Ja razumijem i jednu i drugu stranu. Divno mi je vidjeti obitelj s više djece a razumijem i one koji ne mogu ili ne žele više od jednog.

Ja nisam imala taj problem s J. koja mi je prvo i jedino dijete da sam ju držala pod staklenim zvonom. Možda zato što je moja nećakinja svojih prvih 6g života živjela samnom. Tako da je meni to prvo dijete bilo kao drugo. Kupala sam je pod pipom, temperaturu 40 je imala bar jednom mjesečno, te tehničke stvari sam odrađivala lijevom rukom.

Moje davne želje su bile troje djece, onda se život posložio drugačije pa sam rekla ok ne manje od dvoje. I tako ću ja sad 38 a imam jedno dijete.
Zadnjih 1-2 godine nas to baš muči i grize, ALI ne dolazi nam želja za drugim zbog razno raznih razloga. Međutim, osjećam se čak i krivom zbog toga i znaaaam da ako ostanemo na tom jednom da ću jedino za tim u životu žaliti. Užasno me to muči, pogotovo zadnjih dana.

Imam fobiju od trudnoće i poroda, baš fobiju. Nakon toga sto drugih stvari. Oboje radimo kod privatnika, to su male tvrtke i oboje smo ključni i ako nas nema to se jako osjeti. Razmišljam o tisuću stvari i znam da je glupo, ali ako to dijete bude boležljivo kao J. a mi nemamo bake, djedove, kako ćemo to.
Nemamo kredit za stan ali imamo za preuređenje stana koji je isto poprilično velik i tako, ma tisuću razloga.
Muči me to toliko da na dnevnoj bazi razmišljam o tome i čujem kako mi biološki sat otkucava.