E, kad sam rekla mami ću jedan period biti s djecom jer je u međuvremenu došlo još dvoje, odgovor je bio "Bože sačuvaj!!!!" Jer je ona bila presretna kad se zaposlila i kad je znala da ne bude radila u poljoprivredi kao njena mama, baka...
E, kad sam rekla mami ću jedan period biti s djecom jer je u međuvremenu došlo još dvoje, odgovor je bio "Bože sačuvaj!!!!" Jer je ona bila presretna kad se zaposlila i kad je znala da ne bude radila u poljoprivredi kao njena mama, baka...
Ja bas nisam puno mladja pa su mi obje bake radile. Doduse jedna je ipak ranije otisla u mirovinu jer je deda umro ali da nije vjerojatno bi radila do kraja. I njena mama je radila u banci dok se nije udala (u doba K&K monarhije), itd. Nije to bas tako jednoznacno, emancipacije, bilo je i prije dosta emancipiranih zena, ali kao i danas najvise je ovisilo o financijskom zaledju, tko se skolovao, tko je bio iz grada pa imao mogucnosti i tako.
Upadam malo ko padobranac (nisam još sve pročitala na temi), no morala sam se na ovo osvrnuti.. Smatram da zaposlenost žene-majke upravo jest potreba djeteta, na kraju krajeva. Jer, u većini slučajeva, kroz zaposlenost se privređuju sredstva kojima dalje ispunjavamo neke najosnovnije potrebe djeteta poput krova nad glavom i hrane. Moj stav.
I ne zaboravimo, zaposlenost žene-majke ispunjava potrebe dece teta u vrtiću obezbeđujući tetama plate.
Zaposlenost bilo kog roditelja ispunjava osnovne potrebe deteta, ukoliko je plata tog roditelja dovoljna.
Na temi na kojoj je tako mnogo žena navelo da im od dve plate pretekne osim režije i za ušteđevinu, mislim da je vrlo nerealan argument da jedna plata nije dovoljna pa žena mora da radi...
Uostalom, puno žena je iskreno reklo da radi svoj posao jer ga voli, ne zato što su primorane potrebama deteta.
Ja volim posao, al nije da samo zbog toga radim. Dvije place puno znace. S jednom, ako bi ostale kakve su sad, bi mogli prezivit, al ne bi tu bilo puno vise od rezija, auta i hrane... a jos da imamo kredit.
A sto je s potrebom djeteta (narocito zenskog) da vidi da su mu majka i otac ravnopravni i da sta moze otac, moze i majka (vise-manje), i obrnuto? Ok, mozda ovako vidi da roditelji biraju ono sto im vise odgovara, i u cemu vise uzivaju. Al, ako je u velikoj veciji slucajeva majka ta koja ostaje doma, ne salje li time drustvo kao cijelina neku poruku djeci? Od koga se ocekuje da ostane doma, ako jedno od roditelja moze, ili ako bas treba, a od koga da privredjuje.
Eto moji sinovi su vidjeli kako je to kad je mama kuci i kako je kad je tata. I ne vjerujem da su time narocito prihvatili ravnopravnost spolova. Predzadnji i dalje cvrsto vjeruje da je crvena zenska boja.
Ovaj argument o potrebi djeteta da mama radi je meni jaaako nategnut te povlaci za sobom svasta. I ovo da dijete treba vidjet da sto moze mama moze i tata, mislim to se meni kosi s onim prihvatimo razlicitosti....
Imali smo jako puno topika, o tome sto je kome puno, sto je kome malo. Koliko su oni bili ukusni i smisleni, prosudite sami, odnosno one forumasice koje se toga sjećaju.
U svakom slučaju postoji dovoljan broj ljudi, pogotovo u ovoj ekonomskoj situaciji, koji su sretni da mogu podmiriti osnovne potrebe i režije.
Isto tako postoji dovoljan broj ljudi, koje žele vise od toga.
Dakle, osobna je stvar koji ce si standard kojim želi živjeti (naravno treba im i uspjeti to ostvariti) ljudi sami sebi odrediti.
