Evo i mame
Najprije hvala svima na iskustvima i super korisnim stvarima.
On je od rodjenja jako zivo i zahtjevno dijete koje trazi pun angazman bar jedne osobe. Sve izazove smo dobro iznosili, jer smo imali i podrsku bake i djeda, pogotovo u najizazovnijem periodu zivota (selidba u drugu zemlju, smrtni slucaj, adaptacija, ucenje jezika).
Sve bi to tako i dalje bilo, ne vjerujem da bismo trazili strucnu pomoc, jer je njegovo ponasanje kod kuce i u pricatnim okolnostima uvijek bilo u granicama. Kad bismo i pomislili da u necemu kasni ili mu teze ide, kroz vrlo kratko vrijeme bi nas demantovao.
Za dvije sedmice ce napuniti 5 godina. Danas ga nisam vodila u vrtic. Od jutros smo nas dvoje sami kod kuce i posmatram ga. To je danas jedan divan i stalozen djecak, pun maste, sve vrijeme pronalazi nacine da se zaigra, ima koncentraciju na igru, prica sa mnom, pjevusi, poslusa sve sto mu kazem. Nakon izvjesnog vremena trazi da se ukljucim u igru, malo se igramo zajedno, pa on nastavi sam...
Iako i kod kuce ima izazovnijih dana, kada je prkosan, brzi, aktivniji, to nije isto dijete kao ono iz prica teta u vrticu.
I tamo funkcionise super u aktivnostima 1na1 sa tetom ili psihologom, ucestvuje i u zajednickim aktivnostima sve do momenta kad mora nesto sto nece ili ne moze nesto sto hoce. Onda podivlja, razbacuje, bjezi, gura tete, otima se...

Jednostavno imam osjecaj kao da se u tom okruzenju dogodi neka prestimulacija, nakon koje on ne moze vise da regulise svoje emocije i impulse. Mnogo toga mi vuce na senzoriku i hipersensitivnost (zakazali smo termin i kod ergoterapeuta specijalizovanog za senzornu integraciju), ali razmisljam postoji li mogucnost i da bi se vremenom, kad upozna sve vrticke rutine i pravila, kad se navikne na sve to novo, stekne povjerenje u osoblje i djecu, ta stimulacija nekako ublazila sama od sebe...

Jer on de fakto nije imao ni priliku da se navikne. Ide cetvrtu sedmicu, od toga posljednje dvije ostaje samo po sat-sat i po.

Hvala jos jednom.