yours in free thought (ireligiozni topic)

bez puno okolišanja ponavljam svoj prvi post iz davne 2007. (zar je toliko godina prošlo?! :lol:) i pozivam sve zainteresirane osobe, posebice roditelje, da se pridruže ovom topicu gdje namjeravamo govoriti o ateističkom, agnostičkom, sekularnohumanističkom ... ili kako god svaka od nas nazivala svoj svjetonazor... jednom rječju... namjeravamo raspravljati o našem ireligioznom poimanju svijeta, našim moralnim vrijednostima, životu i odgoju djece.

razmjenjivati ćemo iskustva, mišljenja i pružati si uzajamnu podršku.

topic je namijenjen osobama, koje kritički i savjesno promišljaju svijet u kojem žive, propitivajući dogme i autoritete i - iz bilo kojeg razloga i na bilo koji način - ne vjeruju u postojanje bilo kakvog boga (bogove), ili vjeruju da bilo kakvi bog(ovi) ne postoji(e), ili ne vjeruju u boga (bogove) kako ga (ih) prikazuju (svjetske tj. poznate) religije i/li religijski pravci/sekte itd., a dobro došle su sve osobe, koje imaju nešto zanimljivo za reći poštujući osnove forumske netiquette. :heart:


molila bih kratko predstavljanje i nadam se zanimljivoj raspravi.

Pozdrav, mama courage, i hvala na otvaranju topica.
Ateistikinja sam i to mi je važno. Imam curicu od 9 i pol mjeseci, nije krštena, dragi i ja smo u izvanbračnoj zajednici. Lijepo nam je, volimo se i uživamo. Detaljnije ću se, vjerujem, predstaviti u daljnjoj raspravi i razgovorima.
Osim druženja sa sličnomislećim osobama, ovdje sam jer želim čuti vaša iskustva u ireligioznom odgoju djece, kao i o u odnosu s okolinom (rodbina, škola, prijatelji, selo, grad etc).
Radujem se upoznavanju i razgovoru.

A ne spadam u taj svijet,pored svega sam i dalje vjernik ..ne u crkvu tamo ne idem ali u Boga ili nesto da........jednostavno vjerujem da se dobro dobrim vraća ,možda ne meni ali mom djetetu bliznjem da,sve sto radim, mislim ide tim razmišljanjem...ne spadam u temu ovdje sam OT ali eto MC osjetila sam potrebu napisati.
Ukratko mislim da sam početak t 10 Bozijih zapovijedi nisu lose čak vise su mi ok ali ih smrtnici(čitaj svećenici i ini) lose tumače i koriste

Eto i mene ovdje. Ateist sam preko nekoliko godina. Djeca su krštena jer je muž vjernik pa je želio, meni potpuno svejedno. Djeci ne namjeravam nametat ništa, kad me pitaju o tome reći ću da neki ljudi vjeruju a neki ne a oni nek sami odluće.
Od rodbine često dobijem "po nosu" jer ne vodim djecu u crkvu ali ja im uredno vratim da im nitko ne brani da ih oni vode. Tako da se tu priča brzo završi.

Veselim se ovoj temi i nadam se ugodnom razgovoru.

Ni ja ne vodim djete u crkvu ,ta građevina mi nema veze s vjerom.Nisam ateista ali sam vjernik tipa ne uradi drugome sto ne zelis sebi,dobro se dobrim vrati.
Da par puta na brdu ukazanja u Međugorju nisam osjetila neki čudan spokoj vjerojatno bih drugačije razmišljala.Mozda umisljam ali mi je osjećaj bio poseban.

Sviđa mi se topic, jako..pa evo da se i ja predstavim. MM i ja, oboje ateisti, ne vjerujemo u više dobro, višu silu, da se dobro dobrim vraća, ne vjerujemo u 10 bozjih zapovijedi, ne vjerujemo da sam ja nastala od necijeg rebra, i ne vjerujemo da je crkva potrebna da bi naucila ljude sto je dobro, a sto zlo, kako da vole i postuju drugoga. Totalno smo liberalni oboje, podrzavamo sve sto ne ugrozava drugo ljudsko bice. Ne mislimo da je nase jedino ispravno.
Nismo se vjencali u crkvi niti krstili Zira. Puno komentara dobivamo na taj račun..od toga da se pravimo moderni (?), do toga da nam dijete loše spava zato jer nije kršteno..
Sa vjeronaukom u školi se još nismo susreli, ali to nas sve čeka..ili ne? Tko zna..možda se neke stvari promijene, daj Bože :mrgreen:

dobro došle! slobodno se javljajte i pišite, a rasprava će krenuti sama od sebe...

evo da se i ja kratko predstavim, ateistkinja sam, kao i suprug. aktivna sam u mnogim nazovimo ih tako ateističkim udrugama (bilo u hr ili u inozemstvu), posjećujem (zajedno sa suprugom) ateističke konferencije, družimo se s ljudima istog tj. sličnog svjetonazora (organiziram druženja i kružoke, posebice sa zainteresiranim ženama) i odgajamo dijete (skoro devet godina) u feminističkom, humanističkom i slobodoumnom duhu.

