Draga Amondi, ponovno sam iščitala cijelu temu jer sam dosta toga zaboravila, a znam da sam pratila jer imamo sličnu situaciju, mislim da čak sličniju nego što se čini iz tvojih postova. Ja ću napisati svoje iskustvo pa zaključi da li sam u pravu.
Znači, starije dijete posvojeno u dobi 5,5 god (obje djece pripadnici određene nacionalne manjine što se vidi kroz gene-izgled i ponašanje). Dijete je doživjelo šok kad je ostavljeno od majke no razvio je veliku privrženost prema udomiteljici i kasnije prema meni kao majci. Odgajano da bude što više privrženo (spavao je sa mnom do kraja 4.razreda, dakle puberteta, odgovarano je na njegove potrebe, naročito kad je strah u pitanju, mažen i pažen, pomoć je uvijek dobio u svemu). Granice su nekakve bile postavljene, bolje fleksibilne po njegovim potrebama. Nismo u svemu bili najbolji roditelji, često smo trebali i predah od roditeljstva, malo vremena za sebe, pucali po šavovima pa se smirili i tako ukrug.
Danas je on uskoro 14.godišnjak, ide u 7.razred i mogu reći da je privržen obitelji i da još uvijek zna iskazati toplinu, zagrljaj unatoč pubertetu i svim problemima koje smo imali (često je bio ljut jer se nije slagao s našim odlukama). To mi je stvarno najvažnije, taj naš odnos i život u obitelji.
Ja nisam uvijek radila puno radno vrijeme i mogla sam mu biti na raspolaganju.
Problema je uvijek bilo. Škola i ponašanje.
U školi je dobio individualizirani program u 2.razredu. Učiteljica je bila sjajna, volio ju je i poštovao. Prvi puta je sam bio u nepoznatom okruženju kad je išao s razredom u školu u prirodi, sve je dobro prošlo. Problemi u ponašanju dosta vezani uz strahove ili nezrelost. Riješivi zahvaljujući podržavajućoj okolini.
I onda 5.razred veliki šok jer nema više stare učiteljice na koju se naviknuo. Puno novih učitelja koje povremeno susreće i koji nemaju uvijek razumijevanja. Od strane stručne osobe u školi trebale su nam godine da ga shvati i prihvati teškoće, iako se još borimo s tim.
U školi su predlagali prilagođeni program, iako od strane psihologa i logopeda uvijek isti nalaz- da je za individualizirani. S jedne strane slabo motiviran za učenje koje ide sporo i ima dosta nerazumijevanja, a i sam program je težak, usmjeren kao da će svi u gimnazije. S druge strane često nerazumijevanje pojedinih učitelja kako ga ispitivati i kako ga gledati- da je često zaboravljiv i ide linijom manjeg otpora, a tu treba biti mudar učitelj i ne mu to dopustiti.
Pomoć u učenju- zasad ima jednu učiteljicu s kojom voli raditi, ali je to nedostatno jer je jednom tjedno i trenutno je neće biti do ožujka. Zasad radi s menom i bakom. Svi ostali pokušaji da kontinuirano radi s nekim su propali- jedna učiteljica je odustala, a od jednog dečka smo mi morali odustati jer mu nije odgovarao (u školi je rekao da ga zna udariti, za što nisam sto posto sigurna, mislim da ga nije udario već mu nije odgovarao zbog vike, forsiranja, itd...pa smo odustali). Logopedinji kod koje je išao je rekao da će joj tušom premazati autom pa ga više nije htjela primiti. Iz toga se možda može iščitati površno da je razmažen ili da podržavamo njegove gluposti, ali mislim da posvojitelji znaju o čemu pričam i da tu nikakve kazne ni sankcije ne pomognu puno, iako smo ih uveli, samo puno razgovora. Hoću reći, nije da nismo uveli nekakve sankcije i postavili granice, no djeca ih često krše i treba im puno duže da nešto usvoje.
Nastavljam malo kasnije...