 |
|||
summer prvotno napisa
Da sad saznam da vise nikad necu roditi, bila bih duboko tuzna, razocarana, jadna. A da ne govorim da si vec otvaram mogucnost da ni drugo nece biti posljednje. Bas kako neki osjecaju da je to TO sa jednim djetetom, meni su prazne stolice oko stola, hocu viseglasje sa straznjih sjedala dok se vozimo, hocu cuti kako si sapcu u djecjoj sobi prije spavanja - ja ih trebam jos a vjerujem da trebaju i ona menePrelijepo. Identično osjećam i ja.
Na mene djeluje "marketingški trik", ja ne da bih još beba kad neku vidim, već bi upravo tu koju vidim ponijela kući
Planiram još, ne neku određenu cifru (kao litala), službeno je to troje, ali u mašti zamišljam da se "zalome" blizanci. U glavnom, nisam došla do osjećaja da je to-to, pa ne mogu reći da u potpunosti znam kako se Anita.AZ osjeća. Ali sam gotovo sigurna da ću do kraja života emotivno reagovati na male bebe (i na djecu u opće), možda ne željom da ih imam još, ali sigurno da budem u njihovoj blizini, da ih mazim i da sa njima komuniciram To sam jednostavno ja.
prvo sam tila curicu a sad mi je svejedno šta će biti treće (na žalost morat ću ga odgoditi - neki nalazi nisu baš za 5 pa ....)... ali imat ću još jedno dijete...
meni je najgore kad čitam priče s poroda - onda bi isti tren u rađaonu. zato sam sada sebi to zabranila
- čitanje priča s porodameni je najgore kad čitam priče s poroda - onda bi isti tren u rađaonu. zato sam sada sebi to zabranila
Isto ovako, ali ja imam dva muškića...I ja bi posvojila, ali mlađe dijete...a ja sam odgovorila da bi možda na treće, ali onda i samo onda kada bih bila milion posto sigurna da će biti curica.
Ja bih rado posvojila curicu od 3-će godine na više, ali MM ne želi ni čuti
Ja kad naiđem na Priče s poroda, lijepo me prođe volja,
ali zato kad vidim trudnicu dođe mi da puknem od muke,
svaki mjesec strepim nad drugom polovinom ciklusa i grdno se razočaram kad mi uredno stigne na vrijeme,
ja bih tako rado, ja bih tako rado, al kakve su mi šanse, to je drugi par rukava...
ali da mi dođe, dođe mi...
Dođe mi čisto dok gledam bebe na tv-u, a još da ih vidim, čujem, mirišem...ma divota...
Oduvik sam znala da neću imati samo jedno dite...
Nisam ih planirala niti troje...
Dvoje dice mi je je bilo savršeno...
A sad osjećam da mi nešto fali...
I nebi mi smetalo buđenje, kakanje, vikanje, plakanje...
ooooo, meni želja za još jednom bebicom ne jenjava...vjerojatno zato jer je druga trudnoća došla brzo iza prve pa nisam imala vremena maštati i čekati malo srčeko....al šta je tu je, dani su mi ispunjeni i previše
potpisujem
litala
I ja to osjećam i samo želim puno veselja u našem domu
A zato ti mene zoveš na kafu, misliš da je zarazno
LITALA = I ja sam taj spokoj osjećala do prije koji mjesec! Baš sam mislila i osjećala cijelim bićem = To je to! To smo mi!
Sad sam, u posljednje vrijeme, jače posvećena djeci, manje radim i toliko mi je divno sa njima i toliku povezanost i ljubav osjećam da je sve to dobra podloga u kombinaciji sa podsjećanjem na baby čaroliju.
Što bi učinila da se taj spokoj uzburka i poželiš opet?
Ako bi se odlučila da nemaš opet dijete - što misliš, kako bi to djelovalo na tebe?
Ako pitam preintimne stvari, slobodno nemoj odgovoriti (i primi isprike).