MC ovaj dio ne kuzim bas
prva moja nedoumica mladog ateiste se upravo odnosi na nadolazeće blagdane... na koji način ne-proslaviti sv. nikolu tj. božić i/li uskratiti svom naraštaju čari tog praznika u kojem sam i sama kao dijete znala uživati... :/
nije li malo egoistično ne dopustiti svom narastaju da samo odluči ?
da se razumijemo ne mislim na vas osobno nego općenito

laky, pa još uvijek nisam našla odgovor na to pitanje koje me tada mučilo, ali ne bih roditeljsku odluku povezivala s egoističnošću. ne smatram da dijete o takvim religioznim pitanjima (u tim godinama) treba samo odlučivati (može, ako mu roditelji žele prepustiti tu odluku, mada mi je sasvim legitimna i odluka da djetetu ne prepuste taj izbor dok ne dođe u godine kad misle da je primjereno). da ti praznici nisu toliko omniprezentni, ne bi ni osjetili što "propuštamo", kao što nam ništa ne nedostaje iako ne slavimo hanuke, koje sigurno znaju biti čarobne.

a propos deset božjih zapovijedi... link mogu reći da većinu tih zapovijedi odbijam prihvatiti, počev od prvih tri.

da slazem se te prve tri su malo "pretjerane" ali za dijete ..treba pustiti godinama da odluči a sad jedno pitanje pp jer je malo delikatno za siru javnost

Eto i mene koja vjerujem u čaroliju života, u prirodu, svemir (u big bang i sve što je bilo poslije, ali se pitam išto je bilo prije), dobro, ljubav, prijateljstvo, uzajamost, istinu, mir... Nisam "registrirani član" ni jedne religijske zajednice.
Obišla sam ih puno, neke lokalne, neke silno egzotične, neke odgovore sam dobila, neke nisam... i nakon svega, mislim da su sve religije smo različiti šareni papirići za istu stvar. Ne vjerujem u krivnju. Ne vjerujem u kaznu.

Lakše mi je reći da sam ateist, nego objašnjavati da nisam vjernik, ali da ipak u nešto vjerujem. :) Možda sam agnostik, možda nisam. Vjerujem da je sve relativno. Vjerujem u transformaciju energije.
Ježim se od forme bez sadržaja koja je tako prisutna kod nas... neki prijatelji vjernici me nadahnjuju i volim biti s njima. Ako me pozovu, sudjelujem u obredima, ceremonijama i svetkovinama iz različitih religija ljudi koji su mi dragi, jer prihvaćam da je to dio njih, njihov način da pokažu bliskost, ljubav, da podijele za njih važan trenutak.

Smjehuljicu krstiti nećemo, ali upravo u mislima dovršavam "idejni nacrt" tihe ceremonije baby blessings-a.

Za početak toliko. Veselim se temi.

Citiraj:

---

mama courage prvotno napisa

laky, pa još uvijek nisam našla odgovor na to pitanje koje me tada mučilo, ali ne bih roditeljsku odluku povezivala s egoističnošću. ne smatram da dijete o takvim religioznim pitanjima (u tim godinama) treba samo odlučivati (može, ako mu roditelji žele prepustiti tu odluku, mada mi je sasvim legitimna i odluka da djetetu ne prepuste taj izbor dok ne dođe u godine kad misle da je primjereno). da ti praznici nisu toliko omniprezentni, ne bi ni osjetili što "propuštamo", kao što nam ništa ne nedostaje iako ne slavimo hanuke, koje sigurno znaju biti čarobne.

---

a slazem se za te praznike ali hebi ga zivimo gdje jesmo i kako djetetu objasniti e čuj to je "pretjerano"

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

da im nitko ne brani da ih oni vode. Tako da se tu priča brzo završi.

---

ovo ne bih dozvolila (ali to je moje mišljenje)... to su tvoja (vaša) djeca i tvoja (vaša) briga, a ti rođaci neka vode svoje djecu u crkve, neka ih uče onome što oni smatraju za ispravno. ili im treba reći: vi ste svoju djecu odgajali kako ste vi mislili, mi odgajamo našu kaku mi mislimo. s tim da "voditi u crkvu" ne znači odlazak kao promatračica (određenom prilikom i sl.), nego vjersko odgajanje koje je stvarno samo pravo i obaveza roditelja. roditelj iz raznoraznih razloga (ponekad) može učiniti kompromis i sl. ali nikad ne treba iz ruku ispustiti potpunu kontrolu, znači i taj kompromis je u datom trenutku svjesno učinjen.

u tom pogledu kao roditelj imaš pravo svom vlastitom djetetu i objasniti i reći slobodno svoje stavove, ateističke. dijete će naravno samo odlučiti, jednog dana kad bude dovoljno zrelo, ali sad mu treba uzor i potpora, i neka zna roditeljske stavove, jednog i drugog roditelja. ništa nisu ti stavovi manje vrijedni od stavova vjernika (bilo koje vjere).

Citiraj:

---

laky prvotno napisa

a slazem se za te praznike ali hebi ga zivimo gdje jesmo i kako djetetu objasniti e čuj to je "pretjerano"

---

ma da se to djetetu objasniti. to i jest jedno od mojih načela da primjerenim jezikom djetetu objasnim ne samo određene pojmove i povijest, nego i društvenu stvarnost u kojoj danas živimo, posebice kao manjina.

jel vi ikad spavate :)
ateistkinja iz ateističke obitelji. ne vjerujem u ništa, osim u crve koji će me sažvakati jednom kad umrem. i to mi nije problem. križ u vrtiću toleriram, u tuđe živote se ne petljam. Tko vjeruje, neka vjeruje. Ide mi na živce ova naša kvazi-sekularna država koja to nije. U nikakve borbe se ne upuštam, čekam da dijete (nekršteno) krene u školu.
Više kad nađem malo vremena

mene u cijeloj toj prici samo smeta to negativno definiranje.

nisam vjernik. nevjernik sam. ateista. nereligiozan. areligiozan. amo tamo. sve nesto ne- anti- protivno-... :-/

ja jesam. samo jesam. i nista vise.

cemu to definiranje kao ne-nesto? i zasto je "vjerovanje" (kakvogod i ustogod) mjerna jedinica? odakle nam to (povjesno gledano) da nam je nesto izvan nas samih postalo mjerilo vrijednosti (imali to nesto izvanjsko ili ne)?

i da dodam nesto i o odgoju djece, obiteljskom zivotu i inom :mrgreen:

mi odgajamo djecu da budu dobra, da im tudji osjecaji budu vazni, da uvazavaju razlicitosti, da budu svoji, da im vlastiti komfor ne bude bitniji od tudje srece, da uopce ne razmisljaju o ravnopravnosti kao o potrebi, vec da je poimaju na razini disanja...

ne bavimo se nikakvim filozofijama, duhovima ni nacinima zivota ni -izmima ikakvih vrsta. jednostavno jesmo. ucimo zivjeti tako da nam zivot bude ugodan, iznutra ugodan. i jednostavan.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Eto i mene koja vjerujem u čaroliju života, u prirodu, svemir (u big bang i sve što je bilo poslije, ali se pitam išto je bilo prije), dobro, ljubav, prijateljstvo, uzajamost, istinu, mir... Nisam "registrirani član" ni jedne religijske zajednice.
Obišla sam ih puno, neke lokalne, neke silno egzotične, neke odgovore sam dobila, neke nisam... i nakon svega, mislim da su sve religije smo različiti šareni papirići za istu stvar. Ne vjerujem u krivnju. Ne vjerujem u kaznu.

