Mi smo odustali od našeg potencijalnog djeteta (iako mislim da nikad ne odustaneš, samo ne možeš više hodati bolničkim hodnicima), ali nismo odustali od borbe. Sjećam se Milijevog zakona, sjećam se Ostojićevog, sjećam se borbi i nespavanja zbog besmislenih zakona, sjećam se kad sam pravnici govorila šta mora napisati u onaj besmisleni dokument kojim ONA potvrđuje da znamo u šta se opuštamo. Sjećam se i psihijatrice koja nas je upozoravala na psihičko stanje kod mogućeg lošeg ishoda (a mi prošli već x postupaka, operacija...) Sjećam se i kad su mi jednu (četvrtu) jajnu stanicu bacili pod isprikom da nije bila dobra, tad se moglo oploditi samo tri stanice).Da, sjećam se svega. I nikad neću zaboraviti sve one suze radosnice koje i danas poteku kad vidim da je neka suborka uspjela, da je rodila... Da nije bilo aktivista kad se donesao Milijev zakon, koji je "pao" prije nego što je on mislio, danas te cure ne bi bile majke. Ja sam jedna od njih. Tri godine njegovog zakona uzelo mi je tri godine najboljih reproduktivnih godina.
Da, boriti ću se i dalje, na koji god način budem mogla. Tu sam. Jer jednom kad netko moj bude imao taj problem, neću okrenuti leđa jer nisam imala muda suprotstaviti se Zakonu. Političarima koji imaju mahom 3+ djece.
Da, bojim se restrikcija, iako me se to više ne tiče.
Da, vidim veliku sličnost između PL i HR, najviše vidim da se i tamo ljudi bore za svoja temeljna prava. Prava na obitelj.