Nije neobicno sto mediji pisu o onome sto se najvise cita. No problematicno je, ako vlade (ne samo nasa) temelje svoje odluke (npr. prema pandemiji) po tome o cemu mediji pisu ili ne pisu. A pomalo stjecem takav dojam. Sve je to jako cudno.

Sirenja rata se ne bojim, nuklearnog rata jos manje. Ne zato sto mislim da se tu i tako nista ne moze, ako krene. Nego jer mislim da nece ni krenit. Ne mislim da su iti s jedne strane sukoba bas takvi ludjaci - dojma sam da znaju svi (koji drze nuklearne bombe) koliko daleko smiju ic...

Uzasno mi je zao, kao vjerujem svima - pa mi se cini, cemu to uopce pisat, ljudi u Ukrajini. Ovo sto se njima dogadja je bas uzasno. Neki dan sam bila sa sinom na prvom satu djecje planinarske skole... i ta ljubav s kojom vodici pokusavaju djeci priblizit planine i nesto ih naucit, suprostavljena s mislju da netko negdje usput ubija djecu da bi ostvario neke ciljeve. Samo su mi suze dosle na oci.

Zao mi je i ljudi u Rusiji.

Mislim (al nisam bas informirana pa je mozda bolje rec osjecam) da je ovaj odgocor zapada pretjeran, preagresivan, da Ukrajincima nece pomoc (naprotiv, da ce izazvat i izaziva jos vecu agresiju), a da ce ljudima u Rusiji napravit ogromnu stetu... i da ce kao rezultat biti jos vise mrtvih i upropastenih. Al ok, mozda je ovo jedini dobar odgovor... ne znam... iako mi je neki osjecaj da ce od svega profitirat zapadni i istocni proizvodjaci oruzja...

Na Freyyinom tragu, ne vidim neku sustinsku razliku izmedju retorike i postupaka SAD/NATO akcija oslobadjanja nedemokratskog svijeta i ruske demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine. Osim sto me slavenske borbe vise pogadjaju.

Nadam se da ce borbe brzo prestati, da ce se ljudi uspijeti skloniti na sigurno... al bojim se da od toga nece bit nista :/