Lakše mi je reći da sam ateist, nego objašnjavati da nisam vjernik, ali da ipak u nešto vjerujem. :) Možda sam agnostik, možda nisam. Vjerujem da je sve relativno. Vjerujem u transformaciju energije.
Ježim se od forme bez sadržaja koja je tako prisutna kod nas... neki prijatelji vjernici me nadahnjuju i volim biti s njima. Ako me pozovu, sudjelujem u obredima, ceremonijama i svetkovinama iz različitih religija ljudi koji su mi dragi, jer prihvaćam da je to dio njih, njihov način da pokažu bliskost, ljubav, da podijele za njih važan trenutak.

Smjehuljicu krstiti nećemo, ali upravo u mislima dovršavam "idejni nacrt" tihe ceremonije baby blessings-a.

Za početak toliko. Veselim se temi.

---

hm, ovo je otprilike kao da sam ja pisala :-)
s tim da sam kao dijete prošla katol. sakramente i išla na vjeronauk kako bi se zadovoljio raligiozni dio obitelji (očeva strana) koji je bio glasniji nego ateistički dio (mamina strana). pred kraj osnovne sam se uspjela izvući iz te priče (sjećam se kako me bilo strah prvi puta izgovoriti naglas da bog ne postoji, valjda sam i sagnula glavu za slučaj da me munja strefi s nebesa :-D) zahvalna sam mami koja me učila da razmišljam svojom glavom, njena priča je bila otprilike da je bog ljubav i da su bitna naša djela, a ne molitve i priče. blagdani su se kod nas slavili uglavnom prehrambeno :lol: i običajno (recimo umivanje u cvijeću na cvjetnicu i ostali nama zabavni rituali). uskoro dolazi moja curica i želim joj pružiti istu slobodu da istražuje svijet oko sebe i donosi vlastite zaključke.

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

mene u cijeloj toj prici samo smeta to negativno definiranje.

nisam vjernik. nevjernik sam. ateista. nereligiozan. areligiozan. amo tamo. sve nesto ne- anti- protivno-... :-/

ja jesam. samo jesam. i nista vise.

cemu to definiranje kao ne-nesto? i zasto je "vjerovanje" (kakvogod i ustogod) mjerna jedinica? odakle nam to (povjesno gledano) da nam je nesto izvan nas samih postalo mjerilo vrijednosti (imali to nesto izvanjsko ili ne)?

---

i ja primjećujem to neg. def., ali ne smeta me jer doživljavam to kao reakciju na trenutnu društvenu situaciju. okolina traži da se definiraš, pa pokušaš iz ljubaznosti prema onima kojima je to važno :-)

meni je zanimljivo promatrati i proučavati razne filozofije i načine života. fascinira me to bogatstvo različitosti, uživam što živim u takvom šarenom svijetu...

meni se sviđa negativno definiranje. volim ne biti član ovog ili onog, zašto bi bila?
imam osmogodišnjeg sina i tražim jednostavnu slikovnicu/knjigu na hrvatskom koja bi mu objašnjavala "mama, kako je majmun postao čovjek ?", ali i "mama, od čega je bog stvorio svijet ?". hoću reći da ne znam dovoljno o tim temama, a djete je to počelo svakodnevno pitati.

Ukratko...
Tehnikalije: ateist, mm agnostik, civilni brak, djeca nekrstena
Nakon (kraceg) perioda istrazivanja i igranja s idejom da bi mozda moglo biti "necega" u svim tim silnim religijskim spisima i dozivljajima nakon malo podrobnijeg razmisljanja sam odustala od iluzija o postojanju nadnaravnih sila, paralelnih svemira (iako postojanje vanzemaljaca smatram vrlo vjerojatnim) i svih ostalih "alternativnih" i mainsteam vjerovanja
Zadovoljna s idejom svemira objasnjenog iskljucivo prirodnim zakonitostima i pojavama
Po prirodi optimist ali pomalo skeptican i uvjeren da je Murphy takodjer jedan od tih temeljnih prirodnih zakonitosti
Nisam aktivna ni u kakvim udrugama, ne sirim okolo svoja (ne)uvjerenja ali nemam nikakvih problema da ih u usputnom razgovoru jasno izrazim bez obzira na sastav i uvjerenja sugovornika

Jedino u sto "vjerujem" je sreca tj. postojanje spleta okolnosti ili realizacije odredjenih dogadjaja koji nam idu na ruku (pa se usput tu deklariram i kao redoviti uplatitelj lota, usprkos majcinom visegodisnjem uvjeravanju da je to "porez na budale" :mrgreen: )

ja nisam zadovoljna ni s vjerovanjem u nešto a ni s vjerovanjem u ništa
zapravo volim vjerovati i vjerujem
samo mi je teško definirati i imenovati u što
da li je to neka pozitivna energija, dobro, bog,ne znam
osjećam neku silu oduvijek

još je dalek put preda mnom što se tiče te sfere ali svakodnevno vjerujem u ljubav, u suosjećanje, u poštenje
vjerujem u to da se na kraju dana moramo zapitati kakvi smo ljudi danas bili
jesmo nekome nanijeli zlo, pružili utjehu ili okrenuli leđa
jesmo nekome oprostili ili poželjli da netko nama oprosti?