Apsolutno je itekako moguće i vjerojatno da ženina plaća može biti veća i bolja, i da je žena ta koja ima vrhunsku i vrlo zahtjevnu karijeru. Pa imamo svi jasan primjer pred sobom, našu predsjednicu KGK - ona je ta koja ima i imala je zahtjevnu karijeru, i sasvim sigurno visoka primanja, a muž brine o djeci. Činjenica je da u situaciji kad jedan roditelj ima tako zahtjevan posao nije jednostavno organizirati obiteljski život i dječje potrebe ako i drugi roditelj radi.
I da dodam, zato nikako nije fer govoriti ono što se spominjalo na ovoj temi, a to je da žena/muž koji ostanu kod kuće i brinu o djeci troše novce koje nisu zaradili, jer su ih naravno zaradili - osoba koja ima zahtjevnu karijeru, ili muškarac koji je recimo pomorac uopće ne bi mogao imati obitelj da nema one druge osobe koja brine o toj obitelji. Nije niti po zakonu bezveze ono što je zarađeno u braku zajednička imovina.
Jasno, mima.
Zato sam i postavila pitanje.
jer, rečenica nesvjesno pokazuje sto se od kojeg spola svjesno ili nesvjesno očekuje.
da kad je jedna karijera jako zahtjevna, se drugi partner tome prilagođava, je jasno, no to je drugi par postola.
Svaka čast, baš si to lipo primjetila.
Inače, pregrizla sam jezik kad je neznam sad tko onako bezobrazno odgovorio Beti da je lako trošiti novce za koje se sam nisi mučio/naradio kad je napisala da oduvijek ona raspolaže novcima, što je valjda i u redu, pošto je ona cijelo vrijeme doma i vodi računa o plaćanju režija, hrane i svih obaveza, a muž većinu vremena na drugom kraju svijeta.
Zašto žena?
Zato što je, koliko sam čitala, i dalje situacija takva da su u nekom globalnom proseku muškarci ti koji su bolje plaćeni, sviđalo se to nama ili ne. Pa mi je odatle logično da će u nekom opštem, prosečnom slučaju kod kuće ostati onaj ko je slabije plaćen.
Ali, naravno, moguće da sam taj podatak pogrešno zapamtila.
Moja mama je imala tu veću i bolju platu. I uspešnu karijeru.
I zato znam da plata, i karijera, pa čak ni deljenje obaveza sa mužem niti odvojeni bankovni računi nisu pokazatelj ženine emancipovanosti, niti napretka u društvu, a nažalost ni garant skladnog braka i porodične sreće.
Ne bih dalje obrazlagala ovu poslednju rečenicu.
Samo ciljaš u pogrešnom smeru, meni je apsolutno svejedno da li će kod kuće ostati muškarac ili žena.
Ne samo to. Nije na drugima da se uopće brinu o tome, tko ce u kojoj zajednici trošiti koje novce i kad se ne radi o zahtjevnim karijerama muža/žene, pomorcima i slično. I kada se radi o osobnim odlukama dvoje ljudi da jedno od njih, iz bilo kakvih njima suvislih razloga odluči raditi više, manje, pola vremena, od prilike do prilike, ili uopće ne.
I u slučajevima kada ta osoba preuzima sav posao oko kuće i djece, ako ih ima, i u slučajevima kada taj posao delegiraju nekom trećem, jer imaju npr. odlične financije. Nitko ih ne tjera ni na koju varijantu. Biraju ih sami.
Kao što nije na drugima da se brinu o tome, koliko novaca jedna osoba, ili pojedinac, ili zajednica smatra optimalnim, nužnim, ili poželjnim.
I naravno nije na drugima da procjenjuju, koji ljudi i s kakvim karijerama bi trebali ili ne bi trebali imati djecu.
Na sreću našu, ne živimo u nekakvim diktaturama koje bi nam takvo sto propisivale.
E pa kad bi to sijelo, razgovor bi bio nesto lakši.