Samo si pokušavam pomoći u ovom mučenju.A pitam baš tebe jer me tvoj slobodan duh, necenzuriran i spontan podsjeća na moj.
ne znam sto da ti kazem :/
ja spokoj nisam osjetila dok nisam zatrudnila cetvrti put. jednostavno - srecu, radost, ushit - sve je bilo tu kod svake trudnoce - sve osim mira i spokoja... taj osjecaj nedorecenosti i nekonacnosti je stalno bio prisutan, jednako jak... ja sam bila trudna prvi i drugi i treci put znajuci da treba jos netko doci... mislim, osjecaj je bio na trenutke potpuno sulud - ja trudna treci put, sretnem poznanicu koja je trudna drugi put i koja mi govori da je to ono sto su oni htjeli, imati dvoje djece i osjetim prema njoj zavist i ljubomoru jer je ona dosla do svog mira a ja jos treperim i nisam konacna! :O
mozda je ami premala (11mj.), ne znam... :/
i ja ovako...
onda Anita - što kaže statistika? za sad je, čini mi se 50-50
Ja sam oduvijek obožavala bebe i djecu, uvijek sam bila u njihovom društvu i mislila kako ću ih imati barem troje. Pa se taj broj s godinama smanjivao - došla je jedna i dovoljna mi je. Presretna sam što sam iskusila i trudnoću i porod i sve što dolazi poslije toga i to mi je dovoljno. Sada znam kako je...
A zato ti mene zoveš na kafu, misliš da je zarazno
Eto baš tako se osjećam
Gdje ćeš biti konačna, sad ti je zapravo pravo vrijeme za drugo!A zato ti mene zoveš na kafu, misliš da je zarazno
Možda je ovaj topic otišao predaleko da se sad osvrćem, ali ipak osjećam da moram napisati što sam mislila pod onim "imate curicu i dečka". Obzirom da je u mnogim odgovorima do sada naglašavana "potpunost", ono što sam htjela reći time je da neki ljudi vide potpunost u paru muško--žensko, tata ima svoga nasljednika, mama svoju nasljednicu. Znam dosta ljudi kojima je to važno, makar sebe ne ubrajam među njih. Iako ja osobno nikad nisam marila hoće li mi dijete biti ovoga ili onoga spola, kad ih imam oboje, moram priznati da vidim u tome neki sklad, jing i jang, što li. Ali, kao što sam napisala, ne bih imala ništa protiv da se ta prividna ravnoteža "poremeti" pridošlicom
Anita, da, mislim da bih bila nesretna kad zbog okolnosti ne bih mogla ispuniti tu žudnju, jer sam uvijek u životu postupala po instinktu i nikad me još nije prevario. Ako nešto (ili netko) u meni osjeća potrebu za još jednim djetetom, ne vjerujem da bih mogla biti sretna bez njega, uvijek bi mi nešto nedostajalo. Ali radije bih bila nesretna ja, nego da to dijete ispašta zato što je došlo u krivo vrijeme, kad ostali članovi moje obitelji nisu na to spremni.
ukoliko je obitelj skladna (nemojte se hvatati ovog izraza, trenutno mi ne pada bolji na pamet), ukoliko se njeni članovi vole i poštuju, unatoč nespremnosti za dijete, kad dijete dođe - svi su sretni. i spremni.
da, i taj pojam spremnosti za dijete mi isto priroda nije podarila. :/
Ne želim sad elaborirati o svojoj situaciji, jer je to skroz off, ali ipak mi se čini da barem neki najosnovniji uvjeti trebaju biti zadovoljeni za imati dijete, a ne voditi se samo po feelingu da ih želimo. Obzirom da, zbog okolnosti, trenutno jedva izlazimo na kraj s dvoje, ne bih voljela da se to treće niti u jednom trenutku osjeti kao teret. Zato sam spremna pričekati dok nam se stvari malo ne poslože u životu, pa da bude lakše donijeti odluku o eventualnom proširenju obitelji. Ja, recimo, ne mogu razmišljati o djeci kao o nečemu što se "dogodi". Stvarno mi je važno da budu ne samo voljena kad dođu, nego i željena od samoga početka.
imaš pravo. nisam u prethodnom postu naglasila da se odnosi na moju situaciju.
Kad su moja dva dečka malo narasla jednostavno me obuzeo neki čudan osjećaj da se ne mogu pomiriti da nikada više nemam malu bebicu, zaista sam željela još jednom osjetiti to čudo i proživjeti sve to ponovo, makar to uključivalo i besane noći, razne druge probleme i brige. I sada imamo trećeg bebača, dečko je ponovo (iako sam se, naravno, nadala curici) i moram priznati da stvarno uživamo, cijela obitelj u njemu, donio nam je radost, braća ga obožavaju. Isto kao i Litala mislim da smo sada nekako potpuni kao obitelj.
Nekako sam se nadala da ću u ovim godinama osjećati onaj litalin "mir u kostima" i imati troje djece, ali ja imam svakim danom sve veći nemir.
