Pa onda bi se tom logikom penzija zaposlene majke trebala duplo vrednovati, tj.dobiti 2 penzije.tangerina prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Pa onda bi se tom logikom penzija zaposlene majke trebala duplo vrednovati, tj.dobiti 2 penzije.
pa u principu joj je deda dobro odgovorio, istinu je rekaotekst me podsjetio na nedavni razgovor sa mojom bakom i djedom
baka kuka kako cijeli život rinta rinta rinta, sve po kući (kuhanje, čišćenje, briga o djeci i starijima) plus seoski poslovi: živina i polje
nema tu ni petka ni svetka, nema osam 8 radnog vremena, nema godišnjeg, a bome ni mirovine, ona ima 75 godina i još istim ritmom gura sve
i veli "stari je bar dobija penziju za ono što je radija u općini, a ja nemam ništa"
dida pak kaže "ja ne znam šta se žališ, imaš sve isto što i ja"
dakle, radila je doma kućanske poslove i seoske poslove (uzgoj voća i povrća, domaćih životinja).
za svoj je rad bila dakle plaćena u naturi, dakle dio hrane za obitelj
mogla je umjesto toga raditi u općini, pa dobiti novac pa za taj novac kupiti od neke druge bake što je ona uzgojila
i umjesto obavljanja kućanskih poslova uzeti nekoga i platiti ga za to. dakle, za svoj rad po kući je dobila urednu kuću. I ja gledam na taj način, mogu birati da li ću sama pospremiti po kući ili ću nekoga platiti. E sad, s obzirom na naš standard, da platim nekoga, morala bi se odreći drugih stvari, npr. da mi dijete ne ide na engleski, ali ono što hoću reći, je da je baka za svoj rad bila plaćena, samo ne novcem.
Ja sam pisala ovo pa da objasnim. Nema to veze s poslodavcem već sa osobnom odgovornošću prema poslu, posebno prema započetom poslu. Neke poslove može vrlo lako netko drugi preuzeti i nastaviti gdje si neočekivano stao (jer bolovanje se ne planira), neke ne, barem ne bez detaljnih uputa koje opet moram ja dati. Zato mi je nekad lakše od doma dogovoriti do kraja nego prenositi nekom od kolega što treba napraviti.Ovo nikom nije upalo u oko? Poslodavac dakle traži od osobe koja je na bolovanju za dijete (ili za sebe, nebitno), da od kuće radi? Možda je to isto jedna vrsta, možda će glupo zvučati, mazohizma, jednako kao i kod žene koja "dopušta" da joj muž odmara nakon posla, a ona i dalje sve preuzima na sebe.
Moj čip u glavi mi ne dozvoljava da se isključim i da me nije briga.
I to je opet stvar osobnog izbora. Barem meni.
Još razmišljam o ovome.... jer stvarno, nisam baš iskusila žensku solidarnost. Moram si uzeti vremena i stvarno dobro razmisliti + prisjetiti se primjera tako nečega... Trenutno nemam ideja.
Možda bi valjalo otvoriti novi topic o ženskoj solidarnosti na filozofskom kutku, a onda dodati i ovo: http://www.libela.org/vijesti/2086-zenska-solidarnost/
Meni su u poslu i doma u većini slučajeva pomagali-muškarci. Nije mi to bio izbor nego splet okolnosti. Nemam sestru nego brata, nemam kćeri nego sinove, nisam to birala aliiii... Na poslu isto tako, ima žena manje od 10%. Eto, kad gledam oko sebe, jednostavno nema na vidiku žena koje bi mi pomogle ili se na bilo koji način solidarizirale. Svojevrsna iznimka su forumašice, ali meni ovaj forum i služi baš kao nadopuna za žensko društvo.
A nemam pojma, ja nemam neki problem sa kritiziranjem tradicije, iako živim na dalekom strašnom juguOvo s nevoljenjem domovine mi se nije nikad dogodilo uživo, "samo" sam putem medija dobivala poruke da takvi kao ja ne vole domovinu.
