Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[sasa]

Shvatila sam jutros, po ne znam koji put, koliko je stigma psihicke bolesti u nasem drustvu snazna. Naime dobila sam opomenu jer sam forumasici koja je procijenila da nisam dobar psihijatar ponudila da isto provjeri tako da mi dodje u terapiju. Na stranu opomena i cinjenica da i ne postoji drugi nacin na koji bi to ona mogla provjeriti, ono sto mi je naknadno sinulo i puno je bitnije od sitne uvrede koja je cijelu pricu pokrenula, je cinjenica da se poziv u psihoterapiju smatra uvredljivim.
Psihoterapija je u mnogim drustvima dohvatljiva i pozeljna, vid mentalne higijene ili tjelovjezbe za dusu. Kako ju vi vidite? Znate li ikoga tko ide na psihoterapiju? Kako vidite stigmu koja se veze uz mentalne bolesti- nije uvredljivo ponuditi nekome dobrog endokrinologa npr.

Smatrate li da je stigma koja se veze uz mentalne bolesti povezana sa cjelokupnim mentalnim zdravljem nacije? Da li bismo bili zdraviji i sretniji, da li bi se neki uzasi mozda izbjegli, da je lijecenje mentalnih bolesti prihvatljivije ( i dohvatljivije)?

Ili to nema veze jedno s drugim?

[NanoiBeba]

Evo, ja sa svojih dosta godina, znam da se prije o psihoterapiji, a pogotovo o psihičkim bolestima rijetko govorilo. Moj prvi doticaj s istim je bio još za studentskih dana kada mi je o svojim problemima pričala prijateljica iz Španjolske. Tada sam slušala s nevjericom.

No kako je od tada prošlo dosta vremena, svašta nešto sam naučila. Na psihoterapiji nisam nikada bila (što ne znači da ne bih otišla, naprotiv), ali znam ljude koji idu, poznajem i nekoliko psihijatara. A bome, na žalost, u maminom susjedstvu imam slučaj neadekvatno liječenih psihičkih oboljenja. Osim što je stradala ta familija, bome i cijelo susjedstvo ispašta. A radi se o nasljednoj bolesti, pa simptome pamtim i ja iz svog djetinjstva.

[spajalica]

joj sasa.....
pustim temu, ali odmah dajem upozoernje svima, ako krene analiza forumasica jos jedna ode pa pa.

a sad na temu.
mislim da se psihicki bolesnici unose strah medju ljudima.
nekad su te bolesti bile prakticki neljecive.
kad pogledas kako su opisane ustanove kroz stoljeca, kao i ljudi koji su radili u njima izaziva nelagodu i strah.
nedavno sam gledala jednu epizodu Call the midwife gdje su zenu koja je nakon poroda razvila strah od bakterija toliki da je zeljela skociti u rijeku da dijete opere lijecili elektrosokovima.
potom jos jedna scena koja me duboko dojmila je iz njemackog filma kada su Claru Immerwahr, koja je bila vrhunska znanstvenica i prva zena s doktoratom iz kemije odlucili proglasiti mentalno nestabilnom i lijeciti je ledenim kupkama.

dakle sve te "price" docarane su da je mentalna bolest nesto strasno. i je. ali i sve oko nje. vjerujem da i to je.
ali i manupulacija ljudi oko sebe da ako te proglase mentalno nestabilnim si gotov kao osoba.
sve to se povezuje s psihijatrima. oni su ti koji imaju moc.

no iako sve to vidim tako, svjesna sam da je puno bolesti mogu ce lijeciti ili drzati pod kontorolom. vjerujem da razgovor s osobom koja nije pristrana pomaze. na srecu do sada mi nije trebalo pa nisam isporbala.
vjerujem da je mentalna higijena kao i sve druge higijene.

[NanoiBeba]

Mislim da sasa nije odmah mislila na jako teške psihičke bolesti. Nego više onog tipa, nekaj ti se dogodi u životu i nikak si nemreš pomoć, i odeš na psihoterapiju

[Peterlin]

Ne bih se sad upuštala u široke komentare oko opomene, jer ne znam cijelu priču, ali čini mi se potpuno neosnovanom.

Dalje - hvala na odabiru teme, jer je jako bitno ljudima osvijestiti čemu služi psihoterapija i zbog čega ona uopće postoji.