Djevojčica koju imam vrijedi za najmanje troje dobre djece, ali ja tako želim još jedno i borit ću se do zadnjeg atoma da ga i rodim.
Ako ovaj ciklus ostanem trudna, razlika će biti 8 godina, ali ne želim tu trudnoću zbog razlike u godinama, nego jednostavno želim to još jedno dijete, koje me čeka.
Rene imaš predivan potpis
I meni u zadnje vrijeme dolazi želja za još jednim djetetom.A najviše me uhvati želja na jednu posve banalnu situaciju-kad vidim mame koje se prema bebama odnose onako kako ja mislim da nebi trebalo.Npr nedavno smo bili u babinjama kod 3.mjesečne bebe čija mama nju ne doji jer je odustala nakon prve male prepreke, beba se uspavljuje tako da je mama stavi u krevetić i ode iz sobe,ne nosa je nikad,ne tepa joj.....Nekima su te stvari posve normalne ali ja radim po skroz drugačijem principu.I onda mi dođe želja da rodim još jedno i da sve to prođem ispočetka,na neki način da dokažem koliko je ljubav prema djetetu jaka i da se na puno ljepši i nježniji način mogu odgajati bebe.
I onda se vratim u realu i vidim koliko ja ustvari nemam snage za još jedno dijete.Za bebu da-uvijek ali za već dijete ne.Moja djeca su ko 10 druge djece.Ja zaista nikad u životu nisam vidjela toliko komplicirane,snažne karaktere koji iziskuju toliko energije.Počela sam osjećati i zdravstvene poteškoće radi silnog stresa.Velik problem su nam i financije.Uopće ne znam kako će sve to izgledati i sa troje djece kad narastu,kamoli da imamo još jedno.Tako da moja želja ostaje samo mašta i ništa više.
Danas sam držala bebicu od 2 mjeseca u rukama.Bila je divna, mirna, mirisna, slatka. Uuuuh....
Morat ću dolaziti češće, a pokušat ću je slijedeći put nositi u marami/slingu. Ja zadovoljim upijanje baby energije, a njena majka se maaalo odmori.
E da, ja sam bila ubeđena da je jedno dete sasvim OK. I sama sam jedinica. Moje dete je prva 4 meseca sisalo 24h, nosili smo je non stop i još je nosimo. Jako je zahtevna a ja po prirodi nervozna - i to je doprinelo da nam prva zajednička godina izgleda najblaže rečeno - haotično.
Ali ona sad ima 14 meseci i ja sam SVE zaboravila!!!! I hoću ponovo!
A pre neki dan u parku sam videla mamu koja doji bebu od cca 2 meseca (isto kao što sam i ja Nađu prošle godine). Mala bebica, mršave nogice, ustašca koja cokću, minijaturne rukice... I šta mi se desilo? Dve velike fleke na majici (a taman sam prestala da nosim jastučiće za dojilje) :shock:
:/ Ni moja misija izgleda još nije gotova. Taj osjećaj je stalno prisutan, bez obzira na bebe u mojoj blizini. Čak ni trenutni život ovako organiziran ne uljeva dodatnu sigurnost koja bi pojačavala želju, već samo ono tamo nešto duboku u srcu, neki kutak koji stoji za sada prazan i čeka da ga ispuni još jedno djetešce. Želju ne umanjuje ni MM koji više ni pod razno ne želi još jedno dijete, ni moja mama koja citiram "neće mirno prespavati noć sve dok si ne stavim spiralu"
Ja duboko u sebi znam da ću biti potpuna kad rodim to dijete koje si toliko jako želim.
:/ Samo neznam kak da to izvedem kad MM pazi kaj radi
Često prolazim kraj bolnice u kojoj sam rodila svoje cure i uvijek osjetim neku nostalgiju.
Zadnja trudnoća nije bila laka niti prvi mjeseci nakon poroda kada se L. teško snalazila u novoj situaciji, i ja skupa s njom.
No sve je to otišlo u zaborav, ostale su samo riječi (hormoni čine čuda).
I kada vidim mlade roditelje kako izlaze iz bolnice sa štrucom u ruci, stegne me u grlu. Kao ti roditelji i ja bih mogla ponovo nositi svoju štrucu van, mogla bih stotinu puta tako.
Onda se sjetim svoje L. koliko je patila prvih dana pa me to malo spusti na zemlju.
Sada nam je dobro, malo je lakše, cure uživaju jedna u drugoj, mm kaže da ne bi više (inače se busao u prsa kako će imati barem troje), a ja u dubini duše osjećam da bih još jedno, još samo jedno.