Svakako, evo, ne volim kad se briga o obitelji smatra ništavnom, pa ni kad je to iz bojazni da bi vrednovanje takvog rada moglo dovesti do povratka žene u tradicionalne uloge. Smatram apsolutno da je obitelj odgovornost oboje partnera, i da je ideal da obje strane zaista osjećaju odgovornost za funkcioniranje obitelji. I držim da je podići djecu velika odgovornost i velik posao. Ili, nekome spretnijem, sretnijem možda ne tako velik, ali opet je ozbiljan posao. A ako se to ne priznaje, ne znam kako da manje opterećena strane preuzme uopće odgovornost za - nešto što ne postoji?
Također, ne vjerujem u ovu teoriju podmetanja leđa. Kad je dvoje ljudi u igri, jedan ne može sam mijenjati sve. Nije sasvim bez manevarskog prostora, ali sam ne može postići da onaj drugi preuzme odgovornost. Uz to, u jednom braku nikad nije samo dvoje. Uvijek je tu, u većoj ili manjoj mjeri, refleksija društva.
uopće nisi u pravu. ako ništa drugo, dok ti radiš netko drugi radi da bi čuvao tvoju djecu. ne možeš biti sa djecom dok si na poslu.
a popodne svi imamo djecu i zaposleni i nezaposleni.
Mislila sam primarno na kućanske poslove.
A čuvanje - ionako plaćam vrtić 2x, i iz plaće preko poreza i doprinosa i još direktno vrtiću.
to znam
ah, još jedna bolna tema koja me uvijek iznervirato znam, plaćanje vrtića po famoznoj sprdačini od cenzusa
deaedi, adiomare
ja se nadovezujem na peterlin i uopce ne znam sto bih rekla o zenskoj solidarnosti.
imali smo prije na rodinom forumu relativno cesto teme o feminizmu, te ako se dobro sjecam, mislim da su se uz meni jos cigle 2-3 forumasice izjasnile kao feministkinje, bez onog slavnog "ALI", odnosno "ne mrzim muskarce".
u meduvremenu pocesto pomislim da je Bascha Mika u svoj knjizi puno toga pogodila, te da vrlo pojednostavljeno jedan odredeni broj (veliki ili mali, procjenite sami) uopce nije zainteresiran za ravnopravnost zena i muskaraca. odnosno, ne da im se, ili ocekuju da ce to napraviti netko u njihovo ime.
tko bi taj netko trebao biti, ne znam.
sto se tice prevrednovanja posla oko obitelji i djece, mislim da ce se ona dogoditi tek onda kada ne bude strane koja je manje opterecena ili odgovorna.
mozda me buducnost demantira, a do tada sam prilicno uvjerena da je cista iluzija, da tijek moze ici smjerom:
aha muskarci i drustvo ce "odati pocast" tome sto vecina zena radi, pa ce se drustveni mehanizmi automatski promjenti. da je tome tako, jer legislativa je vec odavno rjesena, to bi se i dogodilo.
mislim da to ide upravo suprotnim putem:
kada i muskarci zene budu podizali djecu iz vrtica, trceci da ne zakasne, mijenjali ukakane pelene, kuhali ruckove, dogovarali rodendane i preslagivali ormare, mislim da ce dogadati situacije tipa:
"moja zena ne radi, ali ustaje prva i ljeze zadnja" prestati biti standard.
a uz sve to, svatko si naravno bira sto hoce, kako hoce. a djelomicno bira i da li zeli birati.
Zenska solidarnost-naravno da treba postojati.....
Potpis na ovo.
Trenutno sam doma i preporodila sam se.
