AmarantQuionia, koliko si dugo isla na razgovore?

Primjer iz najblize obitelji (muz) je da terapija traje i traje i traje. On je krenuo ima dvije godine i kraj se ne nazire. Istina da je njegovo super kompleksno i glavni stresori se nikad nece rijesiti, ali nekakva konkretna poboljsanja su se pocela dogadjati tamo negdje nakon godine dana. (Terapija je jednom tjedno, a nekad i cesce. Tu i tamo preskoci jer ne stigne zbog posla.) On ide psihologu; psihijatri ovdje najcesce ne odradjuju terapiju ovakve vrste. I uzima terapiju (lijekove) redovito, a oni mu ne smetaju ni u cemu. Naprotiv.

Sin ide jednom tjedno od pocetka listopada i u principu tek sad vidjamo da se nesto mijenja jer mi bolje razumijemo sto se dogadja. I to je proces i ono zbog cega ide na terapiju ce se "rjesavati" vjerojatno godinama. On ne uzima lijekove i vjerojatno mu nece trebati (niti ih terapeut kojeg on vidja moze propisati). Njegovo je nesto u rangu ovoga sto se u HR zove darovita djeca (uz dodatne stresore koji imaju veze s proslim paragrafom).