Je li sa mnom sve u redu?????

Drage mame, trebam vaše mišljenje, pomoć, savjet.....


Kako otići u babinje kod kolegice koja je bila trudna u isto vrijeme kad i ja, i s kojom sam imala tjedan dana razlike u terminu?? Naime, ona je trebala roditi nakon mene, a na kraju je ispalo tako da se porodila na moj termin... Možda glupo zvuči, ali osjećam se kao da nam je ukrala dan koji je trebao biti naš (iako smo se mi nažalost porodili puuuno prije :cry: ).... Sretna sam zbog nje i bebača, drago mi je što je kod njih sve dobro ispalo, što je rodila živog i zdravog sinčića, ali ja to dijete jednostavno ne mogu vidjeti... i ne samo to dijete već se tako ponašam prema svakoj maloj bebi (otkad sam izgubila svoju princezu) - okrećem glavu na drugu stranu, ignoriram ih ili cmizdrim... :cry:
Inače, njima je to već 3. dijete, a ja sam bila kuma njenim dvijema curicama i mislim da će sad mog muža pitat da bude kum malenom, a ja nemam snage prolaziti sve to....
Svi oko mene (pa uključujući i mog supruga) govore mi da prihvatim svoju sudbinu, da odem u te babinje, da nije u redu moje ponašanje, a ja nisam spremna i ne znam što napraviti.....
JE LI SA MNOM SVE U REDU?????

o hebemu, jako mi je žao što si sada u toj situaciji... :-(

s tobom je SVE U NAJBOLJEM REDU i skroz je normalno da se tako osječaš i ponašaš...
ja sam nakon gubitka, prijetila u Intersparu svoju trudnu vjenčanu kumu i pobjegla na drugi kraj dučana jer sam mislila da ću se raspasti u tisuću komadića..
išla sam s kćeri u Maksimir i suze su mi curile na svaki pogled prema tuđim kolicima, trbusima...
bila sam ljubomorna na sve i svakoga....zašto je neka žena zaslužila tu bebu, a ja nisam?
ma hrpa stvari mi se motala po glavi...

Quote:

---

Svi oko mene (pa uključujući i mog supruga) govore mi da prihvatim svoju sudbinu, da odem u te babinje, da nije u redu moje ponašanje

---

ovo ti može reći samo netko tko nije osjetio što znači gubitak djeteta...
da nije u redu tvoje ponašanje? OMG, neznam što reći na ovo...to je nešto najgluplje što sam čula...

ako ti osobno smatraš da nisi spremna vidjeti to dijete, nemoj otići...pošalji poruku kumovima da jednostavno još nisi spremna i to je to...ako te iole vole shvat će, ako ne, onda ti ne trebaju...x puta je ovdje rećeno da se nakon ovakvih gubitaka profiltriraju prijateljstva i poznanstva...žao mi samo što i od muža slušaš takve komentare...

zbog tebe same, savjetujem ti da odeš na razgovor s kakvim psihologom ili psihijatrom, neka te sasluša, i olakša ti dušu....
znaš da se ovdje uvijek možeš javiti...
:love2:

Naravno da je sve u redu s tobom. S vremenom će postati lakše boraviti pored malih beba. Daj si vremena i nemoj se siliti u situacije koje ne možeš podnjeti.:love2:

Prvo, jako mi je žao zbog tvog gubitka, ne mogu zamisliti kako ti je. :(
Tebi je to sve još friško, još se nisi pomirila sa svojim gubitkom , i vjerujem da je teško gledati druge bebice, a da ostaneš prisebna. To je tvoja bol, nitko nezna kako ti je, i ako ti je teško, mislim da nebi trebala otići, ako to drugi ne razumju, njihova krivica. Mislim da se nikome nebi trebala opravdavati za ono što prolaziš!
S tobom je sve u redu, ako te to tješi!
Drži se, i samo polako! :love2:

Cure su prije mene sve napisale! :)

naravno da je s tobom sve u redu... svima nam je tako.
koliko puta se pitam zašto? ima x ljudi koji su uspjeli iz prvog puta ostat trudni, pa savršena trudnoća, zdravo dijete.... a ja??? ja se toliko borim i patim, a nagrade nema!

ja mislim da je normalno osjećat ljubomoru na neki način i sve što ide uz to...

