jesmo tang, odgovorni smo za ponasanje nase djece. mi ih odgajamo.
ali, uvijek postoji ali. mi smo imali roditeljski s temom da su nasa djeca nemirana na jednom satu, toliko da je razrednica morala otisi sa svog sata da bi smirila djecu. i sad su nas pozvali na roditeljski. nit ja mogu sjediti s njima u skoli i govoriti im pstttttt, nit mi je noramlno da je razrednica napustila svoj sat jer njena kolegica nije bila u stanju odrzati red na svom satu. ne branim svoje dijete, niti kazem da je moj cvijece niti ista. ali ova situacija me i sad kad je ses jetim nanervira.

mislim radila sam i ja sa studentima. pa bome jednom sam ih pustila, mlada i neiskusna, al sam naucila. npr. ako vices tiho, smirite se niko ne cuje, al ako pljesnes glasno svi se okrenu i zasute.
pa valjda su na faksu nesto naucili na metodici. ili su sjedili tamo na usima.
i ne treba djecu gladiti perom. treba im jasno odrediti granice i ne popustati. moje znaju granice doma. nadam se da su sposobni i u skoli iste shvatiti i postivati.
a taj strah od roditelja mi nije jasan. ne kuzim i nikako ne kuzim kako se mozes bojati roditelja. i njima treba postaviti granice. a ne opvaj moze ovako ovaj ovako.
cesto kazem da je demokracije precjenjena u nekim situacijama. jedna od njih je i skola.