ne znam jer nisam imala takvu djecu, ali da želim putovati negdje s bebom od 3, 4 mjeseca za koju znam da će urlati 45 minuta do sat vremena u komadu, pa nisam sigurna da bi išla. to se ne može slušati, a i beba bi promuknula.
 |
|||
|
|
|||
ne znam jer nisam imala takvu djecu, ali da želim putovati negdje s bebom od 3, 4 mjeseca za koju znam da će urlati 45 minuta do sat vremena u komadu, pa nisam sigurna da bi išla. to se ne može slušati, a i beba bi promuknula.
e, sad, o ovome pričam. meni je tu razlika, iako sam svjesna da se ne može nožem odrezati: e, sad do tu može, od tu nećeš više!laumi prvotno napisa
sigurno da prvih par godina bome ne bih tako. tu mi je, eto, razlikica
A isli smo. Nedjeljom kod mojih (40 min voznje) i na more. Nije promukao ni nakon sat vremena deranja. Onda je zaspao.
a ne znam šta bubilo kaže na to, je li to lomljenje ili ono hebiga, takav ti je život.
meni je svejedno
Bilo mi je npr. prihvatljivije da vristi (nahranjen, suh, udobno smjesten, nije bilo vruce ni hladno, ja kraj njega), nego da se vozi meni na krilu umjesto u sjedalici.
ovo je riskantna metoda, nedavno je na malenoj od prijateljice djed to iskušao, rezultat je bilo da je djevojčica razvila strah od - djeda
pa ne znam shvaćaš li, laumi, da smo došli do te točke da ono što je nekom lomljenje, drugom je odgoj. samo to.
ma ovo mi je nezamislivo a isto ih znam koji nisu nigdje išli autom i isključivo nosili bebu na sebi jer nikad neće u kolica. Gle derao se i moj sin kad sam ga stavljala u kolica i vozila al brate mili imam još jedno malo dijete, treba otići i do dućana, nakrcat se vrećama i još da na sebi njega stalno nosim, zdrmam si kičmu jok...bilo je ili ti ili ja. Sumanuto sam šetala svaki dan s njim i povećavala malo po malo vrijeme na zraku, nakon nekog vremena se naravno navikao. U sljedećoj fazi kad bi se počeo buniti probala bih skužiti što hoće pa bih mu pomalo podizala ono podnožje da vidi okolo tako je volio. pa ubacivala kasnije igračke, plišance i sl.
Nosala sam ja njega u klokanici itekako al ne mogu tako satima u šetnji bit, otpala bi mi leđa a kažem i drugo dijete je bilo malo i trebalo me. Snalazi se čovjek kako zna i umije samo ne smije prepustit "vodstvo" malom biću da dirigira cijeloj obitelji posebno bih rekla nakon godinu-dvije starosti.
ma nije, ta nije mi uzela prste i svom silom ih držala nekoliko sekundi na pećnici. Govorila mi je danima da ne diram da je vruće i onda mi "oprezno" dokazala da se mogu opeći. Nikad više ja to nisam ni pokušala. To mi je ona pričala, ja se toga ni ne sjećam.
i da nakon cijele diskusije nekome je to "lomljenje" a nekome odgoj.
ima i ona treća opcija 'sorry, ali ni život nije fer'
jer jednostavno neke stvari, a posebno one koje se tiču sigurnosti djeteta su samo onakve kakve moraju biti i roditeljska je zadnja, ne djetetova.
lili, previše, čini mi se crno-bijelo gledaš na stvar.
uglavnom se ne radi o tome da si popustljiv i u nemoći gledaš kako dijete preuzima vodstvo i onda za koju godinu imaš malog nasilnika.
hoću reći, ja se slažem s am, ne vjerujem u ta lomljenja djece, nisu djeca baš tako osjetljiva da ih se lomi tako lako i onda imaš nesamosvjesno dijete za koju godinu.
al to vrijedi i za drugu stranu.
nećeš dobiti za 5 godina divljaka koji misli samo na sebe ako popustiš, ne odeš iz parka odmah, nosiš ih i ne stavljaš u kolica itd.
ljudski odnosi i odgoj su malo kompleksniji od izdvojenih situacija.
slažem se cvijeto s ovom tvojom drugom stranom, svakako!
Naravno da shvacam, AM. Samo sam se raspricala.
Ja sam valjda onda od onih koji ce prije te neke stvari nazivati odgojem.