Vjerujem da će mi se želja ostvariti, ali zbog svojih djevojčica ne bih tako skoro, dok malo ne porastu.
Nadam da će moje srce prilagoditi svoje planove razumu.
Ooooo, ovo je tema za mene
Ja sam sva sretna da imam samo jedno, jer onda mogu željeti i drugo. Ta želja je stalno prisutna i jedva ju čekam realizirati. Ponekad mislim da ipak ostane ovako, a onda u sekundi, ne, moram ići po još jednu, ona me čeka, kao da ja tu i nemam pravo glasa. To MORAM. Također mislim da se ni tada taj osjećaj praznine neće smanjiti. Da ću htjeti još, još... Vrlo često se sjetim SretneMame, i topica kojeg je otvorila sličnog ovomu, jako je željela još jednu bebu i na kraju je i dobila
Ono što mene muči i žalosti jest taj osjećaj. Ako neću biti spokojna niti nakon neznam ni ja koliko djece onda ga jednom moram naučiti potisnuti. Žalosno mi je to da me moja cura (iliti više njih) ne ispunja dovoljno nego da želim još. Pa se pitam, ljubav prema djetetu je pregolema, pa ako me to ne ispunja, onda sam u banani
mislim isto Anita s tim da se vrlo cesto pitam je li taj osjecaj potaknut mojim strahom od starosti :/ Nisam sigurna da nije :/ Ne znam, ali svaki put se raznjezim kad vidim malu bebu. Medjutim kad ugledam ove svoje hahare i kad pomislim kako bi to funkcionisalo, odmah me zelja mine
za mene i mog muza (kao i nasu djecu) bi zaista najpametnije bilo da ostanemo na ovome tj. na dvoje djece.
Muza i mene je ta mala razlika izmedju djece smorila. Tim vise da kao sto vec vecina forumasica zna, da smo ovdje poprilicno sami, bez pomoci roditelja (dobro, moja mama dodje jednom u 1,5 godine)
Na mm-u vidim da je preumoran, da su mu se naglo zivci istanjili... (uvijek je bio olicenje smirenog covjeka)
I jako je dobar otac, samo sto on kaze da vise djece ne zeli, jer ne bi mogao izdrzat.
Takodjer ne znam da bih u ovom trenutku mogla imati jos jedno dijete, jer imam toliko mnogo da radim na sebi (sebe sam potpuno zapustila u svim sferama zivota), ali za nekih 7-8 godina mozda i bi.
E sad, ja imam 33 i za 7-8 godina cu imati 40, 41
:/
Zanimljivo
Vidiš, mene stisne tako grč u želucu kad pomislim da mi je ovo zadnje, pa ga gledam i mazim i mirišim i sve mi je nekako teško oko srca. ALi samo zbog te spoznaje, ne zbog neke želje (jer nju, ma kako grdo zvučalo, definitivno uopće nemam, dovoljni su mi ova dvojica, dovoljno mi je toliko i toliko godina rezerviranih samo za trbuhe, rađanja, oporavke i dojenje, pelene i puzanja, prohodavanja, slinjenja isl. Pa taman kad bi krenuli s drugim problemima i temama, ne bih baš još jedno opet malo (uh na sam spomen mi je bed i neugodnjak - ali znaaam da je to onaj urođeni instinkt koji održava vrstu). Nda. Naša će vrsta opstati i s mojih "samo" dvoje djece
Jesam li sebična što jedva čekam ne biti samo mama dojilja? Ili sam luda kaj sam unaprijed donijela takvu važnu odluku?
Nema instant odgovora. Samo znam da se ne vidim s više od dvoje djece.
A grč, potisnem ga i mislim na to kako su mi djeca lijepa, dobra, pametna i sve ono kaj mame o svojoj djeci misle
ZAnimljiva tema koja me potaknula da ponovno razmišljam o maloj djeci. Naime, trenutno mi je brak u krizi i definitivno sam odlučila ne imati više djece, barem dok se ne riješi kriza (a vidim da će potrajati)
Oduvjek sam željela troje djece, to nije želja nego nemogu ni opisati taj osjećaj. Znam da nisam potpuna dok ne ispunim tu "misiju" jer gledajući Erika znam da su mu na putu još dvije seke (ili brace). I zbilja me muči taj osjećaj što ako ne budem imala još dvoje djece, znam da ću želiti ostatak života.