Opce je poznato da su muskarci i za iste poslove bolje plaćeni od žena - gender pay gap, te zapadne demokracije tom problemu, posvećuju brojne studije, konferencije, te raznim mjerama pokušavaju smanjiti tu razliku.
Moj komentar nije osoban, te ne ciljam ni u krivom, ni u pravom smjeru.
Nego zelim reći, da je vrijedno porazmisliti i o govoru koji biramo, odnosno koliko i u svom vlastitom govoru, ponavljamo stereotipe koje ne smatramo dobrima.
Opće je poznato, da i većinu poslova oko djece obavljaju žene, a ne muskarci, pa se svejedno u zakonskim dokumentima, aktima raznih institucija vezanih na djecu i roditeljstvo, te u javnim nastupima osoba vezanih na sve te institucije govori o roditeljima, a ne o ženama.
Posljednje uređivanje od seni : 07.05.2016. at 17:44
Sto se tiče obiteljske, sreće, te skladnog braka ili zajednice, prepostavljam da smo svi u ovoj diskusiji dovoljno upućeni, inteligentni i općenito "na nivou" da znamo, da ona ovisi o mnogo, mnogo čimbenika.
Te da je ta "formula", da stvari budu malo "kompliciranije", uz to jos i vrlo individualna.
Pa je recimo kod mene, taj sklad i sreća povezana i sa dijeljenjem obaveza oko kućanstva i djeteta. No ne mislim da je formula dobrog braka uopće tema ovog topika, mada se, naravno može i u tom smjeru proširiti.
Na društvenom, globalnom nivou, je zaposlenost žene, odnosno sloboda
(u Austrij je udana žena morala tražiti dopuštenje muža, da se zaposli, ako je željela. Ta je zakonska odredba bila ukinuta te, čini mi se tek 70-godina 20. stoljeca!)
da kroz financijsku neovisnost o svom životu odlučuje samostalno, upravo bila (uz kontracepciju, pravo glasa, pravo na školovanje..itd) ona odlučujuća karika koja je dala zamah emancipaciji. (Kome se da, može komparirati društvo zapadne demokracije, sa recimo danas aktualnim islamskim kalifatom)
To zaista ne treba posebno obrazlagati, jer stoji u svakoj knjizi koja se bavi ženskim pitanjem.
Te je danas sastavni dio svih mjera koje zapadna demokracija poduzima po pitanju ravnopravnosti spolova, koja je također jedna od temeljnih vrijednosti zapadnog društva.
Da odmah preduhitrim oči promatrača, srednji pasus ni u kom slučaju ne kaže da žene ili muskarci koji ostaju kod kuće nisu emancipirani.
Te ja ni u kom slučaju to niti mislim, niti kažem.
I da završim ina niz.
Bobic je imala jedan baš zanimljiv post, koji zorno pokazuje kako se svijet rada mijenja, sa svim plusevima i minusima.
Našoj djeci ce biti interesantno.![]()
Proširit ću sa ono kaj sam prvi put komentirala..kad se već o potrebama djeteta radi..
Da, novac, sredstva za osnovne potrebe...može bit da to jedna plaća pokriva... a opet, potreba djeteta je i vidjet da su mu oba roditelja samostalna....
Usudila bih se otić i dalje pa reći da je u nekoj budućnosti potreba našeg, tada već odraslog djeteta das mu roditelji financijski bolje stoje, a dvije mirovine su veće od jedne (najčešće)....tada to odraslo dijete neće morati financijski pomagati roditeljima, što vjerujem da znači puno.
Mogla bih puno, puno pisati o ovoj temi, no imam dosta isključiv stav oko zaposlenosti (oba) roditelja. Valjda sam prečesto vidjela starije žene koje neznaju što bi dalje i kako bi ispunile život koji su dok su bile mlađe u potpunosti podredile djetetu...i prečesto čula meni užasne rečenice tih žena upućenih njihovoj djeci "Ja sam zbog tebe sve napustila (karijeru), žrtvovala se, a ti sad ovako" (a "dijete" je zapravo samo odraslo i ima život).
može li se zakljuciti da je dobro onako kako se dvoje koji su u braku dogovore?