Evo jos jedan primjer - doma smo djeci tolerirali glasno pricanje (do neke mjere i dernjavu), jurcanje i penjanje posvuda. Dok im to u gostima, kaficu, restoranu itd. nismo dopustali. I bez problema su to prihvacali. Brzo su naucili kako se treba ponasati u drustvu i na javnim mjestima, za razliku od kuce, gdje im je puno vise bilo dozvoljeno. Neki ce valjda reci da smo ih lomili, a meni je to odgoj - da znaju na kojim mjestima je ok juriti i vikati (igraliste i kuca), a na kojima smo mirni i pristojni.
laumi, ti kažeš da imaš jedno zahtjevno, ja nemam nijedno takvo pa možda nisam kvalificirana govoriti. ali onako, zdravorazumski.
znači ipak je to tvoje zahtjevno usvojilo koje stvari gdje može raditi? neku granicu si mu ipak uspjela postaviti čega god da je tebe to koštalo?
misliš li da je on time više izgubio ili dobio?
ama tko će vam reći da ste ih lomili?! Što da djeca NISU prihvaćala bez problema da ne smiju jurcati i biti glasni u restoranu? Da mala od Bubilo bez problema prihvaća da ne smije razbacivati hranu npr., onda ne bi bilo ove teme.
pa mima, da nisu, onda bi ih lomili. ili ne bi išli u restoran. zar ima trećega?!
Pa je, lako je ne ići u restoran.
mislim, ja mogu prihvatiti da su neke stvari takve i da im nema pomoći. čekati da dijete odraste dovoljno da ga bude sram urlati na javnom mjestu ako ikada ili ne znam što poduzeti. ja stvarno ne mislim da sam JA TA koja bih mogla odgojiti, a ne slomiti zahtjevno dijete ili da je mater ta koja preuveličava.
pričamo samo, zaboga, dok to vrijeme zrelosti kadgod dođe.
ne razumijem te.
Baš to!lili, previše, čini mi se crno-bijelo gledaš na stvar.
uglavnom se ne radi o tome da si popustljiv i u nemoći gledaš kako dijete preuzima vodstvo i onda za koju godinu imaš malog nasilnika.
hoću reći, ja se slažem s am, ne vjerujem u ta lomljenja djece, nisu djeca baš tako osjetljiva da ih se lomi tako lako i onda imaš nesamosvjesno dijete za koju godinu.
al to vrijedi i za drugu stranu.
nećeš dobiti za 5 godina divljaka koji misli samo na sebe ako popustiš, ne odeš iz parka odmah, nosiš ih i ne stavljaš u kolica itd.
ljudski odnosi i odgoj su malo kompleksniji od izdvojenih situacija.
Nekad čitajući postove ovdje ispada da je sve točno crno-bijelo, ili-ili, a život ima toliko boja i to najčešće kad ih najmanje očekuješ.
Moje izuzetno zahtjevno dijete je stiglo u trenutku kad smo MM i ja bili 300km odvojeni, moj tata je bio na umoru a mama je bolovala od alzheimera i oboje su me pitali stalno čiji to mali plače ( J. je djevojčica) i tako sam ja s vrištečim djetetom svaka 2 tjedna putovala na relaciji MM-roditelji. Prve 3g njenog života su bile čisto preživljavanje. U međuvremenu smo uzeli i prijeteljičino dijete na brigu, jer je država digla ruke i ona je kao samohrana majka u podstanarstvu mogla dati otkaz ili smo mogli mi uskočiti.
Sve je divno i krasno i možemo filozofirati dok su osnovni uvjeti zadovoljeni. Neke stvari smo radili kako treba a s nekima smo išli linijom manjeg otpora. Npr. ona je imala pelene skoro do 4g i nosila se do 4,5g jer nismo imali živaca za teške ispade.
Djeca su različitog karaktera, životni uvjeti su nam različiti, svi plivamo kako najbolje znamo, ali mi se često čini da oni koji početno krenu s lakših pozicija gledaju s visoka.
Ja se divim tvojim zivcima. Iskreno, bez imalo ironije. Evo, javno priznajem, dok tri glave oko mene kmece, "mamacu", deru se tko je prvi uzeo igracku, tko je koga izazivao, itd., ja naprosto nemam kad uzivjeti se u svaciju perspektivu, razmisliti zasto se sad ne igraju slozno i kako ih mogu prikladno opomenuti. Mogu im samo uzeti igracku i poslati svakog na svoju stranu uz molbu da mi ne kmece nad glavom. Cini li me to okrutnom majkom koja psihicki zlostavlja svoju djecu ? Mozda bi neki ovako na daljinu tako i rekli. Meni, da prostis, bude muka i od previse sitnicarenja i prenemaganja oko djeteta, jednako kao i od zanemarivanja.
