Htjeti bebu... još samo jednu...

[Anita-AZ]

Naslov je radni, u nedostatku boljeg.

A tema je slijedeća... potaknuta jučerašnjom bezazlenom kupovinom.

.......Bila je pored igraonice u dućanu, u kolicima jedna mala, jako mala beba (niti mjesec dana), gledala sam je i nešto me krenulo stiskati u grlu i kao da me nešto tjera da plačem. Misli su letjele svakojake, kontradiktorne i same sa sobom su se u letu borile, dok sam ja bila samo promatrač sa knedlom u grlu.... a sve je to potaknula ta baby magija koju stvarno imaju tak male bebe.

Uopće mi sve to nema smisla! Što je to? Neki instinkti? Zašto to osjećam? Zar želim još djece? Što to u meni želi još, ako ja racionalno ne želim i ne smatram da imam kapaciteta za posvetiti se još jednom biću i smatram (a i MM i starije dijete) da je za mene i našu obitelj najbolje ovako kako sada je. Ma ne, stvarno ne želim, u to nema sumnje.
Ne kužim onda zašto me to kopka? I kako sad "ugušiti" to kopkanje, a da to ustvari nije gušenje, već nekakva istinska mirnoća u nutrini kad znam da radim stvari ok?!

Sigurna sam da se taj osjećaj ne bi smirio niti nakon 7. djeteta (kad bi posljednje navršilo cca 2g.) i upravo zato želim "locirati" i definirati što je to što mi ne da mira i tjera me da želim ono što neću.

Da li je "To" ono "ugrađeno" u ženu radi opstanka vrste (znam da ružno zvuči, ali ovo je nešto instinktivno, ne racionalno, osim toga to ne znači da taj "ugrađeni" element umanjuje svoju svrhu, niti ljepotu iste, želim reći da je ovo nešto "iskonsko" i vrlo duboko, ali da nisam toliko svjesna vlastitih unutarnjih procesa, promaklo bi mi jer ne pluta po površini, iako je snažno. Eh, objasnila sam sad. ).

Savjeti? Razmišljanja? Koliko vas doživljava to isto? I imate li osjećaj da si nešto uskraćujete kad se ne povodite za tim osjećajem? Ili si ne uskraćujete jer to svaka žena možda ne osjeća? Ili...

Stvarno me zanima i lagana statistika kako bih procjenila da li je to ta ženska karakteristika ili je to MOJA karakteristika. Molim vas da mi kažete da li ste se ovako osjećale i što radite sa tim osjećajima ako se ponavljaju, a vi ste svoju odluku donijele?

I još jednom da ponovim. Iako bi bila najsretnija (jedno vrijeme) sa još jednom bebom, pola mene bi moralo ugušiti sve ostalo što mi je (jako, ali jako) važno i što je dio mene, koliko i obitelj i to bi se sve odrazilo i na obitelj (u neg. smislu). I uglavnom, za dobro svih je naša "mala" četveročlana obitelj. I u to sam sigurna - racionalno. Onaj drugi dio mene koji zna da ništa ne zna, misli da griješim, ali hej, taj misli da mogu i letjeti - samo se ne usudim, pa ga nećemo računati.

Vratimo se na boldani dio.

[magriz]

mi smo mala tročlana obitelj, i objektivno - tako nam je dobro. sve je taman. i dogovor mm-a i mene je takav.
a opet, tako bih rado malo stvorenje. ne, trudnoću, pa porod, da bude sve što prvi nije, pa malo stvorenje u mom naručju, pa dojenje, pa puzanje, prvi koraci... onaj slatki mareličasti miris malih beba...

ali odricanje, žrtvovanje mog i mm-ovog posla, karijere, užitka na poslu...
uskraćivanje 24satne posvećenosti mališi...

ne, troje nas je taman...

ali svejedno sam zavidna mamama na malim mirišljavim smotuljcima

[anledo]

ja sam sakata za taj osjecaj

oduvijek sam zeljela jedno dijete i nista mi se ne dogadja u blizini tuđe male djece (da slatka su mi, zgodna i sve sto uz to ide)

doduse, ja sam i u godinama
a i relativno svjesna svojih ogranicenih kapaciteta (svih vrsta), mozda je i to razlog

mozda razlog lezi dijelom i u paklu kojeg smo proslo po rođenju Anouk... nemam pojma, no super mi je procitati da netko ima taj neki iskonski ili instinktivni nagon za brojnijom obitelji...

