Citiraj tanja_b prvotno napisa Vidi poruku
Malo je stvar i razdiobe zadataka u vremenu. Da moj ima ovakvu zadaću, kladim se da bi sve drugo riješio ekspresno brzo i onda bi se sat i pol telio nad sastavkom iz hrvatskog jer da "ne zna što bi pisao" i da mu se "neee daaa" Najgori su mi vikendi kad piše lektiru. Ne zato što bih je ja morala pisati s njim, nego jer ga moram gledati i slušati kako jamra da mu se ne da i ode mu pola dana na to kukanje.

Istovremeno, kad mora isti takav zadatak napraviti u školi, napravi ga bez pogovora, i još mu super ispadne - dakle nije da ne može, nego je lijen razmišljati i slagati rečenice. Daj mu brojčane zadatke i ispunjaljke tipa radna bilježnica, i nitko sretniji od njega.
I zapravo mi je žao da nemaju više takvih kreativno-mislećih zadaća (a imaju ih vrlo malo), jer bi se u tom slučaju i ubrzao i razvio neke svoje potencijale za koje sam sigurna da ih ima, ali ih ne koristi (uvjerila se osobno više puta). Već mi je izjavio da "kako će on pisati esej na državnoj maturi, da ne zna on to"
Vrlo slicno, samo mu sastavci nikako ne idu. Ja bih im malo cesce dala sastavke za zadacu. Da pise tri sastavka tjedno, izvjezbao bi se.

Oni ne pisu lektiru na klasican nacin, i to mi se cini izvrsno. Prvo, citaju s gustom i bez opterecenja jer moraju pisati (prije je imao otpor prema lektiri jer mora pisati, bez obzira sto je samo djelo zanimljivo). Drugo, obradjuju lektiru kroz radionice, razgovor, trazi od njih razmisljanje o likovima. Zapravo sve sto bi pisali ionako naprave, ali nije suhoparno i djeci je puno blize.