što te ne ubije, to te ojača

[aleksandra70vanja]

svakako da nije u siromaštvu neka sreća
i cvijeta je u pravu
rijetko se tko iščupa, pogotovo u ovom našem sistemu, iz siromaštva
i nije baš za poželjeti bit siromašan


ja nekako mislim da je tu pitanje pretjerujemo li mi u ispunjavanju želja našim potomcima

bar ja
priznajem
moja ne stigne poželjeti ja već ispunjavam
(da se razumijemo u okviru mojih, ne baš prevelikih, mogućnosti, te su želje u vidu neke hoodice ili tenisica, ne puta oko svijeta)
i muči me to što se ona zapravo ničemu ne veseli duže od 5 minuta
zadnji primjer
luda je za tenisicama, to joj je jedina obuća
bile smo u Parizu za proljetne praznike (nebitno za priču niti se ikom opravdavam, ali jako skromno, u nekom jeftinom hotelu, jele u mc donaldsu jer je najjeftinije..) ali smo pola Pariza prošle tražeći jedne tenisice, Nike, kod nas ih nije bilo
našle
stvarno je bila sretna
par dana
onda je završila školska godina, sa odličnim uspjehom
pa je još jedna trgovina davala 20% popusta kad su igrali naši
i napalamudila me za još jedne tenisice, Puma
i sad je došla s idejom da ima Nike, Puma, ali da nema Adidas i da bi joj baš super došle jedne campusice
i što je najbolje, ja išla gledati, tražiti gdje su povoljnije
i onda sam se malo zbremzala i upitala jesam li ja normalna
pa ova ko markosica
i odustala
evo nekako je ta priča meni na tragu toga imaju li oni svega previše
i od sveg tog izobilja ne znaju ni željeti ni veseliti se kada nešto dobiju

[Peterlin]

svakako da nije u siromaštvu neka sreća
i cvijeta je u pravu
rijetko se tko iščupa, pogotovo u ovom našem sistemu, iz siromaštva
i nije baš za poželjeti bit siromašan


ja nekako mislim da je tu pitanje pretjerujemo li mi u ispunjavanju želja našim potomcima

bar ja
priznajem
moja ne stigne poželjeti ja već ispunjavam
(da se razumijemo u okviru mojih, ne baš prevelikih, mogućnosti, te su želje u vidu neke hoodice ili tenisica, ne puta oko svijeta)
i muči me to što se ona zapravo ničemu ne veseli duže od 5 minuta
zadnji primjer
luda je za tenisicama, to joj je jedina obuća
bile smo u Parizu za proljetne praznike (nebitno za priču niti se ikom opravdavam, ali jako skromno, u nekom jeftinom hotelu, jele u mc donaldsu jer je najjeftinije..) ali smo pola Pariza prošle tražeći jedne tenisice, Nike, kod nas ih nije bilo
našle
stvarno je bila sretna
par dana
onda je završila školska godina, sa odličnim uspjehom
pa je još jedna trgovina davala 20% popusta kad su igrali naši
i napalamudila me za još jedne tenisice, Puma
i sad je došla s idejom da ima Nike, Puma, ali da nema Adidas i da bi joj baš super došle jedne campusice
i što je najbolje, ja išla gledati, tražiti gdje su povoljnije
i onda sam se malo zbremzala i upitala jesam li ja normalna
pa ova ko markosica
i odustala
evo nekako je ta priča meni na tragu toga imaju li oni svega previše
i od sveg tog izobilja ne znaju ni željeti ni veseliti se kada nešto dobiju

Ma ne uzrujavaj se... Ne treba na umjetan način djecu uvjeravati da više trebaju cijeniti ono što imaju. Sjećam se iz vlastitog (ne pretjerano imućnog) djetinjstva da nam je bilo slađe popeti se na susjedov krov od garaže i krasti višnje, nego jesti šljive i ljetne jabuke u vlastitom dvorištu... Uvijek je kod susjeda zelenija trava, hehehe, koliko god malo imamo.

A tenisice - pa da joj nisi mogla pruštiti, ne bi joj priuštila.

Gle - moji sinovi imaju previše odjeće i cipela, a za to nisu oni krivi, nego ja - jedino i isključivo ja. Baš se pitam ne rješavam li time vlastite komplekse iz djetinjstva... Dok su bili u vrtiću, trpali smo ih mm i ja (on legićima i alatom, ja slikovnicama i plišanim igračkama), kasnije sam im kupovala hrpe pisaćeg pribora (za to sam sigurna da je moj kompleks iz djetinjstva - nikad mi nije bilo dosta bojica). A moja djeca su relativno skromna, brandirana odjeća i obuća im ne znači ništa ako nije kvalitetna. Mlađi ima hp-ov ruksak za laptop i kune se da je to najbolja torba koju posjeduje, nosi je u školu i izvan nje, ali ne zato jer gore ima hp-ov logo, nego zato jer mu je po volji. Iako ima dovoljno ušteđevine, već 2 godine odgađa kupovinu novog laptopa/računala jer mu je dobar bratov stari, a brat ima novi samo zbog dijagonale ekrana (17" mu bolje odgovara nego 15").

Ne bih im čupala perje iz repa govoreći kako će biti sretni ako u životu budu imali isti standard (mogućnost studiranja, dobivanja posla, kupovine auta i nekretnina) kao njihovi roditelji. Dosta će im toga život sam donijeti...

Nismo ih vodili u inozemstvo (najdalje su bili do Graza s nama) ali se trudimo da ih pošaljemo na svaki školski izlet i druge izlete u Hr i inozemstvo u okviru njihovih slobodnih aktivnosti. Ne mislim da je to problem. Ja sam proputovala lijep komad Europe u okviru volonterskih programa i uz razne pogodnosti (interrail i slično). Zašto ne bi i moja djeca mogla tako? Ne treba baš sve platiti.... Netko ima rodbinu na moru, netko nema. Netko ima vikendicu na moru ili kopnu, netko nema. Oko vikendice ili doma oko kuće treba kositi travu, ispumpavati vodu iz šahta, orezivati voćke - sve to traži ruke i vrijeme. Na pamet mi ne pada raditi rezidbu a da moji dečki sjede i gledaju. Znaju oni kako to ide - što mi radimo, oni isto sudjeluju, u skladu s afinitetima, ali sve se obavi.

A što se tiče odgojnih metoda - srednjoškolcima treba naći ljetni posao, da osjete da novac ne raste na stablu i da vide kako je to kad imaš obvezu raditi. Nije lako, ali može se: http://www.ss-tehnicka-zg.skole.hr/servis/poslovi

Eto tako... Ne možemo kontrolirati svijet oko nas, ali možemo im pokazati i usmjeravati ih. Neki dan sam sa starijim otišla u banku predati zahtjev za dodatnu Mastercard karticu jer ide na maturalno putovanje u kolovozu. Pita bankarka "čime je mladi gospodin to zaslužio"? A što da joj kažem? Da još nije potrošio ni prošlogodišnju ljetnu zaradu, a uskoro će dobiti plaću i za ovu godinu. Da je na jednodnevnom izletu u Austriju potrošio legendarni 1 eur (2x 0,5 centa za wc, u odlasku i povratku)? Da joj tumačim kako znam da moja djeca neće zlorabiti povjerenje, ali da želim biti sigurna da mogu do love ako (kao cvijeta) slučajno zaboravim dati džeparac?

Sve bu dobro... Ne radiš ništa krivo. A djetetu reci kako se osjećaš i što te brine u vezi tih tenisica (a to je samo primjer) - velika je, razumjet će.