uh, ovo mi je toliko poznato da mi se stislo u grlu:/ Ni moja misija izgleda još nije gotova. Taj osjećaj je stalno prisutan, bez obzira na bebe u mojoj blizini. Čak ni trenutni život ovako organiziran ne uljeva dodatnu sigurnost koja bi pojačavala želju, već samo ono tamo nešto duboku u srcu, neki kutak koji stoji za sada prazan i čeka da ga ispuni još jedno djetešce. Želju ne umanjuje ni MM koji više ni pod razno ne želi još jedno dijete, ni moja mama koja citiram "neće mirno prespavati noć sve dok si ne stavim spiralu"
Ja duboko u sebi znam da ću biti potpuna kad rodim to dijete koje si toliko jako želim.
:/ Samo neznam kak da to izvedem kad MM pazi kaj radi
Možeš i k meni na kavu i držanje male mirisne bebiceDanas sam držala bebicu od 2 mjeseca u rukama.
Morat ću dolaziti češće, a pokušat ću je slijedeći put nositi u marami/slingu. Ja zadovoljim upijanje baby energije, a njena majka se maaalo odmori.
Ovaj se već i smije, ispušta one fora glasiće kao da razgovara i skroz je društven - tako da
Btw: na temu - razmišljam i zaključujem - ja se osjećam potpunom!
eto, najbolje da organiziramo neke posjete...ja nosam, mazim, upijam mirise kako reče Anita, a mame se malo odmore ili porazgovaraju s mojim "velikim" curama
Meni se čini da ću se ja ovako osjećati nakon trećega. Ili barem sada, kad se zamislim u toj ulozi, mislim da će mi biti pun kufer svega i da ću staviti jedan veliki potpis... dovoljno mi je toliko i toliko godina rezerviranih samo za trbuhe, rađanja, oporavke i dojenje, pelene i puzanja, prohodavanja, slinjenja isl.
Jesam li sebična što jedva čekam ne biti samo mama dojilja? Ili sam luda kaj sam unaprijed donijela takvu važnu odluku?
A grč, potisnem ga i mislim na to kako su mi djeca lijepa, dobra, pametna i sve ono kaj mame o svojoj djeci misle
Ali do tada, potpis na rinamu i jadranku
uh, ovo mi je toliko poznato da mi se stislo u grlu:/ Ni moja misija izgleda još nije gotova. Taj osjećaj je stalno prisutan, bez obzira na bebe u mojoj blizini. Čak ni trenutni život ovako organiziran ne uljeva dodatnu sigurnost koja bi pojačavala želju, već samo ono tamo nešto duboku u srcu, neki kutak koji stoji za sada prazan i čeka da ga ispuni još jedno djetešce. Želju ne umanjuje ni MM koji više ni pod razno ne želi još jedno dijete, ni moja mama koja citiram "neće mirno prespavati noć sve dok si ne stavim spiralu"
Ja duboko u sebi znam da ću biti potpuna kad rodim to dijete koje si toliko jako želim.
:/ Samo neznam kak da to izvedem kad MM pazi kaj radi
Isto ovako, kao da sam sama pisala. Ali nadam se, svaki dan sve sigurnija u ono što osjećam. Vjerujem da će doći pravo vrijeme.
Ja bih, draga, al ne ide mi baš :/
Anita-AZpuno vise u meni poticu tu zelju. Osjecam da sam se izgradila kao roditelj, stekla sigurnost koja mi je prije mozda falila, i da bih sve to mogla zaista kvalitetno pruziti jos jednom malom bicu. Nekakve "prizemne" stvari (tipa financija
Kao što ste gore napisale - taj osjećaj je stalno prisutan.
Kao da me negdje još čeka jedna mala duša. Ali kako mm nema taj osjećaj, morat ću ga zanemariti
No, uvijek se zezam da ću na 3. kad gradsko poglavarstvo odluči dati dobru lovu kao poticaj. Zapravo, jedino bi tako nesto moglo motivirati mm-a
No, na stranu šala - D. je još mali, budi se noću i mislim da bih ispalila na živce da dobijem još jednog bebacha. M je velik, ali zahtjevan na svoj način. Ako bi moja želja postala baš neizdrživa, bilo bi to za otprilike 5 godina. 8)
Isto, i nisam jedina koja to vidi. Stil odgoja koji većina nas ovdje primjenjuje ili pokušava primjenjivati, nažalost, nije lako izvediv za podizanje puno djece, pogotovo ako roditelji još i rade, kao što je s nama slučaj.
