Rat u Ukrajini

[Bubilo Bubich]

Ja to ne citam.

Ma naravno. Ne čitam ni ja. Samo me zanimalo ima li tema tamo uopće pa sam bacila pogled. A sad me zanima o čemu toliko pišu. Iako, ne baš tako jako da čitam 20.000 postova .

Na temu…
Ja se ne bojim (toliko) prelijevanja ratnih sukoba po cijeloj Europi ili u nama susjedne balkanske zemlje. Ne bojim se ni nuklearne katastrofe. Ni nuklearnog rata. Tu su mi misli vrlo mirne - ako se dogodi ovo zadnje gotovi smo u milijunima ili (kako su nam portali opisali) dim će spriječiti prodor sunčevih zraka pa umiremo od gladi jer nema hrane - svi ti scenariji su toliko apokaliptični da je mojem mozgu totalno svejedno hoće li se dogoditi ili ne.

Ono čega je mene zapravo strah je ekonomija. Hoćemo li sutra živjeti u svijetu s ne znam kakvom inflacijom i kako ćemo dolaziti do energenata. I to kako ćemo dolaziti do energenata - kako će to utjecati na naše živote.

Ono što mojem mozgu uzrokuje strah, paniku i anksioznost je općeniti strah od nepredvidljivosti našeg budućeg načina života.
Meni je balon pukao.

Jer živiš zapravo u balonu blagostanja potpuno ignorirajući činjenicu da mobitel koji imaš u ruci imaš zato što netko u Africi ratuje ili izrabljuje zbog rude koja treba da se napravi taj tvoj mobitel.

Da voziš auto zato što desetljećima tamo netko ratuje kao zbog demokracije, a zapravo zbog nafte. I da zapravo uopće nemaš pojma što je sve dovelo do toga da ti uopće možeš kupiti taj benzin po 7 ili 10 ili 15 kuna…
A da ne pričam o tome da činjenicu da imam centralno grijanje trenutno doživljavam ekvivalentu kao da sjedim na zlatnim polugama popločenima dijamantima. Privilegija samo takva, koje nisi svjestan. A sad mi se balon iluzija raspuknuo kao kokica.

I ne bojim se toga da neće biti plina ili benzina ili da ćemo biti siromašniji zbog inflacije pa ću zbog toga morati mijenjati način života i mnoge si stvari neću moći priuštiti. Nismo uvijek u mojoj obitelji imali puno, ne užasava me mogući pad kvalitete života.

Ono što me je uzdrmalo je potpuno osvještenje da je način života na zapadu neopisiva privilegija koja se ruši kao kula od karata. Ne zato što se bojim pada kvalitete života u materijalnom smislu. Nego se pitam kakav će svijet biti kad je odgovor na geopolitiku i razmjenu energenata samo rat. Kao da zapravo cijelo vrijeme i je rat, a pravio si se da nije.

Ne mogu se oteti dojmu da sve sto imamo, imamo jer neko negdje ratuje. Pri čemu mi uopće nije problem zamisliti da moramo živjeti u puno manjem materijalnom blagostanju. Problem mi je zamisliti da svijet može “funkcionirati” bez rata.

Odoh brojati šafrane dok trčim .