Evo, o statusu psihoterapije u našem društvu: čini mi se da je u našem društvu još uvijek sramota zatražiti psihoterapiju, a često i liječničku pomoć općenito. Naročito je ljudima teško zatražiti pomoć psihijatra (i psihoterapeuta), jer se boje da ih okolina ne bi smatrala ludima. To nije dobro i ako se ne bude trajno radilo na promjeni tog stava, događat će se sve više i više situacija kao što je nedavno trostruko ubojstvo u Splitu.
Naime, objavljeno je da je ubojica prije svog čina namjeravao zatražiti hitan prijem u centar za krizna stanja, kako bi dobio pomoć. Navodno ga je otac spriječio u tome, jer je smatrao da se nigdje neće moći zaposliti: https://www.tportal.hr/vijesti/clana...-foto-20200113

Bez namjere da analiziram točnost novinarskih informacija, ovo smatram indikativnim.

Iz vlastitog iskustva, meni i mojoj obitelji psihoterapeuti su puno pomogli u kriznim životnim situacijama s kojima smo se teško nosili (promjena posla, promjena načina života, traume, neke bolesti i stanja...). Ako treba navesti reference kome sam išla, nema problema, ali za sada ne bih topic opterećivala time. Moj osobni stav je jednostavan: ako imam bilo kakve smetnje i poteškoće, potražit ću pomoć. Isto sam učinila i za svoju djecu (mlađi sin je išao na psihoterapiju kad mu je to bilo potrebno, jer se teško nosio s disleksijom). Mogu samo reći da je psihoterapija meni osobno i članovima moje obitelji značajno poboljšala kvalitetu života.

[Peterlin]

Nije baš o psihoterapiji nego o liječenju psihičkih bolesti (iako se spominje i psihoterapija kao nastavak psihijatrijskog liječenja) ali na temi o knjigama bila je spomenuta knjiga Mirte Maslać Junak ili čudovište - ovo: http://novilist.hr/Kultura/Knjizevno...vista-pisanjem

Sorry ako sam promašila temu s ovim postom.

[betty blue]

na srecu do sada mi nije trebalo pa nisam isporbala.
vjerujem da je mentalna higijena kao i sve druge higijene.

možda ne bilo loše razlučiti psihijatrijsko liječenje od psihoterapije
za što bih ovako laički rekla da je psihijatrijsko liječenje potrebno nekima, a psihoterapija bi koristila svima

Imam u široj obitelji par slučajeva težih psihičkih oboljenja i da, teško je, jer je bolest nevidljiva, vidljiva je samo manifestacija bolesti u ponašanju, zbog koje najčešće prvo obitelj pati - oni su u psihijatrijskom liječenju, koje je nekad više, nekad manje uspješno. Nažalost, cijeli proces je problematičan, od dijagnoze (počevši od odlaska psihijatru), liječenja, terapije itd, a faktor koji naviše otežava i koji se proteže kao lajtmotiv kroz svaki korak je upravo društvena stigma. Žao mi je da toliko ljudi nema pristup liječenju koje im je potrebno zato što ih je sram, zato što je njihovu obitelj sram, zato što nečije ponašanje koje je evidentno posljedica bolesti percipiraju kao karakternu osobinu itd.

Možda bi baš zato bilo dobro kada bi se više ljudi koji nemaju potrebu za psihijatrijskim liječenjem uključilo u psihoterapiju, kao prvi korak u demistifikaciji i destigmatizaciji duševnog zdravlja. Kao što se na sistematskom nekome samo izmjeri tlak, a netko dobije i tablete za visok tlak - tako ja to dozivljavam.
O psihoterapiji imam samo pozitivno mišljenje. Ova sličica mi baš dobro dočarava psihoterapiju:
https://cdn1.vectorstock.com/i/1000x...r-21266130.jpg

[čokolada]

Psihoterapija je sjajna ako je terapeut voljan i na raspolaganju, a korisnik ima novaca.
Imam u obitelji iskustvo s bolničkim psihijatrima - psihoterapeutima
(a nešto sitno i osobno) koji su bili učinkoviti koliko i vrtićki logopedi. Dobiješ termin od 20 min. i šaku tableta, a treba ti istinska psihoterapija. Gdje da se kvalitetna psihoterapija ostvari bez da privatniku plaćaš 400kn termin, a da nisi neki akutan slučaj koji zahtijeva hospitalitaciju? Jasno je da ti neće pomoći 5 ili 10 termina, nego trebaš godinu-dvije. Kako to čovjek (ispod)prosječnih primanja može platiti?

[Angie75]

Ma isto je i kad si trebaš napraviti zube.... Nije psihoterapija tu izuzetak.

Dvije osobe iz mog uskog kruga idu ili su išle na psihoterapiju, objema je pomoglo i osjećaju se bolje nego prije no što su zatražile pomoć.

