Zašto se vode bitke oko još pravo neživih jer ne dišu svojim plućima niti misle svojim glavama, a zanemaruje se one koji to oboje rade i pritom strašno pate? Čeka se na to da i oni steknu sposobnost patnje pa će ih se onda ostaviti u miru da to čine skupa sa svima ostalima? Jer u patnji je slava i tad smo bliže Kristu? Je li moguće da se cijelo vrijeme zapravo o tome radi?





