Citiraj Zvrk prvotno napisa Vidi poruku
Meni ovo više miriši na manjak samopouzdanja, a ne na perfekcionizam. Kao da opisuješ moje dijete. Nema perfekcionizma, al nikako da podigne to samopouzdanje. I tako već godinama. Radili smo isto - nitko nije najbolji u svemu, ja sam bolja u jednom, tata u drugom, bla bla... No, ona ne pokazuje ni ono u čemu je izvrsna. Sva njena čuda ostala su skrivena. Dosad su samo dva tri dva profesora primijetili njenu darovitost, ali nije htjela na natjecanja iz straha da netko ocjenjuje njen rad... jer "ako ne bude dobro onda će se loše osjećati". Jedino na što se prijavila nakon dugog nagovora profesorice u oš je mđn natjecanje iz pisanja na engleskom ( piše poeziju), no ono nije održano jer je stigla korona. Baš sam mislila da će joj to biti okidač, da prebrodi tu svoju emociju, al eto..
Ne ističe se ni u jednoj svojoj odličnoj osobini, ne pokazuje je jer smatra da to radi tako dobro jer je darovita, pa to onda i nije neka vrijednost.
Da samo znate koliko sam ljubomorna na sve one čije se dijete za nešto samo pohvali!
Probajte potražiti neku drugu aktivnost u kojoj će se dijete dobro osjećati i opuštati. Forumašica mitovski tako je svoje dijete dala na plivanje i to se pokazalo dobro...

Naše iskustvo - mojim sinovima je u izgradnji samopouzdanja pomogla glazbena škola (naročito mlađem, koji je imao gadnih problema sa samoozljeđivanjem). Tamo je u društvu sebi sličnih doslovno procvjetao. S druge strane, nije to bilo prvo mjesto koje smo pokušali - na gimnastici je nekako izdržavao, ali nije to baš volio, na atletici je išlo teško jer je astmatičar, pa nije mogao trčati kako treba iako je to volio, na plivanju nije išlo jer je bio mršav i imao malu mišićnu masu, pa se brzo počeo smrzavati i umarati, u kvartovskom dječjem zboru išli su mu na živce kad su tulili i krivo pjevali itd... Tek kad je dorastao do obične glazbene škole to je bilo ok. Tamo je u prvih par godina pobirao nagrade, a to je poslužilo isključivo izgradnji samopouzdanja. Danas se rijetko primi instrumenta, nije želio nastaviti u srednju glazbenu, ali osnovna je dobro poslužila

Stariji sin nikada nije imao problema sa samopouzdanjem, ali također nije tip koji bi se isticao. On se natječe sam sa sobom - dovoljno mu je da sutra napravi nešto bolje nego danas. To je do karaktera... Mislim reći - iako su djeca često u nečemu izvrsna, nije im uvijek nužna vanjska potvrda toga. Često im natjecanja budu veći izvor frustracija nego zadoovljstva. Moj stariji se godinama natjecao na Infokupu, ali kad je dogurao do srednje škole više ga nije zanimalo iako je tamo (po mom mišljenju) imao bolje uvjete, a ja sam se zapitala kome trebaju natjecanja - njemu ili meni , pa sam pustila dijete na miru. Bilo mi je važnije da volontira i radi nešto što će ga izgraditi kao ljudsko biće s empatijom, nego da pobere bodove na natjecanju.