Baš to!cvijeta73 prvotno napisa
lili, previše, čini mi se crno-bijelo gledaš na stvar.
uglavnom se ne radi o tome da si popustljiv i u nemoći gledaš kako dijete preuzima vodstvo i onda za koju godinu imaš malog nasilnika.
hoću reći, ja se slažem s am, ne vjerujem u ta lomljenja djece, nisu djeca baš tako osjetljiva da ih se lomi tako lako i onda imaš nesamosvjesno dijete za koju godinu.
al to vrijedi i za drugu stranu.
nećeš dobiti za 5 godina divljaka koji misli samo na sebe ako popustiš, ne odeš iz parka odmah, nosiš ih i ne stavljaš u kolica itd.
ljudski odnosi i odgoj su malo kompleksniji od izdvojenih situacija.
Nekad čitajući postove ovdje ispada da je sve točno crno-bijelo, ili-ili, a život ima toliko boja i to najčešće kad ih najmanje očekuješ.
Moje izuzetno zahtjevno dijete je stiglo u trenutku kad smo MM i ja bili 300km odvojeni, moj tata je bio na umoru a mama je bolovala od alzheimera i oboje su me pitali stalno čiji to mali plače ( J. je djevojčica) i tako sam ja s vrištečim djetetom svaka 2 tjedna putovala na relaciji MM-roditelji. Prve 3g njenog života su bile čisto preživljavanje. U međuvremenu smo uzeli i prijeteljičino dijete na brigu, jer je država digla ruke i ona je kao samohrana majka u podstanarstvu mogla dati otkaz ili smo mogli mi uskočiti.
Sve je divno i krasno i možemo filozofirati dok su osnovni uvjeti zadovoljeni. Neke stvari smo radili kako treba a s nekima smo išli linijom manjeg otpora. Npr. ona je imala pelene skoro do 4g i nosila se do 4,5g jer nismo imali živaca za teške ispade.
Djeca su različitog karaktera, životni uvjeti su nam različiti, svi plivamo kako najbolje znamo, ali mi se često čini da oni koji početno krenu s lakših pozicija gledaju s visoka.
 |
|||
Odgovori s citatom