uglavnom, bilježim ovaj topic kao jedan koji ću zasigurno čitati

vjerujem u energiju, i da kad cinis dobro cinis dobro

vjerujem da je zivot dar, ali svaki zivot, ne samo ljudski

vjerujem da mi ljudi nismo tu na zemlji da bi gospodarili zivotom i smrti (pocevsi od ratova pa do proizvodnje zivotinja koje su proizvedene da bi ih se ubilo)

vjerujem da svako ima pravo na roditeljstvo, to ukljucuje MPO i pravo homoseksualnim parovima na djecu i brak sa festom ako to dozivljavaju kao potrebno

postujem ljude, postujem zivotinje i postujem prirodu i ideja je raditi sto manju stetu, pomoci gdje mogu i to svaki put kad mi se pruzi prilika. obozavam taj osjecaj davanja (pocevsi od dobrih emocija, vremena potrosenog za nesto dobro i davanja novaca za dobre stvari

malog ucim isto to i vidim da ga isto uce u skoli. toleriram strku oko uskrsa, bozica i svetog nikole jer je sva ta konzumeristicka carolija sa poklonima djeci nesto posebno (a i nama starcima koji to sve skupa debiliziramo da bi ih vidjeli odusevljene kad odmataju te poklone)

ne smetaju mi ni zene u muslimanskoj odjeci, pokrivene, zamotane a ne smetaju mi ni zene koje secu polugole, pofarbane obrijane na piercinge i tetovaze. stvarno mi je genijalno viditi svu tu razlicitost oko sebe (ja sam dosadna domacica pofarbana na dosadnu smedju boju ali farba nije testirana na zivotinjama i kojoj je jedino bitno da su cipele veganske)

Citiraj:

---

stray_cat prvotno napisa

vjerujem u energiju, i da kad cinis dobro cinis dobro

---

kad cinis dobro dobijs dobro (kad pisem prije prve kave)

Evo i mene.
Ateist, ali bez podrške :drama: . Udala se u crkvi, krstila dijete. Ostatak njegovog odgoja bit će ireligiozan, ali ne nadam se da će to biti lako, obzirom da tata "drži do tradicije".
No, i on je počeo to mijenjati.
Odrasla u recimo to tako, ateističkoj obitelji (nije sasvim točno, ali najbliže tome). Ta me je ista obitelj učila onome što se, paradoksalno, naziva kršćanskim vrijednostima, a najlakše je sumirati riječima Ne čini drugome zla.
A sad bih htjela kopirati dio jednog od svojih postova s one stare teme, jer su ostali malo previše Svimbalo :roll: :mrgreen:

Citiraj:

---

Zašto je neprihvatljivo biti "netolerantan" prema vjernicima, odnosno zašto se uvriježio stav da je nekulturno barem ne iskazati poštovanje prema nečijoj religioznosti, dok se druga strana ne ponaša nimalo tolerantno?
... zašto je općenito općeprihvaćeno da ateizam ne zaslužuje poštovanje, dok se svaka vjerska zajednica smatra vrijednom poštovanja/tolerancije/kakogod?
Nekako mi ne uspijeva baš reći što točno mislim, ali nadam se da me kužite.

---

To mi je ustvari kamen spoticanja, jer se u svojoj (poslovnoj) okolini praktički ne smijem autati kao ateist, a i općenito nisam nešto jaka kad treba biti drugačiji od ostalih.
Tako da udruge ili bilo kakav aktivizam nisu za mene.

hm, mene isto zanima koliko su vjernici tolerantni naspram ateista?
kako ih doživljavaju?
zanemarit ću RG post o trulim jabukama, želim vjerovati da je to više napisano radi postizanja dojma
ne vjerujem da itko ičiju djecu može smatrati truleži zapravo, a RG pogotovo ne (nisam ničiji glasnogovornik, tako sebi tumačim)
da li vjernici uistinu paze druže li se njihova djeca s djesom drugih vjernika ili s djecom ateista i da li im je to važno?
kako ateisti gledaju na obrnutu situaciju?
smetaju li im možebitni utjecaji vjerničke djece na njihovu?
ajme koliko pitanja...

Flopice, nije mi nikad palo na pamet da bi se djeca bavila ovakvim pitanjima i utjecala jedna na druge, pa imaju oni pametnija posla :) od rasprava na temu ima ili boga.
Kao što je meni odgojenoj u ateističkoj obitelji bilo dozvoljeno da istražujem, dopustila bi svome djetetu da to isto čini, odnosno da se druži sa svakim tko god je "ispravan po nekim drugim mjerilima" (ne nalazim bolji izraz), dakle tko je njeguje osnovne vrijednosti koje vjerujem svi tu volimo.... iskrenost, poštenje, prihvaćanje različitosti, nenasilje...

i ja se pridružujem grupi. nisam vjernik, ne prakticiramo vjeru u odgoju djece - nema molitvi, nema odlazaka u crkvu.
mm je vjernik, i guram ga u smjeru da ponekad ode u crkvu, nemam ništa protiv toga - dapače, neka njeguje svoju vjeru.

osobno, vjera mi uopće nije važna u svakodnevnom životu, kao ni neki faktor po čemu radim bilo kakve kriterije.
imamo prijatelje vjernike, djeca nam se druže.

slavimo božiće, uskrs. svekrva, doduše, tu napravi ogromni dio posla i odradi spremanje obroka, njihovo posvećivanje, itd.

i sve je super, sve je ok. u međuljudskim odnosima stvarno ne vidim tu podjelu vjernik-nevjernik.

ono što me muči je period koji dolazi, škola i vjeronauk. već sam se pomirila da vjeronauk ne ide iz škole kako sam se nadala.
donekle sam se pomirila da će stariji ipak ići na vjeronauk. i nekako se trudim da vjeronauk smatram predmetom kao i svaki drugi;
da treba neke stvari naučiti, odraditi gradivo i to je to. bez dodatne indoktrinacije.