Jedino ako netko ima 4 ili više djece, to mi već izgleda dosta naporno i zahtjevno. Jer dobro znam svoje kapacitete. A svačiji su drugačiji i s različitom lakoćom hendlamo stvari.
ja sam feministkinja i vjerujem u žensku solidarnost. nastojim je svakodnevno živjeti.
međutim odavati počast nekom tko je vidno nezadovoljan svojim životom mi je ili šala, ili neslana šala, kao da odajemo počast nekom djetetu kojeg roditelji tuku.trebamo prekinuti krug nesreće, a ne odavati počast.
ipak, mislim da se sve mi prosječne žene tako ponekad osjećamo. večeras je tribina na koju neću stići a zove se mislim "ja od jutra nisam stala" i govori o neplaćenom radu u kućanstvu. aktualne su to teme ovih dana.
ono u čemu ja ne osjećam solidarnost je razglabanje o poslovima.mm i ja smo silno nesretni kad trebamo čistiti, odradimo to stoički, ali ne razglabamo o krpi i deterdžentu. na poslu ili kavi kad se pokrene tema o peglanju i ribanju kažem samo da volim popiti pivicu jer mi je lakše raditi kad sam pripita pa se svi nasmiju (misle da se šalim)
Ja nemam bolovanje za dijete (a ni za sebe, jer radim za malog poslodavca koji mi to nije duzan omoguciti). U slucaju bolesti mogu koristiti placeni godisnji odmor (ako imam) ili neplaceno. Ili, s obzirom da imam srece, mogu raditi od kuce i za to biti placena, iako drzim lavor ispred djeteta koje povraca.
Inace, niti ja se volim iskljuciti kad me nema na poslu, uglavnom zato sto ne mogu samo tako predati posao nekom drugom. Nakon rodjenja kceri sam doslovno morala (zakoni itakoto) ne sudjelovati u bilo cemu vezanom uz posao tijekom cetiri tjedna, koliko sam odabrala biti na roditeljskom dopustu.
S druge strane, ja sam od onih koje se ne mogu preporoditi kad su doma. Mozda spavam vise, to je istina, ali histericna sam cijele dane jer stalno mislim da nesto ne stizem, djeca mi vriste, ja vristim, kuca vristi. Pa smisljam kamo bih s njima, kamo sa sobom, kamo s kucom... i na kraju dana stvarno nisam nista vise odmorna (ili sretna) nego kad dodjem s posla, uzmem dijete koje nije sa mnom na poslu, pa onda eventualno smisljam kako da zatvorim oci i ne vidim sto ne stignem ili ne zelim (taj dan/tjedan/godinu) napraviti.
Jedino sto jos ne znam kad cu se osjecati kao da sam na godisnjem odmoru. Mozda kad djeca odrastu i isele iz kuce. Posao van kuce i u kuci me svakako umaraju.
X
Baš sam nedavno dobila sličnu poruku kao u uvodnom postu, na viber, od svekrve
Ne znam kakva je situacija u ostatku Lijepe naše, ali u ruralnim južnim krajevima strašno je moderan paćenički mentalitet. To znači da žena, majka, kraljica, mora biti tim veća paćenica da bi bila što bolja i cjenjenija u očima bližnjih. Što satranija, to bolja.
Naravno da takve žene ne mogu biti zadovoljne niti sobom niti svojim životom. Kao što je netko već napisao, svi mi na neki način tražimo potvrdu i priznanje od drugih za ono što radimo. E sada, kada si ti naviknuo ostatak svog kućanstva da se podrazumijeva da tegliš od jutra do mraka, da je to tvoja prirodna uloga, kako ćeš dobiti priznanje kada je to samo po sebi razumljivo?
Ne treba suncu pljeskati zato što je žute boje.
Ajme, sad si me podsjetila na jednu, a uvijek je spominjem tu. Njoj je teško i digniti se iz kreveta ujutro. Pa onda kad god je vidim nabraja što je radila taj dan, uz duboki uzdah. Pa kad god sjedi i diže se sa sjedalice, kaže "Ajme meni" uz bolan izraz lica i ruku na kuku. Pa se zaposlila i sad ONA RAAAADIIII. I nije na raspolaganju za ništa. Ne stigne jadna ništa osim raditi 8 sati i spavati poslije posla. Ajme meniiiX
Baš sam nedavno dobila sličnu poruku kao u uvodnom postu, na viber, od svekrve
Ne znam kakva je situacija u ostatku Lijepe naše, ali u ruralnim južnim krajevima strašno je moderan paćenički mentalitet. To znači da žena, majka, kraljica, mora biti tim veća paćenica da bi bila što bolja i cjenjenija u očima bližnjih. Što satranija, to bolja.
