Mnogi ljudi si to ne mogu priuštiti, a mnogi nisu ni svjesni da bi djeci eventualno trebala pomoć. Iskusila sam to u našoj osnovnoj školi kad je bila riječ o logopedu (odmah su mi rekli da moja djeca neće biti u tom programu, jer školski logoped ima i previše posla s djecom koja nisu u drugačijem obliku skrbi). Psihologa nismo imali, a potrebe su bile ogromne. U međuvremenu su se pojačali, vidim na web stranici da uz pedagoga i logopeda imaju i psihologa. Svaka čast! Vjerojatno nije dovoljno, ali je bolje nego u vrijeme dok su moji sinovi bili ondje.
Mi smo psihološku pomoć dobili u okviru Suvaga, gdje su djeca i inače bila uključena u terapije. Ne znam kako bi išlo da nismo imali tu mogućnost, jer liste čekanja su beskrajne, a mnogi jednostavno nemaju sredstava da osiguraju pomoć privatno. Čak i kad imaju, nije to lako izvedivo jer potrebe su veće od ponude usluga.