U krugu u kojemu se ja krecem ljudi se jedva nekako snalaze u 2 place, i rastezu minuse i kredite, tako da se pitam jel to manjina na forumu ili u stvarnom zivotu?
I da dodam, ne razmisljalju o potrebi djeteta da ima doma mamu do 3g ili da vidi neku ravnoporavnost spolova u radu, nego o potrebi da imaju svi sta za jesti, platiti rezije i kredit ili stanarinu za krov nad glavom.
Pa onda to vjerojatno znači da se tim majkama kad su sve zbrojile i oduzele više isplati ići raditi nego ostati doma, to jest da ce joj od njene plaće kad poplaća sve obaveze koje inače nebi plaćala da je izabrala ostati doma, ostati više od tih 1600kn koje bi primala na porodiljnom.
Pa Deaedi, to što opisuješ je sasvim sigurno stvarnost većine ljudi u Hrvatskoj, ali svejedno nije da nema ljudi koji imaju velike plaće, pa time i mogućnost da jedan roditelj ne rad, a da obitelj svejedno ima što jesti i krov nad glavom. Ili recimo, dovoljno je da ljudi naslijede nekretninu, dakle da nemaju stambeni kredit.
To je normalno i zrelo razmišljanje.
Jer i ti i ja i mnoge druge žene moramo otići u dućan po meso, mrkvicu ili mlijeko.
Nemamo vrtove gdje bi posadile i ubrale, nemamo bake i mame kućanice i poljoprivrednice gdje bi mogle posegnuti.
Djeca koštaju, puno.
Ja ne želim da moja "samo nešto završi" kao što često čujem od ljudi oko sebe.
Ja želim da ona završi što želi.
Ja želim da moje dijete ne ovisi o jednom paru tenisica, da uči jezike, svira, bavi se sportom i bezbrižno ide u školu koju želi, da putuje gdje želi, da dio ljetnih praznika provede u Ljetnoj školi , da roni, da ima psa....
I to sve košta.
Isto tako ja ne želim razmišljati što ako ostanem bez muža iz bilo kojeg razloga.
Ljudi umiru, odlaze, zaljubljuju se... I to je sve normalno u životu.
Ja ne želim živjeti sa 70-80 g od socijale ili minimalne mirovine i čekati da mi djeca plate struju jer "sam ja zbog njih ostala doma" a nisam, zbog sebe sam.
Ja znam da nije lako raditi.
Pogotovo ako ne trebam.
Ali ja sam uvijek trebala.
I onda kad je jedna plaća bila dosta.
I onda kad sam bila bolesna.
I onda kad sam imala hrpu problema i noću bedinala svekrvu.
Uvijek sam radila i štedjela.
I uvijek sam imala svoj račun, kao i on svoj.
Ne pada mi na pamet da ja svoju plaću dajem nekome, a kome?!? Mužu, mami, svekrvi ako smo u zajedničkom kućanstvu?! I onda da tu osobu žicam za uloške, najlonke, ruž..?
A ne, ni slučajno.
Moja plaća je na mom računu u mojem novčaniku u mojoj torbici.
Svak ima pravo odlučivati o svom životu i baš zato radim jer ja ne želim da mi se dogodi:"pitat će te starost, gdje ti je bila mladost"
I još nešto; moje jedno dijete vrijedi kao nečijih pet ili deset.
Nisam ja ništa manje vrijedna jer sam rodila jednom, a ne triput ili više.
Troje djece više košta, to da, ali ne vrijedi žena više ako je više puta rađala, a to se uporno provlači ovim topikom.
Posljednje uređivanje od Tanči : 08.05.2016. at 11:48
ma daj Tanči ne pretjeruj!!!
Nitko u ni jednom trenutku i ni jednom slovu nije rekao da majka koja je rodila jedno dijete vrijedi manje, bilo je prepiske o tome dali je fizički i psihički teže sa jednim djetetom ili više djece. Neke žene smatraju da im je bilo lakse sa većim brojem djece, a neke se nisu složile sa tim.