Naravno da takve žene ne mogu biti zadovoljne niti sobom niti svojim životom. Kao što je netko već napisao, svi mi na neki način tražimo potvrdu i priznanje od drugih za ono što radimo. E sada, kada si ti naviknuo ostatak svog kućanstva da se podrazumijeva da tegliš od jutra do mraka, da je to tvoja prirodna uloga, kako ćeš dobiti priznanje kada je to samo po sebi razumljivo?
Ne treba suncu pljeskati zato što je žute boje.
Ne zaboravimo da je baš u južnim krajevima osobito izražen patrijarhat od kojeg žena ne može tek tako pobjeći. Sve neke savršene domaćice oko nje. A kad se i nađe neki primjerak freškog muža koji brak gradi na suradnji dvoje ravnopravnih, e onda ga njegovo muško društvo proglasi papkom pod ženinom papučom pa se tako dobije zadovoljna žena, a nezadovoljan muž. Nije se tu ni lako suprotstaviti okolini. Tko nije doživio, ne može razumjeti.
Jedna bliska mi i draga južnjakinja (puno mlađa od mene!) sablažnjivo me gledala kad sam rekla da sam u gradu sama sjela u kavanu popit kavu. Sama?! Pa jel te ko vidio? Pa što će ljudi reć, da nemaš s kim ni popit kavu?!
Nije to baš tako. Možda neke starije generacije, današnje definitivno ne. Istina, muškarci su papučari čim sa ženom pričaju pristojnim tonom ali da se žene na taj način postavljaju kako pišeš, to su iznimke. Meni je najljigavije to što je kod nas, isto kod starijih generacija, društveno prihvatljivo da muž ima ljubavnicu. I bračno prihvatljivo jer žene to često znaju i ute. Pa u mom selu ima slučajeva da su susjedi po 30,40 godina ljubavnici i svi su sretni i ljubičice rastu svukud okolo. Ili djecu ima svatko sa svakim. Dok sam ja naučila za koga smijem javno reći da je isti onaj čovik (jer mu je ustvari baš on otac, a ne onaj za kojeg misli), prošlo je 20 godina.
Ali ima jedna stvar koja je karakteristična za žene, tu ili svugdje, pojma nemam. A to je da se sve čoporativno druže. Znači klanovi od po 7 žena. Onda sam ja čudna što ja u mom društvu imam 7 muških, nijednu ženu. Dosad su mi svi bili ljubavnici. Pa kako sam naučila na muški đir, tako i oni samnom pričaju ko s muškarcem, a i ja se tako ponašam. Pa onda stavim na fejsbuk sliku s prijateljem i trinaest piva a sutradan kokoše komentiraju-"pa zašto to tako, kako će se to protumačiti, pa ipak si ti majka četvero djece.., stavi bar jednu s mužem".
Istina je da znam neke cure s juga (ako je Split dovoljno juzno) koje ne bi same sjele i popile kavu... al te sigurno nisu u vecini... al znam i na sjeveru takvih.Jedna bliska mi i draga južnjakinja (puno mlađa od mene!) sablažnjivo me gledala kad sam rekla da sam u gradu sama sjela u kavanu popit kavu. Sama?! Pa jel te ko vidio? Pa što će ljudi reć, da nemaš s kim ni popit kavu?!
I meni se čude kada sama sjednem popiti kavu - a nema mi većeg gušta. Za MM-a njegovi dečki ne bi rekli da je papučar iako svi odreda žive u tim patrijarhalnim zajednicama, rekla bih čak da mu se potajno dive zato jer hrabro i otvoreno živi ravnopravnu zajednicu sa mnom. Izašao čovjek iz ormara
A ipak bi radije umrli nego usisali pod.
Isto tako im je već svima normalno da još od prvog razreda srednje škole imam svoje muške prijatelje koji su mi u rangu mojih ženskih prijateljica i s kojima šetam djecu, pijem kave, dijelim dobro i zlo. A ipak su sretni što njihove žene nemaju takva prijateljstva
Vidiš, na mom jugu to nije društveno prihvatljivo, ali ipak kada se dogodi, redovito je žena kriva. Kod nas je za sve žena kriva - i kada je muž vara i kada dođe do razvoda i kada ima problema s djecom. Muškarac koji vara je sramota u našem društvu, da, ali "i ona njegova je nekakva nikakva".
