A na osnovu čega su donijeli tu dijagnozu, ako je dijete prosječno uhranjeno?
Moj sin je obično bio ispod 50 percentile, nije imao nikakav poremećaj niti sam mislila da to što ne želi pojesti 200 ml nečega odjednom (to je i meni puno) neki problem
Nije volio jesti ali zbog mog iskustva iz djetinjstva kad su me tjerali, nisam ga primoravala
I zamolila sam i druge uključene u njegov odgoj da se tako ponašaju
A moje djetinjstvo

ajme meni. Ne želim to nijednom djetetu na svijetu
Tete u vrtiću, sad znam da je to bilo zlostavljanje
Jednom me kuharica "spasila", istresla je zdjelicu da teta ne vidi
I doma djelomično
Imperativ hranjenja-jedenja, noćne more sam imala
I danas kad sam tužna ili pod stresom imam užasnu knedlu u grlu i ne mogu uopće gutati
Razmisli o psihološkom aspektu cijele situacije, molim te