stalo mi je da djeca poznaju teoriju katoličke religije, i kako se ona prakticira u našim krajevima. to je ipak dio tradicije.
ja ih sve to ne mogu naučiti, nemam znanja. mm ga ima još manje od mene.

i što me brine u svemu skupa je da ne stvorimo konfuziju u njihovim malenim glavicama, bar u ovim ranim godinama.
ustvari, htjela bih stvoriti kvalitetnu podlogu na kojoj će jednog dana sami odlučiti da li da budu vjernici ili ne.
a to računam negdje u srednjoj školi.

ne bih nikako htjela raditi tu odluku umjesto njih. biti vjernik ili ne, ipak je intimno pitanje.

andreja sam
prosla krug iz ateisticke obitelji (u kojima je jedna baka pokusavala spasiti stvar), opizdenog katolicanstva u pubertetu (kao kontra valjda) i natrag u ateizam koji jaca iz dana u dan.
dijete se na proslom popisu stanovnistva (mala je jos ona ali kuzi dosta) izjasnilo kao agnostik na putu prema ateizmu. treba joj agnosticizam kako bi imala jos prostora za mastanje ;)
imam i partnera, oca djeteta, nismo u braku (ni civilnom) ali zivimo bracnije od mnogih koji jesu.

samo straha se bojim, a to je razlog zasto me sve vise smeta sto nam je cijeli odgojno-obrazovni sustav postavljen na temeljima vinosti (krivnje). mislim da odgoj u strahu od grijeha ne vodi nikamo, odnosno znam da vodi prema psihozama razlicitih tipova. svom djetetu zelim sirom otvorene oci i mogucnost da vidi 'iza brda'.

ne volim ni krda, ni stada.
i osjecam se prilicno obespravljeno kao ateista. ne zato jer me netko posebno ugnjetava (i premda je meni kriz u vrticu itekako maltretiranje sublimantnim porukama neprimjenrenim toj dobi) nego zato jer navodno zivim u sekularnoj drzavi. brus, prije je to jedna katolicka dzamahirija.

podlozni konzumerizmu njegujemo tradicionalne obicaje, pogotovo one povucne iz paganskih, pa se bor okiti i jajca strateski porazmjeste kad dodje to doba godine (i prozore operemo i generalku napravimo, zapravo iskreno vjerujem da su ti obicaju uvrijezeni bas zbog tih higijensko-estetskih razloga). i u ateistickoj obitelji u kojoj sam odrasla se kitila jelka i farbalo jajca, no u tim sarenilima ne pronalazimo religijske simbole (uostalom, copyright na njih ne moze imati vjera).

tak, svasta sam tu zbrda zdola nadrobila, ali drago mi je da se otvara prostor u kojem cu moci napisati pokoju ateisticku.

e da, mozda da odmah pojasnim i kako i zasto su se ucvrstila moja ateisticka uvjerenja (osim cinjenice da bas ne volim pripadati vecim grupacijama i da volim biti s one druge strane jer mislim da je to korisnije). u zrelijoj dobi sam se pocela suocavati s problemima oko koncepta grijeha jer sam se seksala prije braka, volim masturbaciju, ne odlazim nedjeljom na euharistijsko slavlje, vjerujem u MPO i navijam za svakoga tko prolazi tu borbu a posebno su mi se zgadili kad su djecu rodjenu iz MPO nazivali 'stvarima'. takodjer imam dva dobra prijatelja koji su homoseksualci, a djevojcicama koje su silovali nigerijski pobunjenici bih svakako dozvolila abortus a ne ih ekskomunicirala iz zajednice. ja sam naime pro choice, a ne pro life.

eto. veselim se topiku :D
tolerancija mi s godinama opada

edit: dijete mi, naravno, ne pohadja vjeronauk. ona i jos samo jedan djecak u razredu. slutim promjenu tog omjera u trecem razredu kad krene i zupni.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

ja nisam zadovoljna ni s vjerovanjem u nešto a ni s vjerovanjem u ništa
zapravo volim vjerovati i vjerujem
samo mi je teško definirati i imenovati u što
da li je to neka pozitivna energija, dobro, bog,ne znam
osjećam neku silu oduvijek

još je dalek put preda mnom što se tiče te sfere ali svakodnevno vjerujem u ljubav, u suosjećanje, u poštenje
vjerujem u to da se na kraju dana moramo zapitati kakvi smo ljudi danas bili
jesmo nekome nanijeli zlo, pružili utjehu ili okrenuli leđa
jesmo nekome oprostili ili poželjli da netko nama oprosti?

uglavnom, bilježim ovaj topic kao jedan koji ću zasigurno čitati

---

baš si lijepo sažela i moja razmišljanja

kod nas je situacija pomalo komplicirana jer je MM vjernik (iako ne ortodoksni) i djeca idu na vjeronauk i s tatom u crkvu. meni je to u redu. brinem kako ćemo u budućnosti, kad počnu postavljati ozbiljnija pitanja. za sada dobro balansiramo.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Flopice, nije mi nikad palo na pamet da bi se djeca bavila ovakvim pitanjima i utjecala jedna na druge, pa imaju oni pametnija posla :) od rasprava na temu ima ili boga.
Kao što je meni odgojenoj u ateističkoj obitelji bilo dozvoljeno da istražujem, dopustila bi svome djetetu da to isto čini, odnosno da se druži sa svakim tko god je "ispravan po nekim drugim mjerilima" (ne nalazim bolji izraz), dakle tko je njeguje osnovne vrijednosti koje vjerujem svi tu volimo.... iskrenost, poštenje, prihvaćanje različitosti, nenasilje...

---

upravo sam citajuci ovaj post shvatila da je moja tolerancija ustvari--nedoraslost :lool:, tj. djetinjastost. ne mogu vjerovati. ja na ljude gledam kao kad sam bila malo dijete, ahahahaha, koje prosvjetljenje. bas pase na moj karakter :mrgreen: iako vise ne trazim potvrdu odraslih (tj nikoga), dosla sam vecinom u bas-me-briga fazu kad mi netko prigovara ili pametuje.

inace sam u grupi onih koji vjeruju a ne znaju u sto :lool:. ne vjerujem u slucajnosti, tj. mislim da sve sto (mi) se dogodi dogodi se s razlogom. i ljudi koje srecemo, i knjige koje ti se podmetnu.. tako nesto. netko je rekao da je to energija, e pa onda vjerujem u energiju. ne svida mi se nametanje svog (necijeg) misljenja kao jedino ispravnog, ne svidaju mi se ideje o osveti i nekakvom "sudu". live and let live to bi bio moj moto.

interesantno mi je u onim bozjim zapovijedima kako se formula mijenjala. nekak mi se cini da je u tome zametak marketinga.

Citiraj:

---

laumi prvotno napisa

brinem kako ćemo u budućnosti, kad počnu postavljati ozbiljnija pitanja. za sada dobro balansiramo.

---

Evo, ja baš oko toga uopće ne brinem. Ona formulacija "neki ljudi jedno, drugi ljudi drugo" mi je fantastična, tako da ću na sva eventualna pitanja odgovarati tako.

I potpisujem anledo u dijelu u kojem su se oduvijek farbala jaja i kitio bor, bez religijskih konotacija.

Citiraj:

---

la_mama prvotno napisa

i ja se pridružujem grupi. nisam vjernik, ne prakticiramo vjeru u odgoju djece - nema molitvi, nema odlazaka u crkvu.
mm je vjernik, i guram ga u smjeru da ponekad ode u crkvu, nemam ništa protiv toga - dapače, neka njeguje svoju vjeru.

osobno, vjera mi uopće nije važna u svakodnevnom životu, kao ni neki faktor po čemu radim bilo kakve kriterije.
imamo prijatelje vjernike, djeca nam se druže.

slavimo božiće, uskrs. svekrva, doduše, tu napravi ogromni dio posla i odradi spremanje obroka, njihovo posvećivanje, itd.

i sve je super, sve je ok. u međuljudskim odnosima stvarno ne vidim tu podjelu vjernik-nevjernik.

ono što me muči je period koji dolazi, škola i vjeronauk. već sam se pomirila da vjeronauk ne ide iz škole kako sam se nadala.
donekle sam se pomirila da će stariji ipak ići na vjeronauk. i nekako se trudim da vjeronauk smatram predmetom kao i svaki drugi;
da treba neke stvari naučiti, odraditi gradivo i to je to. bez dodatne indoktrinacije.

stalo mi je da djeca poznaju teoriju katoličke religije, i kako se ona prakticira u našim krajevima. to je ipak dio tradicije.
ja ih sve to ne mogu naučiti, nemam znanja. mm ga ima još manje od mene.

i što me brine u svemu skupa je da ne stvorimo konfuziju u njihovim malenim glavicama, bar u ovim ranim godinama.
ustvari, htjela bih stvoriti kvalitetnu podlogu na kojoj će jednog dana sami odlučiti da li da budu vjernici ili ne.
a to računam negdje u srednjoj školi.

ne bih nikako htjela raditi tu odluku umjesto njih. biti vjernik ili ne, ipak je intimno pitanje.

---

Ovako je vrlo slično i kod nas doma... Ja sam iz obitelji u kojoj se vjera nije prakticirala (oboje mojih roditelja imali su neugodna sjećanja iz djetinjstva pa su nas poštedjeli). S druge strane, obiteljska tradicija je postojala, tako da ne mogu reći da sam ateist, jednostavno me organizirana vjera zaobišla, sve do udaje. Čak sam imala jedan period kad me u studentskim danima organizirana religija jako privlačila, ali ne većinska nego jedna koju sam si sama odabrala, pa sam i to upoznala. Dobro mi je došlo, iako se nije trajno zalijepilo. Vjerojatno je tako kod svakog mladog čovjeka - tko je odgojen u vjeri, to mora preispitati tijekom odrastanja. Ja sam odgajana bez toga, pa sam imala potrebu vidjeti što je to i da li mi treba.

Za muža sam odabrala dobrog katolika kojem nije padalo na pamet da mene na bilo što primorava, pa smo našli način da svoje stavove pomirimo...Vjenčali se u crkvi (kao razlika vjera, on vjernik - ja ništa, nije čak pisalo ni ateist jer u praksi tako i je, ne bih se deklarirala kao ateist...) Djeca su krštena i oba pohađaju vjeronauk. Eh, kad smo kod toga - imaju dvije vjeroučiteljice, s jednom sam zadovoljna, a druga me se zaista nije dojmila (ali to se događa sa svim predmetima, vjeronauk nije iznimka). S druge strane, iako se MENI ta vjerouičteljica i njeni stavovi ne sviđaju, moje dijete je zadovoljno i nije bilo nikakvih problema, pa smo ostavili sve kako jest, do daljnjega. Da se pojave problemi bilo koje vrste ili da djeca bez obzira na razlog žele odustati, odmah bismo ih ispisali s tog predmeta (to je bio moj uvjet da uopće krenu na vjeronauk). Isto, mislim da djeca trebaju upoznati obiteljsku tradiciju, pa tek onda odlučiti. Zato im nismo uskratili vjersku komponentu obrazovanja. Ne možeš znati da li je nešto za tebe ako to ne poznaješ. Ali ako imaš neke osnovne informacije, kasnije možeš donijeti utemeljenu odluku. Barem tako ja mislim.

Trudim se doma djeci osigurati uvid u razne religije (srećom, našlo se prilike za to) i zanima ih, ali ne pretjerano... Sad su u dobi kad skupljaju informacije. To im ne uskraćujemo, a kasnije će odlučiti sami, po svojoj volji i bez prisile.