Baš šteta, propustila sam temu dok je bila vruća...
Evo da podgrejem strasti:
Ja sam nezaposlena otkako imam decu.
Ne mislim da mi treba odati počast.
Naprotiv.
Ali dobijem rogove kad neko misli da mi je život trajni godišnji odmor.
A bogami i na rečenicu: "Mi zaposlene majke moramo sve isto kao i nezaposlene a još idemo i na posao."
Uz dužno poštovanje svim zaposlenim ženama, koje verujem, zaista rade više nego ja, ovo u navodnicima prosto nije istina.
Deca zaposlenih majki su u vrtiću ili školi oko 8-10 sati. To znači da deca nisu kod kuće.
Da 8-10 sati dnevno kuća stoji prazna,
Nikome ne treba doručak jer se doručkuje u vrtiću (školi). Nije neophodan ni kuvan ručak, ako žena taj dan ne stiže, jer deca su nahranjena u ustanovama, tamo imaju i užinu.
Nema prljavog suđa niti neuredne kuhinje jer niko nije jeo niti kuvao od recimo 8 ujutru do 4 popodne.Nema nereda koji si spremio za decom/sa decom zbog dečje igre.
Tih 8-10 sati decu je čuvao neko drugi. Neko drugi ih je vaspitao, učio nečemu, pospremao za njima/sa njima, presvlačio ih, itd, itd. Negde drugde su skakali, dizali prašinu, jeli, prosipali, itd,itd.
Sa moje tačke gledišta, kuće zaposlenih mama su lakše za održavanje iz prostog razloga što ukućani većinu vremena nisu u njima, kuva se jednom ili nijednom dnevno, u toj kući se jede jedan-dva obroka dnevno, domaćica spremi jedan-dva obroka dnevno radnim danima. Kupatilo se ne koristi po 8-10 sati dnevno itd, itd.
Moja deca idu u vrtićki poludnevni boravak, nemam pravo na celodnevni kao nezaposlena mama. Tamo imaju samo užinu. Sve obroke spremam ja, deca su van kuće ta 4 sata (zapravo ih puštaju već u 11:45). Od 8:15 do 11:30 imam slobodu da opušteno glancam kuću i kuvam ručak. Ili zarađujem nešto sitno uslužnim kucanjem na kompu, sad u sezoni maturanata.
Nakon toga idem po decu, dajem im ručak, i ostatak dana provodim sa njima, u našoj kući, koja se koristi ponovo i može se konstatno ponovo pospremati, jer deca u toj kući/dvorištu provode duplo više vremena nego deca zaposlenih mama, i pojedu više obroka dnevno radnim danima.
Ponoviću, ne tražim priznanje niti mi je teško nit se osećam kao jadnica, (niti mi je muž leština sa kojoj ne delim poslove, a deca nevaspitana stihija), ali ako je o vrtićkoj deci reč, jednostavno nije istina da zaposlene i nezaposlene mame imaju jednake obaveze oko dece i kuće radnim danima.
Pa to baš i nije istina, ili je u najboljem slučaju vrlo nategnuto; u mojoj kući se kuha baš svaki dan, i moje dijete svaki dan ruča kod kuća, tj. ručala je i onda kad je išla u vrtić. Isto tako svaki dan kod kuće i doručkuje, i u vrtićkoj dobi i sad u školskoj, a u školi valjda baš nitko nije osam sati dnevno. Moja nije bila niti u vrtiću toliko, pa je stigla napraviti propisan nered.
Tocno. Moji jedva da bi nesto pojeli u brticu, a u skoli ne jedu obroke. Neko vrijeme sam ih placala, ali nisu jeli
Ja sam i u zaposlenoj i nezaposlenoj varijanti, jer radim od kuće, a klinci idu u školu i jaslice pa mogu nakon posla još i pospremiti, skuhati i otići po djecu. Ako nemam puno posla, odmaram se. Jednostavno je. Zaključila sam da ne želim biti patnica i raditi sve za drugima nego si organiziram vrijeme onako kako meni odgovara. Godišnji imam samo na papiru, pa si ga sama uzmem.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 02.05.2016. at 18:44
Pulinka, brzo prođe to vrtićko doba, nakon toga škola.