[betty blue]

Psihoterapija je sjajna ako je terapeut voljan i na raspolaganju, a korisnik ima novaca.
Imam u obitelji iskustvo s bolničkim psihijatrima - psihoterapeutima
(a nešto sitno i osobno) koji su bili učinkoviti koliko i vrtićki logopedi. Dobiješ termin od 20 min. i šaku tableta, a treba ti istinska psihoterapija. Gdje da se kvalitetna psihoterapija ostvari bez da privatniku plaćaš 400kn termin, a da nisi neki akutan slučaj koji zahtijeva hospitalitaciju? Jasno je da ti neće pomoći 5 ili 10 termina, nego trebaš godinu-dvije. Kako to čovjek (ispod)prosječnih primanja može platiti?

slažem se, privatnici su skupi i nedostupni dobrom dijelu ljudi
moja procjena je da za privatnika treba izdvojiti oko 1200-1600 kn mjesečno ako se ide jednom tjedno
bilo bi super kada bi bilo psihoterapeuta u primarnoj zaštiti, ali da su dostupni kao opća praksa ili ginekolog (ako zanemarimo deficit pojedinih specijalizacija, govorim samo o dostupnosti usluge)

[čokolada]

Ja npr. imam u široj obitelji bar dvojicu koji bi trebali psihoterapiju da raščiste s prošlošću koja im, nažalost, u značajnoj mjeri oblikuje svakodnevicu. Ali, nema šanse, muško je to!
Žene s manjim psihičkim problemima bar klafraju i istresaju iz sebe prijateljicama (mene moje 2 male virtualne zajednice doslovno vraćaju iz mrtvih), ali muškarci ...

[spajalica]

moguce da sam krivo shvatila, ali sam se referirala zasto je strah ljudi psihijatara.
i da bilo bi dobro definirati psihijatrijsko lijecenje i psihoterapiju.

[malena beba]

za što bih ovako laički rekla da je psihijatrijsko liječenje potrebno nekima, a psihoterapija bi koristila svima

slazem se. i sama sam potrazila pomoc u teskom periodu zivota i pomoglo mi je. i dicu sam vodila psihologu.
jedini minus je sto sam sve to obavila privatno, ali ja sam to sebi mogla priustit… neko ne moze…

[sasa]

Psihoterapija je vid/ dio psihijatrijskog lijecenja. Kao sto je i psihofarmakoterapija. Mislim- svi ljudi koji idu na psihoterapiju imaju neki vid psihickih smetnji.
Mislim da stigma pocinje bas od stroge podjele na zdrave i bolesne. Pa eto mi zdravi se mozemo malo baviti sa sobom, a bolesni nek se lijece. Ne postoji savrseno i puno psihicko, a bome ni fizicko zdravlje. Slazem se da je psihoterapija kao metoda lijecenja kroz sustav tesko dohvatljiva- no nije niti apsolutno nedohvatljiva.
Kakav je vas bazicni stav o farmakoterapiji? Biste li bili skloni poslusati terapeuta koji vam preporuci antidepresiv ili ne? I zasto?


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Bubilo Bubich]

vjerujem da je mentalna higijena kao i sve druge higijene.

Potpisujem i dodajem da mislim da je najvažnija od svih drugih higijena, i sigurna preča od mnogo toga što ljudi rade i misle da "moraju" raditi, a tako velikom broju ljudi nije ni u primisli da bi se mogli ili trebali baviti tim dijelom sebe. (ajme, zvučim ko šimleša )


Ja sam u svom uskom obiteljskom krugu okružena s nekoliko osoba s psihijatrijskim dijagnozama, i sve što znam o tome da je to užasna borba sa svima. I s bolesnom osobom da sama prihvati da joj treba pomoć, liječenje, terapija, tablete. A i s obitelji koja očito isto ne prihvaća da se radi o bolesti, nego o "nečemu drugome" što ćemo malo ignorirati, pa će biti bolje kad izađe sunce.
Druga stvar koja me užasno izbezumljuje oko toga je činjenica da bolesnik potpuno odbija razgovor, a pogotovo kad odbija lijekove. Ili ih počne piti, pa prestane.
Osim obitelji, u zadnje vrijeme sam saznala i da su mi dvije jako drage prijateljice ozbiljno oboljele. I s obje je bio isti scenarij kakav sam već vidjela u svojoj obitelji. Potpuno odbijanje da im treba pomoć, onda ju na kratko vrijeme prihvate, počnu piti lijekove, i onda ih ostave.