a što se tiče tvog odlaska tamo.... moj savjet ti je nemoj, dok god ne osjetiš da si spremna na to....
i sama sam bila u takvim situacijama, kad mi se to dogodilo prvi put, isto sam kao i ti, teško mi je ali red je ići i onda baš radi tog nekog reda i jesam išla... i pokajala se zbog toga, jer sam jedva suzdržala suze i čula samo glupe komentare koji su me naljutili, jer sam bila osjetljiva na svaku sitnicu...
a sada kad kroz to opet prolazim po treći put, ne pada mi napamet... ja sam naučila iz svojih pogrešaka.
znam da čovjek ne može sam na svijetu, ali sad si mogu dozvolit da budem sebična i samoj sebi na prvom mjestu. jednostavno se na taj način branim da me još više ne zaboli.

daj si vremena i prvenstveno misli na sebe.... za sve druge će biti prilika :love2:

znam da zapravo ne pitas, no s tobom je sve savršeno u redu
savjet nemam jer ni ja ne znam kako bi to progurala...

Teško je to, kad te neki datum i dogadjaj povežu sa izgubljenom bebom. Meni se isto dogodilo, nitko oko mene to nije shvaćao i dan danas kad vidim curica kojoj je termin bio kao i mojoj izgubljenom bebi jako sam tužna i uvik zamišljam da bi ja sad imala takvu princeze. Tome je prošlo 5 godina i bol ne prolazi.
Ti si normalna drugi nisu,
Doći će i tebi nova beba, pa će biti lakše.

prijateljica koja je trebala roditi kad i ja nije mi bila prvih godinu dana, osim ako bi ja bila sama s njom negdje. a i sad nakon 3 godine vidim da ju kod mene zaboli, pa se cesto vidimo bez djece
ne zamjeram joj, i dalje sam joj biti prijateljica, na malo "drugaciji" nacin

s tobom je sve u najboljem redu...imam istu situaciju ko i ti moja kolegica treba roditi za 4 tj a ja sam trebala 2 tj poslije nje...naravno razgovaramo i dalje al ja nemam snage vidjet bebu kad bu se rodila i u potpunosti me razumije....rekla sam da kada ću biti spremna ću joj doć,znam da njezina beba nije ništa kriva ali jednostavno ne mogu

Ako nisi spremna nemoj ići. Tako je jednostvno. Reci prijateljici da si jako sretna radi nje, njene bebe i familije ali da ti je jako teško. To je najnormalnija reakcija koja se od tebe čak i očekuje. Možda tvoja prijateljica čak ni ne očekuje tvoj dolazak. Bila sam u sličnim situacijama i ako mi nije odgovoralo, nisam se prisiljavala. Svima je jasno kakve su tu emocije i svi će shvatiti. Pošalji poštom čestitku, ili dostavom neki mali buketić i nemoj se sekirati šta će tko misliti.
Što se tiče tvog supruga (i svih ostalih), da, njima je tako lako to prihvatiti kao tvoju sudbinu (sve je ok dok ne dijele tvoju sudbinu, tvoje tijelo, tvoje hormone tvoje emocije). Jednostavno nemoj se dati i nemoj ići protiv sebe. Napravit ćeš si samo štetu.

Hvala vam svima na riječima podrške i savjetima :love2: bojala sam se da je stvarno možda ipak problem u meni....
No nitko u mojoj okolini, na sreću, tako nešto nije doživio i proživio i ne zna kroz šta ja prolazim i što se sve događa u mojoj glavi, duši i srcu.... :-(