Ovo isto moram potpisati.Isto, i nisam jedina koja to vidi. Stil odgoja koji većina nas ovdje primjenjuje ili pokušava primjenjivati, nažalost, nije lako izvediv za podizanje puno djece, pogotovo ako roditelji još i rade, kao što je s nama slučaj.
Anita
Beba mi budna, ona manja, a ja pročitah samo prvi post-ah
Upravo to je bila moja misao sve do prošloga ljeta.
Ali onda je ovaj prvi dio rečenice "prevagnuo".
I, gle... drugi dio je potpuno išžeznuo!
Jer ne postoji niti jedna ona tegoba koja je postojala prvi put; sve je potpuno drugačije, ljepše, opuštenije...
I da nemam ovoliko godina koliko imam...
Iako, sad se osjećam potpunom
anita, razumijem te...oduvijek sam htjela imati barem troje djece (možda i zato što sam jedinica) i sada kad ih imam, pomišljam kako bi lijepo bilo imati još jedno...No, to će ostati samo želja (i moja i MM-ova) jer bi za mene još jedna trudnoća bila vrlo rizična (3 carska). Obožavam bebe i uvijek se raspametim u njihovoj blizini. Međutim, kad gledam realno, moram priznati da i ovako jedva nalazim vremena da se svakome kvalitetno posvetim.
jako mi je zanimljivo citati vasa razmisljanja
ja iman dvoje, kcer i sina. za sada mi je dovoljno, sada cu razmisljati o drugim stvarima - srediti financijsku situaciju, stanbenu (ovo je najveca stavka), naci neki dobar posao... a onda za desetak godina, jos cu uvijek biti mlada (u polovini 4 desetljeca
Anita,opet si me pogodila s temom.
Mi smo prije pričali kako ćemo vidjeti koliko ćemo djece imati ovisno o tome kako se budemo s njima snalazili.I onda kad sam sad bila trudna smo nekako zaključili da nam je dvoje dosta.MM je rekao da bi to bilo dosta djece jer bi si on malo ženu natrag,a ja sam jako posvećena djeci,trudim se i oko njega ali jednostavno u zadnje vrijeme jednostavno se ne stignemo ni vidjeti.On radi 2 posla,a ja često zaspem kad uspavljujem djecu i kad dođem iz sobe obično on već spava.
Onda smo pred kraj trudnoće zaključili da nećemo imati više djece ali ako se dogodi opet dobro.I ja sam nekako bila sigurna da mi se više neda prolaziti kroz trudnoću i porod jer imam i dosta godina.
I onda mi se dogodi prekrasan porod,jednostavan,brz,lagan i prirodan.I ova prekrasna mala djevojčica sa plavim očima.I ležim noću između njih dvoje i mislim si kako bih mogla imati još jedno.I onda jednu večer ona nikako da zaspe,on se ukakao i umoran je i išao bi spavati.I nju držim u jednoj ruci,a drugom njemu skidam pelenu,stavljam ga u kadu i tuširam,vadim ga iz kade i oblačim,a ona mi zaspe na ruci i stavim ju spavati,uspavam i njega za 15 minuta,i nakon pola sata već mislim kako bih mogla imati još jedno
I pitam se kao i ti,jel to stvarno ili su to hormoni ili taj neki ženski osjećaj.
Mm-u ni ne pričam o tome jel vidim da obožava djecu ali da mu je trenutno sve to malo previše-2 posla,2 djece i žena koju jedva vidi!
A imam osjećaj da me još negdje čeka jedno dijete!
Ja sam osjecala oooogromnu zelju,poziv i prije prvog i prije drugog
djeteta.
Ono sto me muci-jos sam trudna,drugo se jos nije ni rodilo,a meni je vec i trece u mislima. :/
Zapravo nikakav odredeni broj,samo nemam osjecaj da mi je ovo zadnje. Ne zelim da bude zadnje.
Mozda se sto s vremenom i promijeni. Realno,mozak bi htio stati na dvoje. Ali glas srca je glasniji. Kao da me nesto vuce...ma ne mogu to opisati.
Sto ako je nama koje imamo taj osjecaj,taj osjecaj dozivotan?
Sto ako ni nakon drugog,treceg ne osjetim mir o kojem pise Litala?
Pa ne mogu radati beskonacno! Ali ni zivjeti sa tom ogromnom ceznjom koju mogu gotovo opipati,koju osjecam svim svojim bicem.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom