav.

[seni]

Da. A vecina nas bi i pomalo od svega. Barem sto se tice djece i zdravlja.

[Peterlin]

Da. A vecina nas bi i pomalo od svega. Barem sto se tice djece i zdravlja.

X
Čokolada je pogodila bit. Ja to imam u mikrookruženjuvalstitog doma. Vizija uspjeha moje djece razlikuje se od moje. A ako se ne razumijemo za istim stolom, kako ćemo razumjeti nekoga tko dolazi iz drugačije kulture? Ono što treba je pokušati prihvatiti i biti otvoren za drugačije stavove. To upravo pokušavam i doma.

[šafran]

Cijelo ovo vrijeme vrti mi se misao koliko je uspjeh subjektivna stvar.

Apsolutno, i vrlo relativna.

[seni]

Tanja b i ostali koji su pročitali Davida i Golijata, odnosno znaju o čemu se u knjizi radi.
Ponukana tvojim preporukama i Ted-om kupila sam jučer knjigu i stvarno je dobra.
upravo sad vrtim po glavi kapitel 2 i 3 prvog djela, pa bih malo razmijenila mišljenja.
ovo sa velikim i malim školskim razredima je stvarno logično i skroz mi je sjelo.

No ovaj 3 kapitel me je pomalo i unezvjerio, mada zvuci prilično razumljivo. Jasan je princip: bolje prvi u selu, nego drugi u gradu, odnosno velika riba u malom jezeru versus mala ribe u velikom jezeru.
moram priznati da nikad nisam gledala tako na tu problematiku, a nisam ni znala da toliko puno ljudi prekine studij na top sveučilištima, jer im potpuno unište samopouzdanje, da čak ne dođu ni na logičnu ideju, da se prebace sa istim predmetima na neki lakši fakultet, nego potpuno promjene ono sto studiraju, odnosno neki mozda odustanu od studija uopce.

strategija Davida mi je jasna: njegove predispozicije su toliko očevidno drugačije od Golijata, da on naprosto mora izabrati drugi način borbe od frontalnog, kako bi si dao kakvu, takvu šansu, odnosno u daljnjem sljedu iskoristio svoje prednosti i Golijatove mane.
Impresionisti su također odlučili vrlo pametno, kada su umjesto salona establišmenta u kojima su im šanse bile vrlo, vrlo male da ih netko uopće uoči, izabrali posebnu izložbu svoje grupe.
Poznavajući raspoloženje kritičara, činjenicu da si jedan od 3000, nepovoljni postav izložbe: ako su slike postavljene prenisko ili previsoko nitko ih ni ne vidi, itd.... nekako je samorazumljivo da tražiš drugi put od uobičajenog.

No ako si jako dobar u školi, odlično ti ide učenje i općenito si "materijal" za jedan zahtjevan studij, (u knjizi su pokazali srednjoškolce koji su bili najbolji u cijelom godištu) kako znati da je recimo izbor jednog dobrog ili pristojnog sveučilišta bolji izbor od jako dobrog sveučilišta? Pogotovo ako si na to najbolje sveučilište i primljen? Što podrazumjeva da si prošao vrlo teške testove i slično.
Kako to znati?
Da li odluka koja ide linijom manjeg otpora, s druge strane nosi rizik, da zapravo nikada nećeš spoznati svoje granice, odnosno nećeš si dati šansu da u jednoj drugačijoj sredini izvučeš iz sebe i ono sto nisi znao da imaš?

[tanja_b]

No ako si jako dobar u školi, odlično ti ide učenje i općenito si "materijal" za jedan zahtjevan studij, (u knjizi su pokazali srednjoškolce koji su bili najbolji u cijelom godištu) kako znati da je recimo izbor jednog dobrog ili pristojnog sveučilišta bolji izbor od jako dobrog sveučilišta? Pogotovo ako si na to najbolje sveučilište i primljen? Što podrazumjeva da si prošao vrlo teške testove i slično.
Kako to znati?
Da li odluka koja ide linijom manjeg otpora, s druge strane nosi rizik, da zapravo nikada nećeš spoznati svoje granice, odnosno nećeš si dati šansu da u jednoj drugačijoj sredini izvučeš iz sebe i ono sto nisi znao da imaš?

Ne znam zapravo ništa pametno reći na tu temu, i mene to pitanje muči otkako sam pročitala knjigu i još nisam skroz načistu što zaključiti

Nakon prvog čitanja nisam se slagala s Gladwellovim zaključcima po tom pitanju, imali smo MM i ja rasprave na tu temu (uvjeravala sam ga da je Gladwellova perspektiva bitno drukčija od naše, jer je američki sustav obrazovanja bitno drugačiji), ali sad, što dalje razmišljam, nekako sam sklonija dati im za pravo. Najbolje od najboljeg u apsolutnim kriterijima nije uvijek najbolje za neku određenu osobu. E sad, kako to znati unaprijed, i dalje mi nije jasno. Mislim da treba pratiti i ustroj ličnosti - neki su po prirodi fajteri i rado prihvaćaju izazove, neki su ziheraši, nekima je unaprijed "sve teško"... imam u svojoj okolini primjere za sve pomalo.

[In love]

Apropro ovoga djeca iz dobro stojecih i siromasnih obitelji - ja volontiram u jednoj udruzi gdje se nude raznorazne besplatne aktivnosti i pomoc u ucenju za djecu roditelja koji koriste socialne programe i djeca su sve lijepo prihvatila ali ono - ne dodju na besplatne instrukcije jer vani pada kisa pa se mami/tati ne da. Ili roditelj zaborave. Ima jedna curica, dolazi na inst iz mat, sve super. A u skoli joj ne ide. Pa nas je zanimalo zasto i rekli smo mami da neka ide u skolu i donese neki kontrolni iz mat da se vidi u cemo je problem. A njoj je to muka... I tako. Onda je tu i problem socializacije, ta djeca uopce ne vole ic u skolu jer se nitko ne zeli druziti s njima. Djeca su stvarno zlocesta. I tako je to jedan zacarani krug ( a ima stvarno pametne djece koja bi mogla nesto postici) kojem nema kraja. Rijetki su oni koji se izvuku iz toga. Ima par mama koje su stvarno angazirana a svi ostali -nije jih briga.

[jelena.O]

Možda imate i vi pravo otići na predmetne informacije, ja sam to znala raditi dok sam davala instrukcije djeci iz moje škole, ali to su bili većinom učenici moje razrednice, i sve sam nastavnikr znala jer su bili i moji nastavnici
U svakom slučaju djeca bi trebala i,ati ispravke testova u bilježnici bar moji tak imaju, a bilo je toga i u moje doba
Usput djeca ako idu sami u školu trebali bi sami brinut i o instrukcijama

[Peterlin]

Možda imate i vi pravo otići na predmetne informacije, ja sam to znala raditi dok sam davala instrukcije djeci iz moje škole, ali to su bili većinom učenici moje razrednice, i sve sam nastavnikr znala jer su bili i moji nastavnici
U svakom slučaju djeca bi trebala i,ati ispravke testova u bilježnici bar moji tak imaju, a bilo je toga i u moje doba
Usput djeca ako idu sami u školu trebali bi sami brinut i o instrukcijama

Može na informacije ićinetko drugi, ali za ovu priču to je razmjerno nebitno. Bitno je pokazati da neki roditelji ne preuzimaju svoj dio odgovornosti za djetetovo školovanje i uspjeh i time direktno negativno utječu na to. I ne razumiju to ili im se fućka. A nema pomoći... ne zanemaruju tu djecu dovoljno da bi se sustav pobrinuo za njih, a ne shvaćaju razmjere štete koju na taj način digoročno čine. Nema tu rješenja osim podizanja svijesti o tome na vrlo širokoj bazi, kroz medije i slično jer ostalo mi se čini nedjelotvornim. Neki su ljudi jednostavno lijeni. Neki imaju tko zna kakvih problema. Mnogi ne kuže važnost obrazovanja. O tome je riječ. Ne o instrukcijama.

[seni]

Najbolje od najboljeg u apsolutnim kriterijima nije uvijek najbolje za neku određenu osobu. E sad, kako to znati unaprijed, i dalje mi nije jasno. Mislim da treba pratiti i ustroj ličnosti - neki su po prirodi fajteri i rado prihvaćaju izazove, neki su ziheraši, nekima je unaprijed "sve teško"... imam u svojoj okolini primjere za sve pomalo.

To za najbolje od najboljeg mi je dosta jasno.
Samo koliko je svatko od nas sposoban to procijeniti i za sebe i za bližnje....