Taman sam išla pisati pa me Mima preduhitrila...Ma mislim, jest da se izraz "lomiti dijete" malo izlizao na našem forumu, ali ipak ne shvaćam poantu diskusije.
Naravno da djecu želimo odgojatai i naučiti mnogočemu. Bubilo je već imala dijete slično ovoj maloj vražici o kojoj je riječ i očito ga je svačemu korisnom i nužnom naučila.
Ja joj osobno vjerujem da je već mnogo puta dobila savjet da malu namlati k'o vola u kupusu, jer se to ipak često još uvije radi. I ako je na to rekla da ne želi lomit dijete, ja se s njom slažem.
edit: mnogo sporo tipkam
Posljednje uređivanje od vertex : 12.06.2017. at 12:44
Imala sam jedno zahtjevno. Sad ima 15 godina i divna je (uglavnom
Ovaj srednji koji je urlao u voznji nije toliko zahtjevan, ali ima blazi poremecaj iz aut. spektra pa je malo specifican.
I njoj i njemu je postavljanje granica meni i muzu oduzelo par godina zivota, al isplatilo se. Interesantno mi je da su ih u vrticu i skoli hvalili kao lijepo odgojenu djecu. A doma bojno polje, bez pretjerivanja.
Naravno da mislim da su time puno vise dobili. A da ih nisam slomila, pokazuju i dan danas
mitovski, osobno pokušavam ostati na primjeru djeteta koje je turbo zahtjevno, ima normalne roditelje, a koji nemaju ekstra probleme koji bi ušokirali i one koji nemaju zahtjevno nego samo obično dijete ili uopće nemaju dijete.
po meni slomiti dijete znači napraviti mu trajnu štetu na neka njegova temeljna viđenja sebe
kako bi rekla moja mama "napravit štetu koju se baš i ne može popravit kasnije na psihoterapiji"
a to možemo napravit i ako npr radimo sve umjesto njih i udovoljavamo im i na taj način ne dopustimo da izgrade samopouzdanje
a ponekad lomljenje djetetove volje mi nije lomljenje cijelog djeteta, život uključuje i takva iskustva, da nekad nešto jednostavno slomi dio tebe, ili poništi, ili promijeni, zavisi od perspektive koju zauzmemo
ha čujte, vuku na svoju stranu ovi zahtjevnici isto ko i oni nezahtjevnici. očito ni jedna strana ne pokušava razumjeti onu drugu, samo se duri.
Vrlo je vjerojatno da djeca koja vrište u vožnji imaju nekih senzoričkih problema, što ovaj tvoj srednji, laumi, ziher ima ako ima poremećaj iz spektra.
Prilično sam sigurna da hrpa djece kad su mala imaju te poteškoće da kad ih nešto smeta, vruće im je, hladno, gladni su, umorni - vrište jer ne znaju reći što im je.
Pa naprotiv, meni se čini da se uglavnom slažemo da roditelji trebaju odgajati.
Mima, nisu odmah prihvacali da trebaju biti tiho u restoranu. Svaki put kad bi postali glasni, objasnjavala sam im da dernjava smeta druge ljude u restoranu i da svi imaju pravo jesti u miru. Da se sad malo strpe, a poslije cemo na igraliste i onda mogu vikati i juriti. Ili bih nakratko prosetala s njima ispred restorana dok smo cekali jelo. Nekad smo uzeli nesto za crtanje. Znali su se i s igrackom nakratko zabaviti. Voljeli su i razgovarati s tatom i sa mnom dok smo cekali.
Moja je imala i tih senzoričkih problema.
I danas se dobro nasmijem s prijateljicom koja je gledajući to meni znala reći: Ja bih joj to samo jednom dozvolila i nikada više. Dobila je sina vrlo sličnog mojoj J., pa joj danas kad on ima ispade znam reći: Ja bih mu to samo jednom dozvolila
pa ja mislim laumi da svaki normalan roditelj ovako postupa sa djecom u restoranu, pa opet ima djece koja su bez obzira na sve te postupke glasna i ne žele se smiriti
Ovo sam odgovarala AdioMare.Imala sam jedno zahtjevno. Sad ima 15 godina i divna je (uglavnom
Ovaj srednji koji je urlao u voznji nije toliko zahtjevan, ali ima blazi poremecaj iz aut. spektra pa je malo specifican.
I njoj i njemu je postavljanje granica meni i muzu oduzelo par godina zivota, al isplatilo se. Interesantno mi je da su ih u vrticu i skoli hvalili kao lijepo odgojenu djecu. A doma bojno polje, bez pretjerivanja.