Nitko nije doveo u pitanje vrijednost majke, tu mislim na onu ljudsku vrijednost, po broju djece.
Jer ta ljudska vrijednost se sigurno ne vrednuje po broju djece.
Pa tu smo svaki dan svjedoci kolike žene, parovi se bore za jedno dijete. I koliko je sreće kad i jedna od tih žena uspije.
Tanči, nikad ne bih mislila da ja ili moja djeca vrijedimo više od tebe i tvog djeteta.
Ali zamisli, plaćaš škole jezika, plaćaš ljetne kampove, plaćaš milijardu aktivnosti, ono, ustvari ulažeš u svoje dijete za koje imaš jako dobar i vrijedan plan. Kad ono mala krene u srednju, počne pušiti travu, zaljubi se u lokalnog frajera bez škole i odluči živiti na Velebitu i čvati ovce u sladu s prirodom. Ne kažem da će tvoja mala to napraviti ali ptam se da li je taj ulog ispravan i da li je to nešto što djeca trebaju. Jer ja ne mislim tako, imala jedno ili deset djece, imala mjesečno 50 000 kn ili 3000 kn. Eto
Bar će znati kako se kaže ovca na engleskom i njemačkom.
Da.
Da se ne bi netko naljutio, ja mogu svoj primjer dati. Moj sin, iznadprosječno inteligentno dijete, sportaš, par godina košarke, malo tenisa, malo nogometa, dva jezika...Krenuo u srednju, propušio, pitanje hoće li proći razred. Ne znači to ništa, možda bude predsjednik jednog dana, zasad vidim da moji planovi padaju jedan po jedan. Prevelika očekivanja od djece su govno. Više vrijedi uložiti vrijeme, ljubav i sreću nego jezike, aktivnosti i kampove.
Mislim da je ulagati u dijete uvijek ispravno, samo što nije garancija da će dijete u koje se "ulaže" biti netko i nešto u životu, a isto tako nije ni pravilo da će dijete u koje se nije htijelo ili moglo "ulagati" isključivo biti propalica.
ja se uopće ne slažem s tobom trina
šta ti to uopće znači uložiš vrijeme, ljubav, sreću...?
eto, ti si sve to ulagala, plus jezici i aktivnosti i za sad ti se čini da je sve uludo.
ne možeš to tako gledati.
ulažeš koliko možeš, i novaca i vremena (ljubav ne računam jer to podrazumijevam da ulažeš maksimalno), ne za budućnost nego za sadašnjost. pa ako se kapitalizira, dobro. ako ne, opet dobro. bolje čuvati ovce zato što si se zaljubio nego zato što moraš. pa makar ih cijeli život čuvala. šta fali ovcama na velebitu? :D lipo navečer malo zasvira onu violinu iz ljetnog kampa, za razbit dosadu jer nema televizije, pročita koju knjigu na njemačkom, zapale joint i zaspu sretni i veseli
evo, vidiš, i anabeg se slaže :D
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 08.05.2016. at 13:44
Uložiti ljubav, vrijeme i sreću nisu nešto što se podrazumijeva. Najbolja je kombinacija toga i aktivnosti ali često imamo primjere di se ovo prvo kompenzira onim drugim. A ja sam napisala da više vrijedi ovo prvo za život nego išta drugo.
Sigurno se kapitalizira.
Barem vrijeme, ljubav i sreca.
Samo sto zivot nije trka na 100m nego maraton.
Dobar obiteljski odnos, povjerenje, moralne vrijednosti... to je ono sto je vazno.
Ostalo je šlag na torti.
Mogu se padati razredi, moze se pusiti, moze se biti buntovan... to ne znaci da ono vazno i dalje nije u tom djetetu ( iako se trenutno ne vidi).
Ali razumijem tebe.