[piplica]

Da li je "To" ono "ugrađeno" u ženu radi opstanka vrste (znam da ružno zvuči, ali ovo je nešto instinktivno, ne racionalno

Ja sam uvjerena u to.
Priroda se pobrinula da potisnemo sve one brige koje novorođenče nosi, sve neprospavane noći, sve mastitise i baby blues-eve, onog trenutka kada namirišemo malo ljudsko mladunče.
Meni se tada mozak potpuno resetira.
Ono što je najinteresantnije, taj je osjećaj kod mene jači što su racionalne šanse za djetetom manje.
Ubrzo imamo dvije prinove u najužem krugu prijatelje i već znam da ću se raspametiti kada dođem u prvu posjetu...

[Mima]

Ja niti ne mogu imati više djece, pa može zazvučati kao kiselo je grožđe, ali mogu sto posto potpisati anledo.

A radi teškoća koje smo prošli kad se Lea rodila, kad vidim malu bebu ne osjetim nikakvu želju, nego samo grč u želucu.

[zhabica]

mozda ja ne spadam na ovaj topic jer jos uvijek nisam do kraja ostvarila svoje snove pa se javim kad budem, ali sam htjela reci da te razumin.


uvijek sam uzivala u toj zelji za djetetom i mislima kako cu jednog dana drzat to svoje malo cudo i otkad sam rodila zelja mi se samo jos pojacala.

sta vrime prolazi sve mi je jaci taj osjecaj i zelja za jos jednim djetetom, pa jos jednim :mgreen: ... i veselje me obuzme kad promislim da bi mogla opet imat malo mirisljavo cudo ...

[Zorana]

Teska tema. :/ Meni se cini da pravog odgovora ni nema jer kroz svakodnevicu i kroz kojekakve faze kroz koje periodicki prolazimo, mijenjaju se i odnosi prema vlastitim zeljama. A i zelje same nisu nesto postojano.
To da smo na neki nacin programirani osjecati zelju za djetetom meni osobno se ne cini kao univerzalan odgovor na ovakvu dilemu. Ne mislim da su zelje takve vrste jednako izrazene kod svih niti mislim da su te instinktivne pobude toliko jake da nas mogu natjerati da se za njima povodimo i prestanemo biti pod utjecajem razuma. Barem mislim da kod vecine zena nije tako inace bi zene radjale puno vise djece nego sto to rade. Znaci li to da su nam instinkti zakrzljali? Ni to ne mislim.
Meni se cini da najvecu zelju za jos jednim djetetom imam upravo sada. Nisam imala slicne osjecaje ni nakon rodjenja prve ni druge kceri. Tada smo htjeli jos djece i osjecaj zadovoljstva je uvijek dolazio nakon racionalne odluke.
Pa mi je u jednom trenutku pala napamet ideja da sto smo ostvareniji i duhovno zreliji, mozda smo privlacniji onima koje iz nekog razloga privlaci ovaj svijet. I dogadjaju se neke cudne stvari cija magija nas obavija i koje nas tjeraju da se prepustimo...Ja sam jedna od onih koje u tim situacijama spremno navuku padobran i bace se u nepoznato.....
Malo sam se udaljila u razmisljanjima, ali mislim da ce Anita shvatiti.

[Veki]

Na samu pomisao da više nikada neću biti trudna, više nikada neću rađati, držati bebu prvi put, vidjeti prvi osmjeh, držati male, male rukice, dojiti, nositi u marami i još tisuću malih stvari koje su već iza mene sa dvoje djece...dođe mi knedla u grlu i plače mi se, da ne kažem da padam u depresiju.
Moj obrambeni mehanizam je da ostavljam nadu za treču bebu. NIje realno, ali mi je tako lakše. Razum mi govori da mi je dovoljno dvoje djece ( u svakom pogledu ), ali srce nikako da to prihvati.
Vidjet ćemo šta nam život nosi, ali trenutno ne želim misliti da više neću imati još jedno malo čudo.

[iki]

Malo ću se udaljit sa teme, oprosti Anita, al moram se osvrnuti na ovo:

Pa mi je u jednom trenutku pala napamet ideja da sto smo ostvareniji i duhovno zreliji, mozda smo privlacniji onima koje iz nekog razloga privlaci ovaj svijet. I dogadjaju se neke cudne stvari cija magija nas obavija i koje nas tjeraju da se prepustimo...

Tu odabranost od svog djeteta osjećam u zadnje vrijeme.
Neću puno pisati jer se još pokušavam nositi s tim, al jaaako lijepo napisano Zorana .

[Zorana]

Dobro pa nisam jedina koja se tako osjeca.

[litala]

ja sam na nekom drugacijem putu, kad se radi o promisljanju svoje obitelji. mislim pri tom na promisljanje o brojnosti iste


nisam nikad odlucivala koliko cemo djece imati. ovo moje dozivljavanje obitelji nema (kod mene!) previse veze s ratiom.


i strasno mi (meni osobno) smetaju pitanja: kako ste se odlucili imati cetvero djece? zelis li jos djece? kako si pozeljela imati toliko djece?

to nisu pitanja koja smo si postavljali. niti sad ne mogu na njih odgovoriti.

nisam zeljela cetvero djece. osjecala sam ih. i taj osjecaj kad bih vidjela trudnicu, malu bebu - bio je uvijek jednako snazan i "opipljiv" i presjekao mi me posred sredine od kad sam prvi put zatrudnila pa sve dok nisam zadnji put zatrudnila - tad sam u kostima osjetila mir, spokoj i spoznaju da su sva moja (nasa) djeca sada tu i da vise moje unutarnje, nesvjesno ja, ne zudi.


mi smo svi na okupu. znam sto znaci biti trudna, osjetila sam tu caroliju cetiri puta. cetiri puta sam se radovala tom malom sluzavom bicu koje otvara usta i smiruje se na meni. cetiri puta sam osjetila blazenstvo koje nam je priroda namijenila/podarila. osjecam se ispunjenom. osjecam da smo svi tu. spokojna sam.


ps. spokojna sam sto se tice brojnosti moje familije, cinjenica da me pocesto izbacuju iz tracnica nema nikakve veze s tom vrstom spokoja

[Mukica]

litala, tak si preljepo ovo napisala


ja stalno imam filing da me negdje ceka jos jedan klinac
a opet, kad se sjetim da imam vec 40 i da nemam nikakvu vezu, nije mi bas jasno od kud mi taj filing tj. kad bi se i kak to dijete uopce moglo roditi

[litala]

za pocetak odi spat na vrijeme, da ujutro nemas podocnjake do ramena

[maria71]

ja sam sakata za taj osjecaj

oduvijek sam zeljela jedno dijete i nista mi se ne dogadja u blizini tuđe male djece (da slatka su mi, zgodna i sve sto uz to ide)

doduse, ja sam i u godinama
a i relativno svjesna svojih ogranicenih kapaciteta (svih vrsta), mozda je i to razlog

mozda razlog lezi dijelom i u paklu kojeg smo proslo po rođenju Anouk... nemam pojma, no super mi je procitati da netko ima taj neki iskonski ili instinktivni nagon za brojnijom obitelji...

umjesto A. treba staviti Marko i potpis ko kuća

[flower]

cosby je imao epizodu o tome - rekao je zeni to sto zelis jos jedno kad vidis i drzis malo dijete je najbolji marketinski trik svih vremena, sad su tako slatki, mirisljavi i topli da u tebi probude sve nagone...odupri se...znas kako to izgleda za koju godinu 8)

[Matilda]

Ja još nisam izrekla rečenicu Neću više imati djece, niti imam osjećaj u sebi da mi je ovo bilo zadnji put, baš kao i Mukica, imam osjećaj da me negdje čeka još jedna duša. Što bude neka bude. Ne borim se protiv nove trudnoće.
I nema veze što sam zadnju trudnoću ležala dva i pol mjeseca, što se bližim 40., ne razmišljam o tome da sam svoje drugo stanje završila.
Na zadnjem pregledu doc mi je nešto natuknuo o kontracepciji (kao ja sam svoje ispucala, imam dvoje i to je dosta) pa sam glatko odbila da meni to ne treba.

I dok držim sedmomjesečno dijete na rukama i mirišem njegovu glavicu, gledam novorođenčad u kolicima i imam strašnu želju da bih opet bila trudna, da opet rađam, što Litala kaže, da na trbuh dobijem to malo toplo sklisko biće, da njegove mutne oči pogledaju u moje i da se konektiramo zauvijek.
I nema veze što su jučer cendrali, i to u istom trenu, i što sam mantrala u sebi Smiri se (studiozno čitam Budizam za majke ), želja se nije smanjila, isto je plaču li u duetu ili tercetu (kvartetu...).

[iridana2666]

ja sam sakata za taj osjecaj

oduvijek sam zeljela jedno dijete i nista mi se ne dogadja u blizini tuđe male djece (da slatka su mi, zgodna i sve sto uz to ide)

doduse, ja sam i u godinama
a i relativno svjesna svojih ogranicenih kapaciteta (svih vrsta), mozda je i to razlog

mozda razlog lezi dijelom i u paklu kojeg smo proslo po rođenju Anouk... nemam pojma, no super mi je procitati da netko ima taj neki iskonski ili instinktivni nagon za brojnijom obitelji...

anledo i kod mene je tako. Jednostavno kad gledam male bebe , ništa ne osjećam, a još češće ih ni ne primjećujem (osim kad plaču i tad se moram maknuti jer me to nervira).
I moj drugi porod je bio božesačuvaj i ostavio trajne zdravstvene posljedice na meni, i to je možebitan razlog. A i godine su učinile svoje - ne pada mi napamet rađati djecu u 36-oj ili 40-oj. I ja hoću svoj život.

[MGrubi]

nikad nisam reagirala na male bebe na takav način

[Anci]

nikad nisam reagirala na male bebe na takav način

Ni ja.
Neki kažu da kad vide male bebe da ima dođe da rode jedno.
Meni nikad.

Volim bebe, pričam s njima, igram se... ali ne bude u meni želju da nama rodim :/

[ana.m]

Ja sam jedna od onhi koaj čim vidi malu bebu, poželi si još jednu. 8)

[mommy_plesačica]

Kad vidim sretnu bebicu, osjećaj je sličan ovom koji si ti opisala (Anita). Ali kad vidim umorne roditelje, dijete koje plače i sl. osjetim fizičku bol u trbuhu.

Mislim da se nikad neću do kraja pomiriti s tim da moje dijete nema brata/sestru, ali stvarno mislim da ne bih preživjela još jedan postpartum period.

[tanja_b]

Mislim da se nikad neću do kraja pomiriti s tim da moje dijete nema brata/sestru, ali stvarno mislim da ne bih preživjela još jedan postpartum period.

Ja se još uvijek s time nisam pomirila (što znači da nisam ništa ni odlučila), ali drugi dio tvoje rečenice nekako mi je blizak :/

[iridana2666]

stvarno mislim da ne bih preživjela još jedan postpartum period.

kad i pomislim na ovo, hvata me jeza

[Joe]

Mene ta čežnja hvata periodično, nije čak ni potrebno da vidim bebu (ali susret s bebom definitivno ju pojačava). Odlučila sam da još neću donositi nikakve odluke. Kako sad stvari stoje, ostajem na dvoje, ali nikad ne reci nikad- možda, jednog dana... (MM nije oduševljen kad ja krenem o 3. bebi jer bi to njemu bilo četvrto 8) )

[Vishnja]

Imam dve princezice. Divne su, pametne, ispunjavaju me, nekad izmore do poslednjeg atoma , ali... jos uvek se ne osecam kompletnom, celom. Verujem da bih rodjenjem jos jedne bebice osetila taj "mir u kostima" o kojem slikovito pise litala. To sto imam 39 jos ne dopire do moje svesti, osecam se i izgledam mnogo mladje i verujem da bi nova trudnoca, radost zbog mirisljavog smotuljka samo vratila moj tocak vremena unazad. i jedva cekam, samo ako me sreca i zdravlje posluze...

[cvijeta73]

nikad nisam reagirala na male bebe na takav način

Ni ja.
Neki kažu da kad vide male bebe da ima dođe da rode jedno.
Meni nikad.

Volim bebe, pričam s njima, igram se... ali ne bude u meni želju da nama rodim :/

ovako i ja.
čak štoviše, nikad nisam osjetila ni onu opisivanu sreću kad žena sazna da je trudna. kod mene je uvijek bilo - uf, zašto baš sad, da je barem za 2-3 mjeseca :/ . i žao mi je zbog toga, kako kaže anledo, valjda sam sakata za taj osjećaj. i - ne volim biti trudna. i ne volim porod.

ali, valjda za kompenzaciju, čim sam rodila i jedno i drugo djete, odmah sam se zaljubila u njega, ni traga nikakvoj depresiji, nesigurnosti i sl. samo osjećaj beskonačne sreće pomiješane s nekakvom omamljenom zaljubljenosti u svijet oko sebe, prepunjenosti dobrih, snažnih emocija koje svakih cca sat vremena dosežu toliku kulminaciju da počnem plakati. i taj osjećaj me je svaki put držao jedno desetak dana nakon poroda.
eto, taj osjećaj će mi faliti ako naša obitelj ostane na 4 člana, što nam je i želja.

[cvijeta73]

stvarno mislim da ne bih preživjela još jedan postpartum period.

ja bih samo zbog njega mogla ostati opet u drugom stanju - bolje od bilo koje droge na ovom svijetu.

[Deaedi]

oduvijek sam zeljela jedno dijete i nista mi se ne dogadja u blizini tuđe male djece (da slatka su mi, zgodna i sve sto uz to ide)

.

Isto tako. Cak bi rekla da se uvijek zacudim kada vidim obitelji sa vise djece (vise od 2), cak osjetim neko olaksanje sto ja nemam vise djece.

[maria71]

nemajke jedne

[argenta]

Ja se u mnogim dosadašnjim postovima nalazim po malo.

Objektivno, bilo bi nam najlakše da ostanemo na dvoje. Imam curu i dečka, svi mi komentiraju da mi više ništa ne treba. I mm se s tim slaže, on bi se radije posvetio sebi i nama.

Ali ja ipak osjećam snažnu potrebu za još jednom bebom. Počelo je kad se rodio Vilenjak, pa sam to pripisala hormonima, ali ni godinu dana kasnije nije me pustilo. Možda je stvar i u tome što su meni i trudnoće i porodi i post partumi relativno lako pali. Imala sam puno podrške i vremena da se prilagodim novonastaloj situaciji i da se naviknem da mi se srce ne dijeli, nego narasta.

Opet, da se osvrnem na Anitin prvi post, druge bebe me nikad nisu potaknule na razmišljanja o još kojoj prinovi. To je moj osobni osjećaj koji nikad nisam planirala, niti mislim da bi mogao doći izvana. Bih li se nakon trećega osjećala potpuna? Ne znam. Nadam se da ću otkriti

[Anci]

Objektivno, bilo bi nam najlakše da ostanemo na dvoje. Imam curu i dečka, svi mi komentiraju da mi više ništa ne treba. I mm se s tim slaže, on bi se radije posvetio sebi i nama.

Joj, vjerujem da nisi ništa loše mislila, ali mene već ide na živce ono: imate dvije cure, pa ne mislite valjda stati na tome

[sofke]

reci da ne mislite..da bi baš treću curu

[Anci]

Iskreno, ni ne znam što bih s muškim

[iridana2666]

Objektivno, bilo bi nam najlakše da ostanemo na dvoje. Imam curu i dečka, svi mi komentiraju da mi više ništa ne treba. I mm se s tim slaže, on bi se radije posvetio sebi i nama.

Joj, vjerujem da nisi ništa loše mislila, ali mene već ide na živce ono: imate dvije cure, pa ne mislite valjda stati na tome

ovo i mene ljuti čak mi je i moja ginićka rekla ''ooo, pa vi ćete još rađati!'' :? :shock: , a ja sam odgovorila da bi možda na treće, ali onda i samo onda kada bih bila milion posto sigurna da će biti curica.
Ja bih rado posvojila curicu od 3-će godine na više, ali MM ne želi ni čuti

[marta]

Anita predaj se. Nema ti pomoci.

[iridana2666]

Iskreno, ni ne znam što bih s muškim

isto ovako

[pikulica]

Ja (ali i MM) sam svjesna realnosti, ali mene kao i Joe hvata periodično.Još nisam rekla da definitivno ostajemo na dvoje, nego kažem da zasad, kako stvari stoje ostajemo na dvoje. Samo se tješim da imam još kojih 5-6 godina fore za razmišljanje...

[summer]

Ja sam trenutno u tom stanju, mada me u njega ne dovodi pogled na tudju malu djecu - iako me raznjezi skroz - nego prisjecanje na prvu trudnocu i prve mjesece. A nasi su bili prilicno idilicni - vesela beba koja dobro spava, skoro uopce ne place, nema grceve, super napreduje, dojenje ide glatko, ma pravo uzivanje... Malisa je inace nedavno napunio dvije godine, pa se i to poklapa s Anitinim pretpostavkama.

Jucer sam isla po neke uputnice kod ginekologice, i dok sam sjedila u cekaonici, odjednom ju je ispunio zvuk djecjeg srca, trudnica je bila na kontrolnom CTGu. Meni su skoro suze dosle na oci. Pogledala sam ozareno po cekaonici, ocekujuci bar koji osmijeh, raznjezeni pogled zbog tog malog bica i kako nam odjednom daje do znanja da je tu... Nista. Citaju se stare Glorije, a ja se topim na sjedalici. I pocela sam tapkati nogom u tom ritmu, vratio mi se osjecaj bubanja mog malise u stomaku, ma... ja sam definitivno spremna i zelim jos jednu bebu.

Da sad saznam da vise nikad necu roditi, bila bih duboko tuzna, razocarana, jadna. A da ne govorim da si vec otvaram mogucnost da ni drugo nece biti posljednje. Bas kako neki osjecaju da je to TO sa jednim djetetom, meni su prazne stolice oko stola, hocu viseglasje sa straznjih sjedala dok se vozimo, hocu cuti kako si sapcu u djecjoj sobi prije spavanja - ja ih trebam jos a vjerujem da trebaju i ona mene

[Anita-AZ]

ZORANA = Jako si lijepo sve napisala. A ovo o spremnosti i razvijanju i privlačenju još divnih duša u život, kad sam pročitala, djelovalo je na mene poput te male bebe. Uf!

Moram priznati da ni mene ne potiču druge bebe na bebu, ali kad mi tako što padne samoj na pamet uspijem se iskontrolirati i racionalizirati, a kad vidim (neke) bebe, onda me to ošamari, podsjeti na sve što sam doživjela uz svoju bebu.

LITALA = I ja sam taj spokoj osjećala do prije koji mjesec! Baš sam mislila i osjećala cijelim bićem = To je to! To smo mi!
Sad sam, u posljednje vrijeme, jače posvećena djeci, manje radim i toliko mi je divno sa njima i toliku povezanost i ljubav osjećam da je sve to dobra podloga u kombinaciji sa podsjećanjem na baby čaroliju.
Što bi učinila da se taj spokoj uzburka i poželiš opet?
Ako bi se odlučila da nemaš opet dijete - što misliš, kako bi to djelovalo na tebe?
Ako pitam preintimne stvari, slobodno nemoj odgovoriti (i primi isprike).
Samo si pokušavam pomoći u ovom mučenju. A pitam baš tebe jer me tvoj slobodan duh, necenzuriran i spontan podsjeća na moj.

SVIMA Pišite još!! :D

[Anita-AZ]

Summer =

[ronin]

A ja ne znam što da započnem sa ženskim

Apsolutno mi je blisko i razumljivo ovo što je litala napisala....tako sam se i ja osjećala.Kad sam bila trudna s Rokom instinktivno sam osjećala da nisam trudna zadnji put,da me čeka još jedno dijete.

I relativno smo se brzo odlučili na treće poučeni divnim odnosom braće s malom razlikom u godinama,no beba je bila svojeglava i čekali smo je...skoro dvije godine.
Nekako sad osjećam da je to-to.Da sam trudna zadnji put...da zaokružujem ciklus,vidjeti ću kako ću disati kad mi se rodi kćer.

MM je lud za djecom,predivan je tata dečkima i mislim da će ga kćer totalno raspametiti...on je oduvijek sanjao o četvero,a meni je ovo-dosta.
Taman još stanemo u jedan auto.

[marta]

Iskreno, ni ne znam što bih s muškim

isto ovako

:/

Jednom sam propustila komentirati, sad necu. Ja bih bila jako sretna da iimam curicu (moze i dvije ) jer bih tad imala kcer/i, a moji decki bi imali sestru/e. I moram priznati, svaki taj komentar tipa "ne znam sto bih s muskim" mi je otuzan. Necu reci uvredljiv, jer iz moje perspektive ne vrijedjate nikog osim sebe, ali mi ga je definitivno tesko procitat. Zamislite se, kako biste se osjecale da ja napisem: "rodila bih jos jedno/dvoje/troje samo ako bih bila sigurna da su muski, jer s nemam pojma sto bih s curicom"... Al kladim se, da napisem bilo sto slicno, odmah bi mi nakacili koji komentar o tome kako se u Indiji ide na UVZ da bi se vidio spol, a onda i na abortus ako je zensko dijete.....
Ako mislite da komentare tipa "imate jos vremena", "necete valjda sad stati" i slicne, slusate zato sto imate samo kceri, varate se. I ja sam dobila sve te komentare, jer imam tri sina i jos sam mlada, i jos stignem, i jos sam zdrava, a bogami i pametna, pa necu valjda sad stati, itd....

[summer]

marta, pa nisu tako mislile... Bar ih ja tako ne dozivljavam, jednostavno, navikle su na curice... I meni se cini lakse imati opet sina, to mi je nekako blizi teritorij, cisto zato...

[Anci]

marta, pogledaj kojeg sam smajlića stavila

ne mislim sad ovdje opravdavati što sam mislila i šbb kbb
žao mi je što si bilo što drugo pomislila

[iridana2666]

Iskreno, ni ne znam što bih s muškim

isto ovako

:/

Jednom sam propustila komentirati, sad necu. Ja bih bila jako sretna da iimam curicu (moze i dvije ) jer bih tad imala kcer/i, a moji decki bi imali sestru/e. I moram priznati, svaki taj komentar tipa "ne znam sto bih s muskim" mi je otuzan. Necu reci uvredljiv, jer iz moje perspektive ne vrijedjate nikog osim sebe, ali mi ga je definitivno tesko procitat. Zamislite se, kako biste se osjecale da ja napisem: "rodila bih jos jedno/dvoje/troje samo ako bih bila sigurna da su muski, jer s nemam pojma sto bih s curicom"... Al kladim se, da napisem bilo sto slicno, odmah bi mi nakacili koji komentar o tome kako se u Indiji ide na UVZ da bi se vidio spol, a onda i na abortus ako je zensko dijete.....
Ako mislite da komentare tipa "imate jos vremena", "necete valjda sad stati" i slicne, slusate zato sto imate samo kceri, varate se. I ja sam dobila sve te komentare, jer imam tri sina i jos sam mlada, i jos stignem, i jos sam zdrava, a bogami i pametna, pa necu valjda sad stati, itd....

draga marta, vjerujem da smo to rekle samo zato što sa sinovima nemamo iskustva (barem ja), nismo mislile nikoga uvrijediti. Tu silnu želju za sinom sam iskusila od svoje mame koja je, nakon što je rodila mog brata, pala u doživotnu ekstazu koja ja nikad nisam razumijela i možda i otuda neka moja negativnost prema muškoj djeci (iako svog brata obožavam ).
Sa curicama je nekako lakše, razumnije su, barem mi se tako čini dok ih uspoređujem sa muškim vršnjacima, uz to sve one divne haljinice, šnalice....

[Anci]

Sad ću sama sebi skočiti u usta , nisam to napisala jer mislim da su curice razumnije i jer volim haljine.
Nemam neki poseban razlog zašto sam to napisala, trebala je biti neobvezna šala, a ako je nekog uvrijedila, moje isprike.

[marta]

Oprostite, malo sam osjetljiva na izjave tipa "rodila bih samo kad bih znala ovo ili ono".

[Anci]

marta
takvo razmišljanje mi nije ni u peti

[zhabica]

Moram priznati da ni mene ne potiču druge bebe na bebu,

x

mene samo podsjeti koliko mi je zelja koja zivi u meni jaka.

i sto je vec receno, postpartum i meni samo jos potvrdjuje taj osjecaj i dijete koje sad imam koje je naprosto predivno, dobra je beba, savrsena zapravo savrseno komunicira, ma stvarno je super ... proslo je vec skoro 10 mjeseci i meni je sad sve na svom mjestu, jos uvijek lebdim, zapravo svaki dan sve vise uzivam u njemu ...

[babyiris]

Ne piče me takvi osjećaji kad vidim male bebe, nikad me nisu kad bih vidjela bebe ili trudnice.

No, osjećaj je jednom isplivao na površinu i donio odluku, ali sasvim nevezano za nit rođenja, više uz nit smrti.

Ponosna sam što se sve tako zbilo, ali ne bih ponovila i možda ta moja svjesnost blokira sve ono što druge mame osjećaju u dodiru s bebama, a što nisam i mislim da neću. Pretpostavljam da onda duhovna spremnost dovodi do tog osjećaja, nevezana za materijalnu i realnu.