Tanči prvotno napisa
Možda ti zvuči "patronizirajuće", ali niti mi je to namjera, niti sam zato tu.
Ja pišem svoja iskustva i svoje mišljenje pa ću ti tako reći da svi imaju neke strahove.
Neki su racionalni, a većina nije.
Ja se bojim zatvorenog prostora i gužve.
I unatoč tome uđem u lift, nekad s većom, nekad s manjom nelagodom i vozim se.
jer moram.
Isto tako se vozim kroz tunel.
Svaki dan.
Jer moram.
Zadnji napad panike sam imala u prepunom vlaku prije 15 godina i to ne do kraja.
Uspjela sam ga prekinuti i doći k sebi.
Jer moram.
Sam sebi sam objasnila da još nitko nije umro u liftu, tunelu ili prepunom vlaku i tako se nosim s tim.
Bojim se i za dijete jer je bolesna, ali ni od toga se ne umire i što je starija i vrijeme odmiče i ja sam nekako mirnija i ne strepim ko prije.
Bojim se i za muža. Jako. I znam da će nas napustiti u jednom trenutku. Ali isto pokušavam to racionalizirati najbolje što mogu.
I čuvam ga maksimalno.
Evo ga leži. Gleda tv. Spava. Odmara.
Jučer je bio jako zabrinut zbog pandemije pa sam ga umirila.
On ne izlazi. Ja mu ne prilazim.
I to je to.
Što se tiče stručne pomoći, pokušala sam jednom i jako se razočarala.
Nije ni poznanica bolje prošla iako je išla privatno i plaćala 300/sat.
Sve se svelo samo na lijekove.
Ne znam.
Možda smo samo tako loše naletile.
Ja sam sama sebi najbolje pomogla.