Naravno da mislim da su time puno vise dobili. A da ih nisam slomila, pokazuju i dan danas
cvijeto uopće ne gledam crno-bijelo nego samo pokušavam dati svoje primjere kao što ih daje i druga strana. ne vidim razloga zašto ne bismo mogli opisati naše ponašanje u određenim situacijama, pa kako ću ako ne izdvajam situaciju
i ja isto, ne pričam o BB nego općenito. a pogotovo ne o ovako ekstremnim situacijama koje je imala mitovski.
ovo je isto itekako točno.
Sigurna sam da ima. Pisem kako sam ja sa svojima. I na prethodnoj stranici sam odmah rekla da ova moja zahtjevna nije bila toliko zahtjevna kao Bubilina mala. Tj. bila je kao Bubilina do 3. ili 4. godine i onda se pocela smirivati.
Mi evo već 5 godina ponavljamo svaki put kad uđemo u kuću da je pravilo da se skinu cipele i operu ruke i da prije nego što se to napravi nema niti jedne druge aktivnosti i ne popuštamo. Nek mi netko objasni kako to da to moje dijete ne može usvojiti, nego svaki put iskušava i pokušava to izbjeći, to i mnoge druge takve stvari.
Prve TRI GODINE života vozila se gotovo svaki dan najmanje 2 x 15 minuta u autu, često po 40 minuta, rijetko po 2 i više sati. Svaki, ama baš svaki put je urlala i to gotovo stalno. Sve je pomoglo na minutu, ništa na dulje. Cica, stajanje, hranjenje, pričanje, pjevanje....sve.
Sin nikad nije urlao, dapače, gledao je kroz prozor, što je ona počela tek iza...4 možda...ponekad. I danas je luda kad se vozi, ali barem ne urla stalno. Samo ponekad
I onda mi dođu pametni koji kažu da se s djecom može putovati, da je samo stvar navike. Je, pokušali smo puno puta. Svaki puta smo bili na rubu rubova svih rubova.
Nema problema sa senzorikom, jedino sto je izrazito osjetljiv na mirise.
Poremecaj je, na srecu, blazi i on poprilicno normalno funkcionira. Najveci izazov su prevelika emocionalna osjetljivost i lose nosenje s frustracijom. Socijalni odnosi su mu puno bolji kako odrasta.
e bome ne postupa ovako svaki roditelj s djecom u restoranu, pa Mima nije moguće da nisi barem jednom bila negdje gdje djeca rade darmar a roditelji mrtvi ladni sjede i jedu ili onako usputno: Dušo nemojte galamit!
Potpisujem laumi, isto sam postupala. ako je trebalo jeli smo muž i ja na smjene u restoranu kad su bili jako maleni al da maltretiramo ostale goste nije dolazilo u obzir. Sad znaju da se šuti u restoranu, kazalištu i sl.
Dječja kazališta da ne spominjem. Užas živi! ili Ne vodiš dijete u kazalište dok nije zrelo ili ne dozvoliš da drugi koji su kupili karte ne mogu pogledat ni čut ništa od predstave od tvog djeteta. Jednom dijete nije prestajalo plakat i derat da želi van, da ne želi gledat predstavu a mama uporno pa daj još malo ovo-ono dok se nisam okrenula i rekla joj smireno: Gospođo zaboga pa i mi bismo nešto pogledali! ona se štrecnula tipa koja ideja, vidiš to mi nije palo na pamet da mogu izać s predstave a kamoli da ometa druge. Stvarno savšta čovjek vidi i doživi. U katzališta idem samo ako imamao karte za prva 2 reda
a još jače mi je kad na predstavu onu najkraću od pola sata donesu smokije i čips (lijepo piše ne unositi u kazalište) i šuškaju onim plastičnim vrećicama bez prestanka ko da nisu jeli 100 godina. Heba te evo ti voda, šuti i gledaj.
ok.Prve TRI GODINE života vozila se gotovo svaki dan najmanje 2 x 15 minuta u autu, često po 40 minuta, rijetko po 2 i više sati. Svaki, ama baš svaki put je urlala i to gotovo stalno. Sve je pomoglo na minutu, ništa na dulje. Cica, stajanje, hranjenje, pričanje, pjevanje....sve.
Sin nikad nije urlao, dapače, gledao je kroz prozor, što je ona počela tek iza...4 možda...ponekad. I danas je luda kad se vozi, ali barem ne urla stalno. Samo ponekad
I onda mi dođu pametni koji kažu da se s djecom može putovati, da je samo stvar navike. Je, pokušali smo puno puta. Svaki puta smo bili na rubu rubova svih rubova.
ja samo pitam, valjda ne skitam previše. iz znatiženje, čisto radi boljeg razumijevanja.
koja je razlika kad dijete plače do iznemoglosti u autosjedalici ili iza zatvorenih vrata u sobi, jer je šatro u nekoj kazni?
pa jednako je nezadovoljno, nesretno.
pitam čisto zbog djetetovih osjećaja, ne kao odgojnih metoda.
pitam eto da pitam. nije mi jasno.
pa ni moji nisu bili miljenici pranja ruku čim se uđe u kuću, a ništa ponavljala sam stalno (MM se već pitao šta je s našom djecom da ne mogu usvojit tu naviku) i oboje se negdje oko 5,5 god počeli to radit spontano da imse ne mora reći. al ono odjednom su počeli inzistirati ako npr ja uđem pa direkt u stan smetnem ili tako nešto oni vraćaju nas da nismo oprali ruke.
Svaki normalan.
pridružujem se pitanju
Razlika je to što dijete povremeno mora biti u autosjedalici.
e hebi ga kad očito nisu svi onda normalni.
od mog bivšeg šefa mali je rukama izvadio jastoga iz akvarija u restoranu, počupali su neku zavjesu, pričale mi kolegice, a starci ništa iznenađeni ono tipa: A oni su vam takvi živahni!
ja smao hoću reći i to ponavljam da ima zahtjevne i nezahtjevne djece al i "roditelja" i roditelja, a bome kombinacija dijete-roditelj utječe na sam način odgoja tog djeteta.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 12.06.2017. at 13:13
a ništa se ne mora, samo se umrijeti mora.
vidiš da neki godinama nisu mrdnuli iz kvarta jer se dijete buni.
Ja mislim da uopće ne treba dokazivati da ima roditelja koji nisu dorasli zadatku. Baš mi se čini da je to jasno kao dan i da nitko to ne spori.
pa povremeno ga se mora zaustaviti i u neprihvatljivom ponašanju, ili? učinak je i tako isti.
Mora se na primjer ići doktoru. I jasno je da ćeš otići na more ako npr. imaš kuću, kao ja, a da ćeš probati doskočiti vrištanju.a ništa se ne mora, samo se umrijeti mora.
vidiš da neki godinama nisu mrdnuli iz kvarta jer se dijete buni.
Mi smo, recimo, kad nam je kći bila malena kretali na more u 4 ujutro, jer bi ona onda spavala u sjedalici.
No, meni ovo sa neizlaskom iz kvarta nije baš smiješno, jer niti mi nismo puno išli okolo dok nam je dijete bilo malo.
Ona je jednostavno bila osjetljivo dijete kojem je puno toga smetalo, bilo ju je teško i uspavati, i nahraniti, i najbolje nam je bilo u poznatom okruženju.
I ja ne mislim da je vrištala jer je bila zločesta ili neodožgojena, a bila je i sasvim razumna inače, sve joj se moglo objasniti, pa čak je i izraz 'sve mi smeta' sama iskovala, znači dosta je dobro znala verbalno objasniti svoje probleme
Ja cu otvoreno reci da sam s prvom kceri (zahtjevnom) bila dosta kruti roditelj. To tek sad kuzim. Iako sam bila vrlo mlada kad se ona rodila (22 god.). Mozda bi dijete bilo poslusnije da sam ja znala drugacije. Kad kazem kruti roditelj, ne mislim da sam je tukla, nego se nisam znala uzivjeti u djecji um i bila sam manje sklona biranju bitaka, nego s dvoje mladjih, kada sam skuzila u cemu sam eventualno grijesila sa starijom pa sam s njima neke stvari radila drugacije. Bila sam zrelija i strpljivija.
A mozda i nije do toga, nego bas do karaktera, tko ce sad znati.
Posljednje uređivanje od laumi : 12.06.2017. at 13:23
mislim, zašto ga na isti način ne bismo zaustavili kad radi teške gluposti i ponaša se krajnje nedopustivo? ne mislim da ga treba zavezati u ustosjedalicu
pokušavam samo reći da nisu roditelji tako nemoćni spram djeteta.
s druge strane uopće nisam mislila na djecu s poteškoćama koje spominješ pri vožnji u autu, ako dijete ima poteškoće onda znaš zašto se dere. ne dere se bezveze. pa onda sukladno tome i postupaš već metodama koje su ti prihvatljive.
a za bebe sam rekla - treba im udovoljiti potrebama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom