Stvarno, dvije knjige o tako specifičnoj temi, ludo!

Meni nikako da krene s čitanjem nečeg što me baš zanima.
Prvo sam se mučila s Ligom ribara Marije Andrijašević, i to samo zato što je u pitanju zbirka priča (ne znam zašto sam ja mislila da je roman kad sam ga posudila, hm). A ja više nemam koncentracije ni tankoćutnosti za tu zbijenost događaja i osjećaja u tako malo stranica koliko traje jedna priča. Iz istog razloga ne čitam ni poeziju, izrazito me emocionalno iscrpljuje.

Onda sam se mučila s romanom Bejturan i ruža Aleksandra Hemona. Priča je to o ljubavi 2 muškarca iz Bosne koji završe zajedno na fronti u 1. svjetskom ratu. Došla sam do polovice i zaključila da mi je previše pretenciozan.

Iz niza nepročitanih knjiga izvukla me Lucy pokraj mora Elizabeth Strout. Divan, divan roman. Početak je pandemije i glavnu junakinju spisateljicu Lucy njezin bivši muž nagovara da odu iz New Yorka u Maine. On je umirovljeni biolog i shvaća kako će se pandemija odvijati. Na koricama je jako naglašeno da je ovo priča o empatiji, i uistinu je tako. Strout razumije usamljene, prevarene, izgubljene, antivaxere, pa čak i simpatizere Trumpa. Nježnost njenih riječi je ljekovita.