[cvijeta73]

uglavnom, malo sam razmišljala o ovoj temi preko vikenda
u ovom uvodnom članku se u principu radi o dva ekstrema - s jedne strane kineski način odgoja koji u principu nema previše niti smisla niti razumijevanja za individualnost (što je i razumljivo u državi s toliko stanovnika) i s druge strane zapadni popustljivi odgoj, ovaj put kad je riječ o nekim postignućima djece (škola, glazba, sport, we), a između te dvije krajnosti je cijeli niz nijansi.

dakle, ova kineska krajnost u očima zapadnjaka zvuči kao mučenje djece i teško raspoznajemo ljubav koja iza nje stoji.

no to je krajnost, a pitanje je na kojoj polovici spektra smo mi kao roditelji? koliko djeci prepuštamo uspjehe/neuspjehe u školi i vanškolskim aktivnostima, jesmo li zadovoljni s prosječnim rezultatom?

sudeći po nekim drugim školskim temama na forumu, mislim da većina ovdje ipak pripada kineskoj polovici spektra.

[seni]

Interesantan zaključak.

[Peterlin]

Interesantan zaključak.

Ali u pravu je. Ekipa s ovog foruma baš i nije reprezentativan uzorak ove sredine.

Ne znam za druge, ali ja sam sklona svoju djecu gurati do granica njihovih mogućnosti, pa se često moram lupiti po prstima.

[Barbi]

Outlieres, The story od success

Seni, baš si me obradovala spominjanjem ove knjige, mene je oduševila. Kod nas je izdana pod nazivom "Izvan prosjeka" i ja sam je dobila prije nekoliko godina na poklon od poslovnih partnera. Malo je čučala na polici a onda sam je dohvatila i ponijela sa sobom na jedno putovanje da prikratim vrijeme u avionu... i nisam je ispustila više.
Jako, jako, jako interesantna mi je bila i puno sam razmišljala o njoj, zapravo još uvijek razmišljam i često je spominjem.
Neovisno o predispozicijama koje valjda ipak moraju postojati da bi se interes za nešto uopće pobudio, vježbanje i ponavljanje jedini je put do uspjeha. Ili kako bi rekla ona stara dobra i tako istinita poslovica, "Ne hebe lijep već uporan."
Kad pročitaš ovu knjigu shvatiš da ona donosi recept kako postići savršenstvo u nečemu, ali isto tako shvatiš (barem sam ja shvatila) da ti nedostaje interesa i motivacije za toliki trud i rad na nekom polju.
Zato valjda ni nisam izvan prosjeka.

Što se guranja tiče, i djece i sebe, puno je tu do karaktera, vlastitog. Ja ne mogu ostaviti stvari nedovršene pa to ni djeci ne dozvoljavam. Znam puno ljudi koji su izgurali faks ili postdiplomski do kraja, ostao im diplomski ili magistarski i tu su zapeli i ostali deset i više godina. Ja ne bi mogla spavati i stalno bi mi ta nedovršenost visila nad glavom. Ne znam kako bi se opustila i živjela misleći o drugim stvarima a ne o tome.
Hoće li moja djeca naslijediti taj gen, hoću li im to ugraditi odgojem ili uopće neće imati problem s nedovršenim stvarima, nemam pojma.

[čokolada]

Ali u pravu je. Ekipa s ovog foruma baš i nije reprezentativan uzorak ove sredine.

Ne znam za druge, ali ja sam sklona svoju djecu gurati do granica njihovih mogućnosti, pa se često moram lupiti po prstima.

Ovo mene uvijek zezne. Toliko se puta sudarim s realnošću i shvatim da ne smijem od ljudi toliko "tražiti".

[Lili75]

Barbi
ja sam uvjerena da tvoji nece ostavljat stvari nedovrsenima kao ni moji

Meni je nepojmljivo da nekome ostanu 2 ispita i nikad ne diplomira. A ne, pod mojim krovom neces...

Coksa no no previse trazit od ljudi

[seni]

Lijepo kaže cvijeta: u kineskom smo spektru.

[čokolada]

Izvan prosjeka je stvarno odlična knjiga i otvara oči. Uza sve spomenuto, dotukla me i činjenica da čovjek (skupina stanovnika nekog kutka) uglavnom ne može pobjeći od svojih zadanosti i kad mu generaciju (ili generacije) presele u drugi kutak planeta.
Pa mi padaju na pamet Hrvatske narodne pripovijetke i koliko smo malo od njih odmakli.

[tangerina]

Barbi
Meni je nepojmljivo da nekome ostanu 2 ispita i nikad ne diplomira. A ne, pod mojim krovom neces...

a kako se točno natjera osobu od 20 i kusur godina da položi ta dva ispita i diplomira?