I ja mislim da je vjera intimna stvar i da bi svaki pojedinac trebao odlučiti za sebe, bez pritiska okoline i zajednice/organizirane religije. Znak je da je čovjek odrastao i zreo kad o tome može samostalno razmisliti. Uostalom, to se gradi cijeli život, vjerojatno se i mijenja.... ima tu svega. Poznajem ljude koji su iz ateističkih obitelji, a odabrali su vjeru, ali i obrnute slučajeve. To mi je puno prihvatljivije nego uzimati tako bitne stvari "zdravo za gotovo" kako piše u nekoj knjizi (taman se ona zvala Biblija ili Kuran, svejedno) ili se propovijeda. Svejedno o kojoj vjeri ili odsustvu vjere je riječ.

Namjeravam djeci ne nametati ništa, ali teško je to izvesti u praksi - oni u dobi od 7 godina nisu još sposobni donositi odluke, pa je pitanje što učiniti... Dogovorili smo kako smo dogovorili, s tim da namjeravamo djecu pustiti da kasnije sami donesu odluku kakvo će mjesto vjera imati u njihovom životu.

Kad bolje razmislim, moji roditelji su napravili sasvim dobar posao pustivši mene i brata da rastemo kao divlja loza, iako je to zapravo bio ustupak uobičajenim stavovima za doba Jugoslavije, kad se na vjeronauk nije blagonaklono gledalo. Mojima to stvarno nije bilo bitno, kao što im nije ni danas. Čitala sam u mladosti dječju Bibliju u istom rangu kao i priče iz Ilijade i Odiseje, nitko mi nije branio ali ni naturao.

U svakodnevnom životu primjenjujem ovo što je stray_cat napisala - dobro se dobrim vraća. Tako se trudim živjeti svaki dan, ne samo za blagdane, iako odnesem pred Božić i Uskrs veliku vreću u Kap dobrote. Nikad mi ne bi palo na pamet braniti djeci da se druže s nekim zbog pripadnosti ovoj ili onoj vjeri/rasi/socijalnom statusu. A kako će oni kad odrastu - onako kako budu mislili da treba. Ja kanim poštovati njihov izbor, kakav god bio.

Citiraj:

---

Svimbalo prvotno napisa

Evo, ja baš oko toga uopće ne brinem. Ona formulacija "neki ljudi jedno, drugi ljudi drugo" mi je fantastična, tako da ću na sva eventualna pitanja odgovarati tako.

I potpisujem anledo u dijelu u kojem su se oduvijek farbala jaja i kitio bor, bez religijskih konotacija.

---

ali kod nas se radi o tome da se tatina i mamina uvjerenja do neke mjere razlikuju i oko toga brinem
ne mogu djetetu reći "tata vjeruje jedno, a mama drugo"

zasto ne mozes?

jer ih ne želim zbunjivati

ja mislim da ih ne zbunjujes. to je (meni) isto kao kad md govori srpski a ja hrvatski.

Citiraj:

---

anledo prvotno napisa

prije je to jedna katolicka dzamahirija.

---

za ovakve riječi dobivaju se banovi na nekim forumima...

Uh, trebala bih nešto drugo raditi, a sad zbog ove teme visim na forumu. Dobro ajde, samo malo :-)
Ispričat ću dio svoje priče kao dio odgovora na neka od pitanja koja su se postavila...

Ja sam po tati treće koljeno ateističke obitelji. Mama je udajom za tatu postala još veći ateist od njega, a inače je iz katoličke obitelji. Uglavnom, ta baka, njena mama, me odgajala dobar dio djetinjstva, a živjeli smo 500 m od nje u mjestu koje definitivno nije grad. Baka me učila dobroti, davanju i drugim vrijednostima, a učila me moliti, vodila u crkvu, objašnjavala kako se bog ljuti dok grmi i pada kiša, ostavljala poklone u čizmi za sv. Nikolu... Sve mi je to bilo super, ali bila sam zbunjena zašto baka radi jedno, a moji doma drugo (tj. ne rade).
Tata me, pak, s dvije godine naučio abecedu, učio igrati šah, objašnjavao kako nastaju oblaci, kakvih sve vrsta oblaka ima, o elektricitetu itd. Samo sam vrlo kratko bila zbunjena jer su mi tatina objašnjenja bila suvislija i onda sam često, u vrtićkoj dobi, baki objašnjavala da ne grmi zato jer se bog ljuti, već zato što se sudaraju oblaci, da ono gore nije nebo na kojem spavaju anđeli, nego svemir s planetama...
Tata me jednako tako učio da se dobro ne čini zato što je to negdje zapisano ili zato što je to rekao neki imaginarni prijatelj, već zato što je dobro samo po sebi činiti dobro i kako smo svi mi dio neke svemirske energije, a o nama ovisi kako ćemo tu energiju primati i koliko ćemo je dalje slati i davati...
Baka je, pak, godinama svake nedjelje nakon mise upadala u našu kuću i održavala predstavu s puno suza da zašto mi živimo tako kako živimo (a živjeli smo pristojan građanski život!), napadala starce da zašto ne srede djecu, kako je ona nesretna kad gleda drugu djecu kako čitaju s oltara, a mi smo, eto takvi.... (To što sam ja vodila školske priredbe, išla u muzičku, bila u svim živim slobodnim aktivnostima...nije nikad ništa predstavljalo jer nisam čitala s oltara kao stanovita B. iz mog razreda, koja se kasnije udala sa 16 godina za rastavljenog konduktera kojeg je upoznala u vlaku s kojim je putovala u srednju školu cigla dva mjeseca).
Moji starci su godinama pokušavali lijepo s bakom, sve dok ja nisam malo poodrasla i izderala se na nju da mi je dosta toga i da ne mora više nikad doći kod nas ako će nas nastaviti tako nedjeljama maltretirati. Vremenom je to prestalo, a moja baka, koja je tada mislila kako je moj tata upropastio njenu kćerku okrenuvši je od crkve, danas o mom ocu misli sve najbolje i hvali ga na sva usta jer on nikad ne priča loše o nikome, oduvijek joj pomaže na sve moguće načine, kao i bilo kome treba... Eto, trebale su joj godine da spozna neke stvari.

E sad, ja sam tih početkom osamdesetih bila u osnovnoj školi jedina u razredu koja nije išla u crkvu (da, bilo je i toga u komunističkom mraku), a u cijeloj školi nas je bilo svega nekoliko. Mom razredu je trebalo neko vrijeme da to provari, čak su me znali braniti pred drugom djecom iz drugih razreda kad se nisu htjela igrati sa mnom jer ne idem u crkvu.
Te godine osnovne škole, osim po hrpi lijepih stvari, pamtim i po muci koju sam osjećala kad bi mi neko dijete spočitnulo naše neodlaženje u crkvu, kad bi mi reklo da je doma čulo da je moj tata ovakav ili onakav jer nosi dugu kosu i svira u bendu, kad bih sama čekala ispred škole da započne nastava, dok bi ekipa u zadnoj minuti s vjeronauka dolazila iz smjera crkve prema školi i imala neke svoje teme i zafrkancije... Tada bi mi bilo sve to lakše podnijeti da sam ih mogla mrziti. Tata mi je objašnjavao da ih ne smijem mrziti jer oni ne misle ništa loše i vjera ih ne uči ništa loše, ali da ljudi često druge povrjeđuju iz neznanja i ne prihvaćaju ih takve kakvima jesu zbog straha od različitosti...pa sam ja, eto, morala biti bolja od njih, prihvaćati ih takvima i strpljivo objašnjavati da i mi živimo u skladu s univerzalnim vrijednostima, bla, bla....
Možda će vam se učiniti da potječem iz srednjeg vijeka, ali još jedna crtica - četvrti osnovne, stojim ja tako ispred škole i čekam razred da dođe s vjeronauka i vidim ih, dolaze skupa s časnom. Stali su sa strane od škole i zovu me. Ja dolazim prema njima, a oni me okruže, skupa s časnom i jedna curica počne govoriti - mi znamo da si ti dobra, ali da ne možeš s nama na vjeronauk zbog svojih roditelja i to razumijemo (pazi njih velikodušne!). Dovoljno je da se sad prekrižiš i postaneš naša, mi ćemo to znati i bez da dolaziš na vjeronauk. Dakle, sjećam se sebe kako stojim pred njima, gledam ih i ne vjerujem da mi se to događa, u sebi se tresem, ne znam si objasniti zašto, uspijevam samo reći - neću, pustite me na miru i potrčim u školu. Odradila sam nastavu taj dan, ne sjećam se jesam li plakala kad sam došla doma, mislim da sam to ispričala starcima, ali ne sjećam se jesu li što poduzeli....Znam da mi se tak događaj urezao u sjećanje i sjećam se tog osjećaja - ja sama, spram njih ... dijete od 9 ili 10 godina. A nije srednji vijek. Istina, danas mi nije problem stajati ni pred milijun ljudi i reći ne samo, ja sam ateist, već bilo što što se kosi sa shvaćanjem većine. Ipak sam to naučila još u ranom djetinjstvu.
Ateizam je dio mog identiteta, to me u situaciji koju sam opisala u velikoj mjeri odredilo. Da smo živjeli u nekom većem gradu u kojem je bilo normalno ne ići u crkvu i da nisam doživjela pritiske, vjerujem da ne bih bila toliko zagriženi ateist i da bi mi možda čak bilo i svejedno. Ovako mi defintivno nije svejedno. Ali ne bih promijenila svoje djetinjstvo, nikad nisam zažalila što sam imala starce ateiste i što su me odgajali tako kako jesu baš tamo gdje jesu.

Neću reći da sam imala sreće što mi je partner takav kakav je jer svi dobijemo ono što tražimo, a ja definitivno nisam tražila niti bi mogla živjti sa vjernikom, jednostavno mi je pun kufer tolerancije i razumijevanja, hoću živjeti s nekim tko razmišlja slično, propituje stvarnost i kritički se odnosi prema svijetu oko sebe. Dragi, doduše, je iz vjerničke obitelji, mada mi je čak to čudno i napisati, jer zapravo ne idu u crkvu, više im je to dio tradicije. Predivni su ljudi.
On nije vjernik, poštuje moje nevjerovanje i nevjernički aktivizam, ok mu je da nećemo krstiti dijete i da nam dijete neće na vjeronauk. Njegov nas je stari pokušao nagovoriti da krstimo dijete da ne bude različito od drugih, ali sam ja vrlo jasno rekla da mi nije problem imati dijete različito od drugih, dapače, i da neću dijete upisati u organizaciju čiji ja ne želim biti član i koju prezirem. Nakon toga nas više nije davio s time i mislim da smo to riješili.

Oko nas ima stvarno puno ljudi, tj. mi se družimo s njima, koji su ateisti, nisu se vjenčali, a imaju djecu ili imaju djecu, a ne šalju ih na vjeronauk, ili ih šalju, ali samo zato jer žele da djeca sama odluče kad će prestati ići... Mislim da će po tom pitanju naše dijete imati bolje djetinjstvo nego ja, ali ipak, dolazi mi želja da nas u 12. mjesecu skupim i odvedem na neko egzotično mjesto, samo da preskočimo tih mjesec dana papazjanija i konzumerizma. Ali dobro, sarme liječe mnoge rane :-)
Ipak, radujem se pitanjima koja će nam curica početi postavljati kad se suoči sa svijetom oko sebe. Želim joj pričati o svemiru kojeg smo svi mi dio, o tome kako je dobro činiti dobro ne zato što to negdje piše, već zato što je to njen izbor i njena svjesnost...

Ja (opet) prećerala, oprostite, idem raditi nešto.