Cijelo vrijeme pokušavam razumjeti zašto ostave lijekove. Razumijem da svaki lijek ima nus pojave i da se od lijekova čovjek osjeća loše. Ali čovječe, kad imaš visok tlak ili rak, ne prestaješ uzimati lijekove, ali kad imaš shizofeniju/manično-depresivan si/imaš napade panike - e onda ti ne trebaju. Stvarno mi je teško razumjeti da ostaviš lijekove, ili ih uopće ne želiš, ali valjda je do prirode bolesti, i valjda je teško prihvatiti da ti je od lijeka bolje, ili je teško pogoditi terapiju i ti lijekovi stvarno imaju jake nuspojave s kojima se ne mogu nositi, ne znam... I onda na kraju u realnom životu imaš samo situacije gdje se obitelj i prijatelji svađaju i ljute na bolesnu osobu, a pravi pomaci su teški. Imaš li ti sasa vise svijetlih primjera?

I da, isto je među ovim osobama bilo primjera da se mlađe osobe jako brinu hoće li im to "pisati u kartonu, na doznakama...", "Što ako saznaju na poslu...?", a da ne kažem da je bio i jedan grozan primjer gdje upravo zdravstveni djelatnik kaže da je bolje da "takva informacija ne bude zapisana u sustavu i povezuje se s pacijentom".

S druge strane, znam da to nije isto što i psihijatar, ali ja bih psihoterapeutu išla 1x tjedno "da mogu". Bila sam jednom, baš kad se nisam mogla nositi s gore opisanom ekipom , i to mi je bio jedan od najboljih razgovora s bilo kim u životu. Ta osoba mi je tako super sjela, i taj razgovor mi je bio prava senzacija. Baš ovako kao na ovoj sličici koju je stavila Betty. Jedini problem mi je što mi je na kraju rekla da mi nije potrebno da dolazim, da sam našla dobre mehanizme da se borim sa stvarima, i da bolje da taj novac trošim na druge stvari. Ne mogu reći da mi nije žao što me otpilila , zapravo mi je strašno žao, radije bih išla tamo 1x tjedno .

U istom ovom košu je i psihologija, ljudi se bore i s tim da odu psihologu. Osobno s tim isto nemam nikakvih problema, išla sam s dvoje djece, i da je financijski i vremenski dostupnije isto bih išla s njima svaki mjesec, barem na neke radionice, ioako sam ih njih ne mali broj prošla. Ali su me isto otpilili, da mi je dovoljno, i da bolje da ne trošimo vrijeme na jurnjavu da stignemo na radionicu, nego da sveukupno smanjimo stres i posvetimo se sami sebi i svojim odnosima :šimleša:.

Mislim da smo se svi složili da je stigma sigurno velika. I da, sigurno bi kao narod bili zdraviji da je stigma manja, a psihoterapija jeftinija. Pitanje je kako promijeniti to.
Sasa, treba jedna nacionalna kampanja s jumbo plakatima. I besplatne psihoterapije.

[Bubilo Bubich]

Kakav je vas bazicni stav o farmakoterapiji? Biste li bili skloni poslusati terapeuta koji vam preporuci antidepresiv ili ne? I zasto?

Nakon svega što sam vidjela oko sebe, ja bih ih prodavala u Konzumu .

Šalim se, uzimala bi ih.

Ti sigurno znaš više o tome zašto ih pacijenti odbijaju kad ih odbijaju...

[betty blue]

Psihoterapija je vid/ dio psihijatrijskog lijecenja. Kao sto je i psihofarmakoterapija. Mislim- svi ljudi koji idu na psihoterapiju imaju neki vid psihickih smetnji.
Mislim da stigma pocinje bas od stroge podjele na zdrave i bolesne. Pa eto mi zdravi se mozemo malo baviti sa sobom, a bolesni nek se lijece. Ne postoji savrseno i puno psihicko, a bome ni fizicko zdravlje.

razumijem te, ali prosječnom čovjeku ovo što si napisala zvuči kao - ako ideš na psihoterapiju znači da si mentalno bolestan, nema veze što nisi na lijekovima
koliko god bilo pogrešno, a svjesna sam da je, meni se psihoterapija ipak razlikuje od psihofarmakoterapije, odnosno jedno doživljavam kao liječenje a drugo kao spa

[sasa]

Vecina istrazivanja kaze da je za neuspjeh u lijecenju psihijatrijskih bolesti najveci faktor nesuradljivost pacijenta- tj ne uzimanje lijekova na nacin na koji je propisano.
Moj je dojam da ljudi lijekove ne zele piti radi stigme, ponekad zato sto misle da ako pocnu piti lijekove to znaci da su stavrno bolesni, cesto radi vrlo rasirenog stava da psihijatri “sopaju” tabletama, ili da su povezani sa big farmom.
Psihoterapija ne moze biti besplatna- netko mora platiti terapeuta i infrastrukturu. Mislim da ni najbogatije drzave nemaju u javnom sustavu pokriven psihoterapijski tretman za sve kojima treba ili bi htijeli. To je naprosto preskupo:/.

[sasa]

razumijem te, ali prosječnom čovjeku ovo što si napisala zvuči kao - ako ideš na psihoterapiju znači da si mentalno bolestan, nema veze što nisi na lijekovima
koliko god bilo pogrešno, a svjesna sam da je, meni se psihoterapija ipak razlikuje od psihofarmakoterapije, odnosno jedno doživljavam kao liječenje a drugo kao spa :hiding:

znam. Ali to je cisto podrzavanje stigme- ja nisam kao ti- ti si scary i grozan i bolestan.

[vertex]

Pretpostavljam da je stvar u tome što se ovakve bolesti spadaju u bolesti koie diraju u to tko smo, u naš identitet i to je zastrašujuće. Zanimljiva mi je tema, ali sad ne mogu pisati.

[betty blue]

znam. Ali to je cisto podrzavanje stigme- ja nisam kao ti- ti si scary i grozan i bolestan.

onda smo svi scary i grozni

[Peterlin]

Psihoterapija je vid/ dio psihijatrijskog lijecenja. Kao sto je i psihofarmakoterapija. Mislim- svi ljudi koji idu na psihoterapiju imaju neki vid psihickih smetnji.
Mislim da stigma pocinje bas od stroge podjele na zdrave i bolesne. Pa eto mi zdravi se mozemo malo baviti sa sobom, a bolesni nek se lijece. Ne postoji savrseno i puno psihicko, a bome ni fizicko zdravlje. Slazem se da je psihoterapija kao metoda lijecenja kroz sustav tesko dohvatljiva- no nije niti apsolutno nedohvatljiva.
Kakav je vas bazicni stav o farmakoterapiji? Biste li bili skloni poslusati terapeuta koji vam preporuci antidepresiv ili ne? I zasto?


Sent from my iPhone using Tapatalk

Nije mi trebalo, pa nisam probala, ali uz odgovarajuće obrazloženje vjerujem da bih prihvatila uzimanje antidepresiva. Zašto? To je stvar povjerenja. Sklona sam poslušati liječnika u kojeg imam povjerenja, pa bih se i ovdje i pridržavala savjeta i uputa. Osim toga, očekivala bih i odgovore na svoja pitanja (duljina terapije, uvjeti, nuspojave ...) itd.

Eh, tu ima još jedna dilema - koliko je osoba u određenom stanju koje zahtijeva liječenje (npr. u depresiji) u mogućnosti realno sagledati svoje potrebe?

[sasa]

onda smo svi scary i grozni

Ne. Nego nitko nije.

[čokolada]

Ja sam antidepresiv objeručke prihvatila kad sam se našla u ćorsokaku. Pomogao je jako.

[sasa]

Nije mi trebalo, pa nisam probala, ali uz odgovarajuće obrazloženje vjerujem da bih prihvatila uzimanje antidepresiva. Zašto? To je stvar povjerenja. Sklona sam poslušati liječnika u kojeg imam povjerenja, pa bih se i ovdje i pridržavala savjeta i uputa. Osim toga, očekivala bih i odgovore na svoja pitanja (duljina terapije, uvjeti, nuspojave ...) itd.

Eh, tu ima još jedna dilema - koliko je osoba u određenom stanju koje zahtijeva liječenje (npr. u depresiji) u mogućnosti realno sagledati svoje potrebe?

Pa ne znam sto tocno znaci realno sagledati svoje teskoce- mislim da nitko ne moze potpuno objektivno sebe procijenjivati, i kad nije bolestan. Svi ljudi imaju pravo odbiti lijecenje, dok ne ugrozavaju sebe ili druge neposredno. No ipak su skloniji ne poslusati psihijatra, a poslusati ortopeda.

[Bubilo Bubich]

Eh, tu ima još jedna dilema - koliko je osoba u određenom stanju koje zahtijeva liječenje (npr. u depresiji) u mogućnosti realno sagledati svoje potrebe?

Ovo je jako dobro pitanje!

Kako se može očekivati od psihički bolesne osobe da donese dobru (racionalnu) odluku sama za sebe?

Sasa, a imaš li neke podatke o tome koliko često bolesnicima zapravo ne odgovara terapija - subjektivno ne odgovara - pa prestaju uzimati jer "se od lijekova osjećaju loše".

[čokolada]

Neki ljudi koje za koje znam da su uzimali pa prestali s tabletama vjerovali su da su im one promijenile osobnost (nekima zaista jesu, ali možda nisu bile pogođene). Druginsu se osjećali bolje pa su prekinuli jer su vjerovali da dalje mogu sami.
Klliko sam shvatila, najveći je problem u "pogađanju" dobre terapije, pa mnogi na tom putu odustanu.

[Bubilo Bubich]

Pa ne znam sto tocno znaci realno sagledati svoje teskoce- mislim da nitko ne moze potpuno objektivno sebe procijenjivati, i kad nije bolestan. Svi ljudi imaju pravo odbiti lijecenje, dok ne ugrozavaju sebe ili druge neposredno. No ipak su skloniji ne poslusati psihijatra, a poslusati ortopeda.

A kod shizofrenije?

[Jelena]

Stigma svakako postoji i ljudi puno drugacije gledaju onog tko ima problem s koljenom od onog tko nuzno treba pomoc psihijatra.

Ja bih isto kao neke holivudska zvijezda dvaput mjesecno kod nekog shrinka. Nekad mi se cini da previse promisljam i da bi mi skratio muke i malo me usmjerio netko tko bi me saslusao, a do cijeg misljenja drzim.

Konkretno za slucaj iz sire obitelji, nisam vidjela da je psihoterapija donijela ikakav benefit jer mi se cini da osoba nije u stanju sebe vidjeti realno i da informaciju koju dobije od psihijatra prihvaca jako selektivno, sto se pokazalo jos gorim za okolinu. Meni se cinilo kao da je zadovoljna nekom potvrdom od sluzbene osobe da su svi drugi krivi za situaciju. Tako da se meni cini da je psihoterapija super za racionalne koji mogu sagledati realno situaciju, a za ostale stvarno ne znam.

Za hard core terapiju, tj psihofarmakoterapiju apsolutno vjerujem da pomaze, ali nisam imala priliku uvjeriti se u to, jer nisam bliska ni s kim kome je trebalo.

[sasa]

Sto kod shizofrenije?
Neki psihijatrijski lijekovi imaju grozne nuspojave, tu prije svega mislim na NEKE antipsihotike. Moje iskustvo je da ljudi ne prastaju uzimati radi nuspojava, tj. ti koji odluce piti lijekove ako razviju neprihvatljivu nuspojavu kazu to, pa nadjemo neko rijesenje.

[betty blue]

Ne. Nego nitko nije.

ja razumijem da je psihičko zdravlje puno nijansi sive
ali me muči to nazivlje "psihička bolest" za prvu ne-bijelu nijansu
ako me razumiješ
nekako je preoštro
dok pišem ovo sam svjesna koliko smiješno zvučim
teško je to prihvatiti

[Angie75]

Meni je najteže prihvatiti da piše u naslovu Psihiterapija i nikako da to admini isprave : okp:

[Jelena]

Da li bih ja prihvatila terapiju? Vjerojatno bih. Ali ne mogu reci sa sigurnoscu, jer trenutno odbijam terapiju drugog tipa, jer nema dobrog, nego samo manje lose. A nije sigurno ni sto je manje lose, lijecnici se ne slažu. Usput, jedan me izbacio sa specijalisticke pretrage, ponovljene nakon godinu dana, jer je on svoje rekao. Tako da ja ne vjerujem bezrezervno, jer vidim da je hiperslozeno, cak i kad je neki parametri egzaktno izmjerljivi.

[spajalica]

Meni je najteže prihvatiti da piše u naslovu Psihiterapija i nikako da to admini isprave : okp:

za tvoj : okp: sam to ispravila

[sasa]

Meni je najteže prihvatiti da piše u naslovu Psihiterapija i nikako da to admini isprave : okp:

Ahahahahahhahahahahahhhaha


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Peterlin]

Meni je najteže prihvatiti da piše u naslovu Psihiterapija i nikako da to admini isprave : okp:

Nisam ni primijetila - nema samo moje dijete problema s disleksijom, očito sam i ja iz iste vreće...

Btw. upravo mi je na pamet pala definicija za okp - nemogućnost odvajanja bitnog od nebitnog. U naslovu topica tipfeler je nebitan, ali recimo - u naslovu diplomskog rada bio bi bitan.

[Bubilo Bubich]

Sto kod shizofrenije?
Neki psihijatrijski lijekovi imaju grozne nuspojave, tu prije svega mislim na NEKE antipsihotike. Moje iskustvo je da ljudi ne prastaju uzimati radi nuspojava, tj. ti koji odluce piti lijekove ako razviju neprihvatljivu nuspojavu kazu to, pa nadjemo neko rijesenje.

htjela sam pitati kako ćeš osobu koja ima shizofreniju nagovoriti da posluša liječnika?
Kao nastavak na ono što je Peterlin pitala. Ne razumijem što je netočno u tome da psihički bolesnik "nije u mogućnosti realno sagledati svoje potrebe".

Nekako mi se čini da je tebi s uzimanjem lijekova "crno-bijelo" - poslušat ćeš liječnika i uzet ćeš / nećeš poslušati i nećeš uzeti, prestat ćeš.
Mogu misliti kako ti ovo zvuči , no iz zadnjih par postova čitam kao da je to tako jednostavno, a puno puta oko sebe sam vidjela da nije.

[Jelena]

Inace, za sebe mislim da sam prvakinja u stavljanju skarnicla na glavu vezano uz vlastito zdravlje i idem kod svakog doktora da cujem da mi nije nista.

[Angie75]

Nisam ni primijetila - nema samo moje dijete problema s disleksijom, očito sam i ja iz iste vreće...

Btw. upravo mi je na pamet pala definicija za okp - nemogućnost odvajanja bitnog od nebitnog. U naslovu topica tipfeler je nebitan, ali recimo - u naslovu diplomskog rada bio bi bitan.

Za jednog language nazija uvijek je bitno

[pulinka]

ja razumijem da je psihičko zdravlje puno nijansi sive
ali me muči to nazivlje "psihička bolest" za prvu ne-bijelu nijansu
ako me razumiješ
nekako je preoštro
dok pišem ovo sam svjesna koliko smiješno zvučim
teško je to prihvatiti

Pa, betty, i kad imaš kijavicu već si bolestan a ne zdrav, iako je bolest banalna. Ja sam počela slično da gledam i na mentalne bolesti.
Već sama duboka tuga za nekom dragom osobom koja je umrla ili ju je život jednostavno udaljio od nas, je istovremeno i normalna i "nenormalna", tj. ne osećaš se i ne funkcionišeš tada optimalno, iako je tvoja reakcija očekivana. I godi ti pomoć, kao što bi ti godila i kod obične kijavice.

(i ja sam videla to "i" u naslovu samo sam obuzdala svoje okp potrebe )

[Bubilo Bubich]

Pa ne znam sto tocno znaci realno sagledati svoje teskoce- mislim da nitko ne moze potpuno objektivno sebe procijenjivati, i kad nije bolestan. Svi ljudi imaju pravo odbiti lijecenje, dok ne ugrozavaju sebe ili druge neposredno. No ipak su skloniji ne poslusati psihijatra, a poslusati ortopeda.

Ovdje konkretno - ja mislim da je meni jasno zašto neće poslušati psihijatra, a ortopeda hoće.
A ti mi zvučiš kao da ti je to nepojmljivo.
Pa mi nije jasno kako bi ti moglo biti nepojmljivo .

[Jelena]

Nisam ni primijetila - nema samo moje dijete problema s disleksijom, očito sam i ja iz iste vreće...

Btw. upravo mi je na pamet pala definicija za okp - nemogućnost odvajanja bitnog od nebitnog. U naslovu topica tipfeler je nebitan, ali recimo - u naslovu diplomskog rada bio bi bitan.

Meni se cini sadrzaj diplomskog znacajno bitnijim

Sasa, meni se cini da smo mi preveliki laici da bismo komentirali. Ali nije lose sto si pokrenula temu. Mozda nesto sazrije u glavi.

Ako sam dobro shvatila, neovisno o tezini bolesti, skepticni smo vezano uz sposobnost samoprocjene pacijenta.

[sasa]

[QUOTE=betty blue;3141416]ja razumijem da je psihičko zdravlje puno nijansi sive
ali me muči to nazivlje "psihička bolest" za prvu ne-bijelu nijansu
ako me razumiješ
nekako je preoštro
dok pišem ovo sam svjesna koliko smiješno zvučim
teško je to prihvatiti [/QUOTE

Ja ne mislim da se svi trebaju outati kao psihicki bolesnici nego da je inzistiranje na tome da su ONI bolesni, a MI zdravi korijen i lice stigme. Zasto je potrebno razdvojiti psihoterapiju i lijecenje- samo zato da bi se oni koji idu samo na psihoterapiju osjecali bolje JER NE IDU NA LIJECENJE. Jer je grozno ici na lijecenje. Netko ide na terapiju, netko ide na terapiju i pije povremeno anksiolitik, netko ide na terapiju i pije redovno antidopresiv, netko ne ide na terapiju, pije redovno terapiju antipsihotika, netko je hospitaliziran. Zasto je ta linija tako vazna? Zbog stigme. Da nam drugi odjeljak nije neprihvatljiv ne bismo ju vukli.

[tanja_b]

Btw. upravo mi je na pamet pala definicija za okp - nemogućnost odvajanja bitnog od nebitnog. U naslovu topica tipfeler je nebitan, ali recimo - u naslovu diplomskog rada bio bi bitan.

Ne bih se složila :jošjedanokp:

[sasa]

Ovdje konkretno - ja mislim da je meni jasno zašto neće poslušati psihijatra, a ortopeda hoće.
A ti mi zvučiš kao da ti je to nepojmljivo.
Pa mi nije jasno kako bi ti moglo biti nepojmljivo .

Ma kako nepojmljivo? Pa to vidim svaki dan
Nego bas o tome jest tema, kako se to moze promijeniti?
Ja bih bila sklona misliti da pacijenti lijekove odbijaju prvenstveno zbog stigme, straha od gubitka posla, drustvene osude, vlastitih predrasuda prema psihickim bolestima, psihijatrima i lijekovima- a puno manje zato sto ih je psihicka bolest promijenila pa ne vide sto im treba.
Vecina psihickih bolesti nosi veliku patnju- ljudi zele pomoc.

[sasa]

Fakat cu bolje paziti, imam u svakom postu par gresaka. Pretvoriti cu se u Jelenu O

[Peterlin]

Ne bih se složila :jošjedanokp:

Ma ja samo tražim alibi za svoju šlampavost ...

[Mima]

Ma kako nepojmljivo? Pa to vidim svaki dan
Nego bas o tome jest tema, kako se to moze promijeniti?
Ja bih bila sklona misliti da pacijenti lijekove odbijaju prvenstveno zbog stigme, straha od gubitka posla, drustvene osude, vlastitih predrasuda prema psihickim bolestima, psihijatrima i lijekovima- a puno manje zato sto ih je psihicka bolest promijenila pa ne vide sto im treba.
Vecina psihickih bolesti nosi veliku patnju- ljudi zele pomoc.

Nisam se ufurala u ovu temu pa se nadam da ne lupam, ali zar ti zaista kao doktorica misliš da pacijenti odbijaju lijekove radi stigme?!
Pa zašto, tko bi uopće trebao znati da uzimaš lijekove?
Stvarno ne mislim da je to razlog za odbijanje lijekova.

[Bubilo Bubich]

Ja bih bila sklona misliti da pacijenti lijekove odbijaju prvenstveno zbog stigme, straha od gubitka posla, drustvene osude, vlastitih predrasuda prema psihickim bolestima, psihijatrima i lijekovima- a puno manje zato sto ih je psihicka bolest promijenila pa ne vide sto im treba.

Pa ja ne znam kako da ti to kažem, ali ja mislim da si u krivu .

Kao netko tko godinama živi kraj psihičkih bolesnika koji odbijaju terapiju, i nakon što sam sama x puta u sustavu (javnom i privatnom) pitala "što da radimo", a dobila odgovore "ako ne žele, tu ne možemo ništa", "ja njegov doktor tu ne mogu ništa", "samo ako su nasilni prema drugima, možete zvati policiju da ih odvedu" i slično...

Dakle, a s druge strane nema nikakve šanse nagovoriti osobu na lijek, iz osobnog iskustva tvrdim da je to zato što ta osoba misli da uopće nije bolesna.
Ne zato što bi da prizna da je bolesna to bilo da je priznala nešto za što postoji stigma.
Nego uopće iz niti jednog jedinog razloga ne želi pojmiti da ona ima ili nema problem, bila u vezi tog ikakva stigma ili ne.
Samo obično, najobičnije "nemam ja nikakav problem".

[sasa]

Apsolutno to mislis. Stigma je puno mocnija od ideje da ce susjedi znati. Stigma je u samim pacijentima npr, ideja da su psihicki bolesni im je neprihvatljiva jer je psihicka bolest neprihvatljiva, ako piju lijekove onda su bolesni, stoga ne piju lijekove. Nezamislivo puno pacijenata pita da li mogu izgubiti posao radi dijagnoze i lijekova. Nezamislivo puno pacijenata dozivljava pritisak od clanova obitelji da prestanu piti terapiju, da prestanu odlaziti na terapiju, da se izbore sami. Uzasno je snazna ideja da slabici trebaju terapiju i da se covjek treba sam izboriti, ono uzmi motiku i biti ce ti bolje.