Argente, cini mi se da vise nema toga cega se ne bojim

Divne ste zene, hvala vam na svakoj rijeci [emoji173]

Rijecanka, na toj temi sto si je linkala jedna je forumasica rekla nesto na sto sam tako zaplakala... Kaze:

"Ne znam jeste li cule da beba, ukoliko je majka jako uznemirena (a moguce da je iva npr bila, jer je zbog komplikacija isla na dodatni uzv i pretp cekala ga par dana u nespokojstvu) se vrlo cesto okrece zadkom, kako bi joj/mu glavica bila sto blize maminom srcu, jer otkucaji umiruju."

Navodno je iz knjige "Zensko tijelo-zenska mudrost" koju sam cak i citala pred pola godine, ali uopce to tada nisam memorirala.

Receno ima smisla...i ja sam cijelu trudnocu u strahu, jer nakon spontanih koje sam prosla vise nemam vjere u svoje tijelo, te strepim nad svim.
Potpuno suprotno sam bila u 1.trudnoci, a ne bi tako trebalo biti jer sam sad iskusnija, zrelija, upucenija...doduse, sad imam i vise oziljaka od svega sto mi se dogadjalo, pa je valjda zato strah toliko prevladavajuci i iznad svega.

Umorna sam malo prevec i psihicki i fizicki, no trudit cu se ovo sve odraditi sa smjeskom. Iako nakon 3ipo mjeseca koliko mirujem zbog bolova, tesko mogu izvuci posten osmijeh.