Definitvno sam mogla barem jedan solidan fakultet zavrsiti da sam ulozila vremena , strasti i upornosti u svoje skolovanje onoliko koliko sam ulozila ( i ulazem) u skolovanje svoje djece.
a roditelj koji voli dijete uvijek se preispituje kad djetetu ne ide. mozda bi bilo isto da je stalno bio doma i da nije isao na niti jednu aktivnost iako takvoj je djeci (natprosjecno inteligentnoj) doma dosadno i aktivnosti im nisu problem kao ni intelekt nego emocije su ono na što se spotiču. i to, ja barem mislim, mozes izbjeci lošiju ili bolju verziju ali ne mozes izbjeci dramu suocavanja sa ljudima i emocijama....govorim o natprosječnima kojima skola nije interesantna jer imaju frku na drugom planu pa je loš uspjeh samo posljedica toga ššto ne uče jer se lome na nečem drugom
što reči pričala sam nekaj s šefom u petak, ono klinci, muško ženski mozak itd. I veli on kak bi najredije pasal ovcena biokovu, velim mu ja , a ko ne bi?
X
Ovo mogu potpisati. I htjela sam još samo reći da koliko god se mi trudili oko djecei dubili na glavi da ih privedemo pameti iškolujemo i ucijepimo im neki sustav vrijednosti, ne možemo 100% biit odgovorni za njihov uspjeh ili neuspjeh.
Trina, sin ti je u osjetljivoj dobi (gledam doma svoje klipane) i možeš se samo nadati da mu životni problemi mogu poslužiti kao dobra škola za kasnije. U toj dobi i ja sam eksperimentirala s cigaretama, sa pijačom i seksom (do gorih zala tipa droga nisam došla) a moji roditelji su se silno trudili da bratu i meni osiguraju sve što sami nisuimali. Nisam to tada cijenila. Ne znam ni da li sad cijenim kad sam roditelj i u sličnoj situaciji. Ono što bih voljela je da su se roditelji manje ćrtvovali za nas, a više posvetili pažnju sebi. Voljela bih da su više uživali, a manje brinuli. Danas ja pokušavam to raditi s promjenjivim uspjehom. O4išla sam danas u vikendicu, a srednjoškolca ostavila doma učiti. Pa kako mu bude.... Sama sebe uvježbavam puštati ih sve češće da donose vlastite odluke. Ne sviđa mi se izbor srednje škole mlađeg sina, ali sama sebe uvjeravam da mu treba dozvoliti da upiše što želi. Piitaj me na godinu kako je ispalo.... Da ga prisilim ili uvjerim, odgovornost bi bila moja. Ako ga pustim u željenu školu, odgovornost je njegova i nadam se da će s više volje prionuti onome što je sam svojevojjno odabrao.
Odgulili smo za njih u ranom djetinjstvu koliko smo mogli, sad treba polqko i njima pustiti inicijativu. Moji sinovi cijeli svojživot gledaju kako mi radimo, kako raspolažemo novcem, kako donosimo odluke. Da li je to baš najbolje, nemam pojma ali to je naš život. Što radimo dobro, nek im bude uzor. Što radimo krivo nek ispravljaju u svojim životima. U ovoj dobi polako će postati svjesni da što god rade, sebi rade. I dobro i loše. Mi im možemo pomoći, ali ne možemo sve za nijh odraditi.
LOL sorry meni ovo ne drži vodu kao argument.
Eno moja mati nije ni primetila kad sam se odselila pre skoro punih 10 godina, a prošle godine se penzionisala i gle -sad nema pojma šta bi dalje i kako bi ispunila sebi život nakon 40 godina posvećene karijere...par njenih koleginica takođe ima taj problem.
Ima para i za putovanja i pozorišta i bioskope i restorane i knjige i frizere itd, itd, šta god poželi, ali niti ima ijednu blisku prijateljicu, komšinicu, ma čak ni koleginicu sa kojom bi se družila, niti ima ikakvih interesovanja, čak ni da bude češće baka svojim unucima. Najdalje što se makne je jednom nedeljno do šoping centra, to joj je valjda jedina radost i životno interesovanje.
Hoću reći- nisam sigurna da je zdravo od bilo čega sebi napraviti životnu opsesiju i izolovati se od svega ostalog, bez obzira da li su to deca, muž, karijera ili nešto sasvim pedeseto.
Tako je na prvi pogled i svima oko mene. Ali onda zapravo shvatim da mi je bezveze o tome razmisljati jer pocinjem odredjivati sto i kako bih netko trebao ili mogao, a to skroz nije moj posao. Postoje raznorazni kriteriji, a stvarno si svatko sam postavlja svoje.
Lakse je i bolje tu nego u HR, ali opet je sasvim relativno sto kome znaci spajati kraj s krajem i na sto su potrosili taj novac iz kredita.![]()
Slažem se u potpunosti. Isto je i sa mnom.
I dodala bih još da koliko god mi to ovdje ne željele priznat, nikakve veze sa ovom temom djeca nemaju. Imamo neki svoj stav trebamo ili ili ne trebamo radit i to je to.. Ako radimo, pravdamo si to u svojoj glavi da je to za djecu bolje...ako ne radimo, isto, ponavljamo si da je to za djecu bolje. Branimo svoj stav. Ono što smo same iz tko zna kojih sve razloga odlučile. I to je sve u redu. Bitno da smo same zadovoljne svojom odlukom.
Ne bi se bas slozila. Tu u RH obitelji koje ja znam i o kojma pricam (dakle gdje rade oba roditelja) su novac od kredita potrosile za krov nad glavom, a druga placa im sluzi za hranu i rezije. A sad, mozemo oko toga da je relatvno da li djeci treba voce svaki dan ili da li treba zimi grijati cijeli stan ili svi mogu spavati u 1 sobi (moje djetinjstvo) jer se ne mogu platiti rezije, ali meni to nije relativno. Ja govorim o nekom prosjecnom standardu za koji vecini ljudi oko mene koji nisu naslijedili nekretninu ili imaju pomoc roditelja, trebaju 2 place.
ja ne bih rekla da je baš tako. recimo kad je otac pomorac, nema ga, a nemaš druge pomoći. ili jedan od roditelja ima zahtjevnu karijeru. tu je kolinda spominjana :D ili imaš pomoć, ali ne želiš da ti djecu odgajaju bake i djedovi.
mislim da djeca često presude u odluci. ili kad su razlozi kojekakvi, ne možeš naći dobar posao, djeca su mala, živiš kao pulinka na selu...pa važeš - jel bolje za djecu da si doma ili da radiš negdje za crkavicu neku...
a uostalom i ne moramo biti sto posto zadovoljne s odlukom. to nezadovoljstvo te tjera dalje da istu promijeniš.
a djeca, kad su tu, i trebaju biti prva. evo, poznanici muž radi u italiji, ona je odvjetnica, a mala hebi ga, s bakom non stop. baka dolazi na roditeljske, baka dolazi na informacije, baka vodi na aktivnosti, stalno baka. dok baka ne popi*di jedan dan. isto nije najsretnije rješenje. nije na meni da se miješam, naravno, i da se razumijemo, vidim ovo što vidim, površno. al kad već tu pričamo :D meni je to grozno. i mislim da je ta obitelj ipak trebala presložiti svoje prioritete. radi i samo radi djeteta.
sad sam se sjetila još jedan slučaj, tako da se malo zabavljate ću vam ispričati, možda već i jesam, slučaj je ekstreman :D. isto tata u italiji, dođe di koji vikend, a mama uspješna znanstvenica, po novinama se hvali kako ima karijeru, uspješnu i 4 djece.
koju odgaja - baka. onda je baka umrla, djed ostao, koji nije baš neki angažirani oko njih. mama radi na faksu u drugom gradu, 2 tjedna mjesečno. a vrhunac je bio kad je išla na doktorat u ameriku, 6 mjeseci i ostavila ovog samog s njima lol ej, četvero. najmlađa je bila drugi osnovne pa na gore. ima i puberteta i svega lol angažirala jednu curu, studenticu da im pomaže oko škole i to je to.
oni se u principu sami odgajaju.
e sad slijedi ono najzanimljivije.
svo četvero su, i u školi i inače, super djeca lol