Živim u malom gradu, nemamo produženi boravak. Moji biseri su dolazili kući između 12-13h, mm u 15h s time da bi često imao obveza i nakon posla, ja sam bila sretna kada bi oko 17 došla. Ja sam kuhala doručak, ručak i večeru, kontrolirala zadaće, borila se sa prvašićem koji ima poremećaj u koncentraciji. Spremala, peglala, prala, pekla kolače i što sam sve trebala. Doduše poprilično aljkavo :.)
Imam nevjerovatnu sreću što mi je mama otišla u prijevremenu mirovinu pa je uskakala, bila je s njima, poslužila im ručak i suđe oprala, mada rekla sam joj da ću ja, ponekad je uspjela natjerat ih da i zadaću napišu. No i ona je morala ići obići svoju mamu koja je već bila nemoćna, tamo je skuhala i pospremala, a ima i svoj stan, svoj veš, svoj život na kraju krajeva.
Srećom, dobila sam otkaz. Uz sav moj trud i napor postala sam tehnološki višak. Odahnula sam taj dan.
Vratila se kući, odrađujem nekih cca 4-6 sati u svom obrtu od doma.
Nikad nisam bila isključivo kućanica, uvijek sam imala obaveze, rokove, sastanke itd. no ni taj tempo se ne može uspoređivati sa odlaskom iz kuće na 8 i više sati.
Ne kažem da žene koje su doma ništa ne rade, daleko od toga ali jednostavno ne može se uspoređivati.
Mima i Nanoibeba, ja bih ipak rekla da su deca koja ništa ne jedu u ustanovama izuzeci, a ne pravilo? Takođe su izuzeci i deca koja u vrtiću provode manje od 8 sati, zar ne?
Naravno da su izuzeci važni, ali ako se generalizuje tip "nezaposlene žene", onda sam ja dala sebi slobodu da generalizujem tip "zaposlene".
Sa druge strane, šta reći kada zaposlena majka još ima i luksuz baka -servisa?
Moja majka je imala i svoju majku i svekrvu na raspolaganju naizmenično.
Izuzetno retko je uzimala bolovanje, jednom ili nijednom godišnje.
Svaki dan je dolazila kući i dočekivao je skuvan ručak, oprano suđe, pospremljena kuća i čisto, uredno, nahranjeno, prošetano i naspavano dete/deca.
Ja o njenom životnom scenariju mogu samo da maštam, da radim super plaćen posao koji obožavam, a kad dođem kući mogu da se bacim u krevet i odspavam pola sata, jer je sve uradio neko drugi. Sa moje tačke gledišta, njoj je bilo divno. Sa njene tačke gledišta, ona je tako mnogo radila....
Pa nisam ja rekla da moja nije jela u vrtiću, jela je, ali je jela i kod kuće.
Nisam baš imala osjećaj da se u vrtiću najela, jer je kod kuće uvijek htjela ručati, čak i kad je bio kelj čušpajz.
U svakom slučaju, u našoj kući se svaki dan kuha i jede kuhani ručak, jedem ja, jede MM, jede dijete.
Nisam baš sigurna da je to iznimka, koliko čujem od kolegica i kolega s posla, svi kuhaju i nakuhavaju, kroz tjedan, vikendom pa smrzavaju itd.
Moja kći nikad nije bila u vrtiću osam sati,pa ne znam kakva je kuća kad je dijete 8 sati u vrtiću, moja je svakako uvijek bila i ostala vrlo neuredna i razbacana, a imala sam srećom i baka servis, ali je taj servis čuvao dijete, a nije kuhao i pospremao. Inače, ako zaposlena žena/muškarac imaju sluškinju, onda je to naravno druga priča.
molim te odakle si ako nije preosobno pitanje. pise zg, ne znam jesi doseljena ili rođenjem. malo mi je cudno s kojom sigurnoscu govoris neke stvari koje nisu tocne.Ne zaboravimo da je baš u južnim krajevima osobito izražen patrijarhat od kojeg žena ne može tek tako pobjeći. Sve neke savršene domaćice oko nje. A kad se i nađe neki primjerak freškog muža koji brak gradi na suradnji dvoje ravnopravnih, e onda ga njegovo muško društvo proglasi papkom pod ženinom papučom pa se tako dobije zadovoljna žena, a nezadovoljan muž. Nije se tu ni lako suprotstaviti okolini. Tko nije doživio, ne može razumjeti.
Jedna bliska mi i draga južnjakinja (puno mlađa od mene!) sablažnjivo me gledala kad sam rekla da sam u gradu sama sjela u kavanu popit kavu. Sama?! Pa jel te ko vidio? Pa što će ljudi reć, da nemaš s kim ni popit kavu?!
Naravno, nisam ni napisala da zaposlene žene nikad ne kuvaju (osim ako im kuva mama ili svekrva
Pa, to je vjerojatno istina, da si domaćica postavlja više standarde od zaposlene žene, pa vjerojatno troši više vremena na kuhanje jer, kad je već doma, želi imati kompletan ručak, juhu, svježe namirnice, kolače - samo, to je u glavi, dakle stvar kriterija koje sami sebi postavimo. Može domaćica isto tako odlučiti da želi imati kuću koja blista, pa se svakodnevno ubijati čišćenjem, ali realno to nije nešto što se mora.
Usput, slabo vrijedi sloboda i opravdanja kad u subotu u ponoć dinstaš meso za bolonjez da bi ti obitelj imala što jesti drugi tjedan, jer recimo znaš da te dva dana nema kod kuće od jutra do mraka - a ručati se mora.
Ja sam doseljena na jug pa mogu potvrditi ovo sto coksa pise. Ako zena koja je sama bilo sto u javnosti radi sama to znaci da trazi jebaca. Ako zena koja je u vezi bilosto u javnosti radi sama to je zato sto trazi jebaca. Ukratko.
Posljednje uređivanje od marta : 02.05.2016. at 20:14
Pa sve to moze i ona koja ne odlazi na posao , tko joj brani?
To sto si ona namece obavezu da sve bude frisko, toplo, i u nekoliko slijedova , to je njezina fiks ideja ( a ne neki nepisani zakon) .
barem je u mom slucaju bilo tako.
Dok ja tipkam, Mima mi cita misli.
Pa nije samo fiks ideja, nego realno, to je prednost. Ono, svi smo mi svjesni da je zdravije i ukusnije, a bome ponekad i jeftinije kupiti svježu namirnicu, svježe skuhati, imati fini ručak u par slijedova a ne vječite 'enolončnice' skuhane dan ranije. Tako da, da sam kod kuće, da sam u mogućnosti, sigurna sam da bih i ja tako radila.
Jasno.
Ali stvarno nitko ne brani obitelji da jednom u dva tjedna rucaju pizzu iz dostave ili burek iz pekare.
Od kad radim i kuham za drugi dan definitivno jedemo puno losije. Dijete i tako jede izuzetno izbirljivo, a kad se tome doda ogranicenje podgrijavanja , jelovnik se svede na 5 vrsta jela kroz tjedan.
Da, ja kuham svaki dan, ali sigurno cistim puno manje nego zena koja je cijeli dan doma. Kad dodjem umorna, niti ne vidim nered ili prljavstinu. Pogotovo ne po zimi - dodjem doma i vec je mrak.
Moja mama je bila doma, i zato sam oduvijek znala da ne zelim biti doma, neg da moram raditi van kuce. Mene kuca preuzme, prvo navalim na kucanske poslove ko luda i onda stanem. Prodje dan a da nis pametno ne napravim.
Elor, govorim o mom DU, čiji mentalitet predobro poznajem, ali naravno ne tvrdim da svi tako razmišljaju. Spomenula sam primjer mlađe obrazovane osobe koja tako misli.
Pulinka, i ja sam kuhala svaki dan dok su mi djeca bila u vrtiću i školi. Ako je ručak u ustanovi u 12, u 16.15 moji bi pojeli dvije porcije kućnog ručka. A nisam od onih koji se opterećuju s "ne bu meni nitko kuhal". Dapače, jela bih ručak u obliku tablete, da postoji.
NaravnoPa sve to moze i ona koja ne odlazi na posao , tko joj brani?
To sto si ona namece obavezu da sve bude frisko, toplo, i u nekoliko slijedova , to je njezina fiks ideja ( a ne neki nepisani zakon) .
barem je u mom slucaju bilo tako.
Uvek se može nešto NE uraditi. I ne mora se čovek uklapati u tuđa očekivanja. To je neosporno.
Ali nije na tome bio naglasak, nego na tezi koju često čujem, a slično je neko napisao i ovde na temi: da zaposlena žena radi praktično duplo više nego nezaposlena, jer je kod kuće nakon posla čekaju iste obaveze kao i nezaposlenu. Što nije sasvim tačno ako nezaposlena žena provodi veći deo dana sa svojom decom u svojoj kući.
Ako deca provode po 8 sati u vrtiću/školi a žena je nezaposlena, onda se slažem da je obim kućnih poslova zaposlene i nezaposlene žene isti
Druga je tema to što se zaposlena žena prihvata svojih obaveza već umorna od posla. Ja verujem da je napornije biti zaposlena nego nezaposlena, ali mi je ipak preuveličana ta teza da zaposlene žene rade baš dvostruko više od nezaposlenih.
PA ne znači da radi dvostruko više, ali definitivno i zaposleni i nezaposleni roditelji moraju obaviti iste osnovne kućne poslove: obroci, suđe, veš, osnovno pospremanje, .. a jasno je da onaj tko je nezaposlen za to ima puno više vremena.
E sad,vjerojatno će nezaposlena osoba stvarno više toga raditi po kući, ali će onda i imati bolji ručak i pospremljeniju kuću.
A ja sam odseljena s juga i isto mogu potvrditi.
Ali će zaposlena imati društveno uvažavanje i platu
Mima, osnovni kućni poslovi jesu isti, ali broj ponavljanja nije
Što se tiče ručka, ja sam srećna što mi deca jedu kvalitetno. Ali ne krećem se u društvu gde se to preterano uvažava. Tj. kako kažu: "deca porastu svakako, a treba zaraditi penziju". Što je u suštini tačno, pa me dodatno nervira
Zaposlena zena uz ( nadamo se solidnu i redovitu placu) ima i nadredene koji joj mogu olaksati ili otezati radni dan.
i kolege , koji sve to takoder mogu.
Inace, iz mog iskustva boravak doma je manje stresan. Izostaje jurnjava i rastrganost. Posla je manje. Ali je monoton, ponavlja se i na prvi pogled nema dugorocnih rezultata. Sto zna biti vrlo frustrirajuce.
Posljednje uređivanje od sirius : 02.05.2016. at 22:32
Sori, ali ne bih rekla da je razlika u prljanju kuće baš značajna. Kupaona, podovi, opet se to sve mora prati i čistiti, jedino ako domaćica pere podove tri puta dnevno. Mislim,i mi zaposleni smo redovito po cijele dane doma, pa nema potrebe za pranjem podova tri puta na dan, a ne spremam bome niti pet obroka - zar to netko radi?!
Khm, zvuči kao neki (mnogi) poslovi
Je, ali dobijes placu i drustvenu priznanje da si koristan clan drustva jer placas porez na dohodak.
to ti dode kao tapsanja.
Mislim da nezaposleni partner ima neku vrstu plaće, pošto zaposleni partner plaća račune, hranu i ostale troškove.
Osim toga nitko ne spriječava nezaposlenog partnera da traži plaću od partnera kojemu kuha, sprema, pegla košulje i ostalo.
To je njegov izbor, da bira neku vrstu robne razmjene. Jednako tako može i izabrati i plaću.
Kao i mirovinsko osiguranje.
Aha, i onda je svizac zamotao cokoladu ( u Hrvatskoj).
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom