Citiraj aleksandra70vanja prvotno napisa Vidi poruku
mamitzi, sjetila sam se tebe:

Jedna kratka, predivna priča Lydije Davis iz zbirke "Ne mogu i neću" (u prijevodu Maje Šoljan). "Pseća dlaka":
Psa više nema. Nedostaje nam. Kad zazvoni zvono na vratima, nitko ne laje. Kad se kasno vratimo kući, nitko nas ne čeka. I dalje nalazimo njegove bijele dlake tu i tamo po kući i na odjeći. Skupljamo ih. Trebali bismo ih baciti. Ali one su sve što nam je od njega ostalo. Ne bacamo ih.
Nerazumno se nadamo – ako samo nekako skupimo dovoljno dlaka, uspjet ćemo ponovno sastaviti psa.
Ajmeee... Žao mi je...
Naš je prošle godine bii poprilično bolestan. U jednom je trenutku bio i kritično i to nas je baš streslo. J. se strahovito vezala za njega tako da kad dođe taj trenutak neće biti lako...