Lonely ja se pitam je li ok što nakon mjesec dana ne tulim svakodnevno, što sam se počela smijati i veseliti normalnim stvarima i vratila se životu. Pomalo me zbog toga grize savjest, ali znam da to neće vratiti mog dječaka. Zaplačem samo kad sam u crkvi ili virtualno među mamama anđela. Nekako to potiskujem i bojim se da će opet samo provaliti iz mene. A prva 3 tjedna sam bila totalno neutješna i nefunkcionalna.
Za 8 dana moja prva anđelica napunila bi 20 godina. I strah me je tog datuma -27.4. jer unatoč svoj mojoj djeci, tek zadnje 3 godine nisam plakala na taj datum. Jer svako dijete je posebno, svako želiš i veseliš mu se. A sad se s ovim anđelom sve od prije 20 godina vratilo... I opet mi moja djevojčica grozno fali! Moja živa djevojčica je sada predivna djevojka mauturantica i pitam se kakva bi bila njezina starija seka... a zapravo, moje P uopće ne bi bilo da je starija seka rođena živa...
Vrijeme ne liječi... samo se navikneš na bol. Kao kad netko ostane bez dijela tijela i ostatak života osjeća fantomsku bol. I mi smo ostale bez dijela svog tijela i duše, ali moramo gledati naprijed. Tugovati, ne sramiti se pred drugima, plakati, vikati, doživjeti živčani slom! Sve je to ljudski i ne može razumijeti onaj tko to nije prošao. Moja mama nije razumjela mene jer to nikad nije prošla, ali sam ja razumjela svoju snahu kad je imala missed ab. I zahvalna mi je zbog toga, a ljutila se na svoju mamu zbog njene bezosjećajnosti.
Razgovaraj sa svojim tm, pokušaj mu objasniti da još nisi spremna i da ti treba njegova podrška, a ne osuda. Mm je isto bio neko vrijeme nedostupan i tvrd, dok nisam počela jednu večer histerično urlati, razbijati suđe i ridati, onda je shvatio da "to" nije bio samo medicinski zahvat, ja sam sa 16 tt svog sina rodila i duboko patim jer ga nisam donijela doma!!! Nisam se ustručavala sa svojom okolinom otvoreno razgovarati o mojoj tuzi i glasno sam iskazala svoju želju da me puste odžalovati. I potražila sam pomoć i svećenika i psihijatra, nisam se mogla nositi s toliko boli sama. Možda je to bila dobitna kombinacija, možda sam prolupala pa mi je sve super, ali bar me nitko ni na što ne prisiljava.
Želim ti da nađeš svoj mir i da spoznaš kako je tvoja reakcija sasvim normalna! :love2:
I želim ti mirišljavi smotuljak, kad se ti osjetiš spremnom na njega :kiss:

Prethodni post je moj doživljaj tuge koju prolazim, nadam se da vas nisam sve udavila!
Postam ti ovdje stručne tekstove (malo su podulji, ali vrijedi pročitati) s jednog drugog foruma, možda si već na to naišla, a možda i nekoj drugoj mamici pomogne:

Žalovanje

Žalovanje je proces koji nastaje kod gubitka nekog objekta ili neke osobe iz našeg života. Žalovanje je zapravo emocija tuge - koja u pravilu nastaje kada izgubimo nešto ili nekoga do čega nam je stalo. Što je veći gubitak, intenzivnija je emocija. No osjećaji kojima smo prepravljeni nakon gubitka neke osobe, koja nam je bila draga, su posebna kategorija tuge, a nazivamo ih žalovanjem.

Svi mi, kad-tad, moramo umrijeti. Smrt je nepovratan proces, koji će zadesiti sve nas. Na smrt se možemo lagano pripremati - bilo na svoju (stariji ljudi često pričaju o smrti, kako bi ona prestala biti „tabu" tema), ili na tuđu. No, koliko se god pripremili za nju, istina je da gubitak neke osobe, koja nam je više ili manje draga, ne može proći a da ostanemo preplavljeni ogromnim osjećajima gubitka ili tuge. Sa kojima se najčešće ne znamo nositi. Još su strašnije emocije kada smrt dočekamo nespremno - što je redovito slučaj kod mladih osoba čiji je život naprasno prekinut.

Svatko se sa smrću nosi na različite načine, pokazuje to zavisno od svoje strukture ličnosti, no postoje neke zakonitosti u procesu žalovanja. Teoretičari kažu da žalovanje prolazi nekoliko faza i da je potrebno proći sve te faze kako bi zaključili proces žalovanja. Važno je napomenuti da faze žalovanja ne moramo prolaziti samo kog smrti neke bliske osobe, nego i kod drugih gubitaka - prekida veze, razvoda, preseljenja...

1. FAZA - negiranje
U ovoj fazi se negira događaj - gubitak ili smrt neke osobe. U svakodnevnog govoru često kažemo da je osoba u ovoj fazi još „u šoku", dakle da ne prihvača činjenicu gubitka. Taj gubitak je prestrašan i prevelik da bi čovjek sa svojim emocionalnim i intelektualnim kapacitetima uopće mogao prihvaititi da se desio. Ova faza, u prosjeku, traje dosta kratko - od nekoliko sati do nekoliko dana.

2. FAZA - ljutnja
Ljutnja je emocija koja se javlja kada nam se na putu do nečeg ili nekoga što jako želimo pojavi prepreka. U slučaju gubitka neke osobe dolazi do ljutnje jer se ne može ostvariti slikica koju imamo u glavi, a to je zajednički život sa tom nekom osobom koju smo izgubili. Vrlo često osobe koje su izgubile nekoga prolaze kroz proces ljutnje na osobu koja ih je napustila, ili se desi pomaknuta ljutnja - pa se ljutimo na nekoga ili nešto što nam je tu prisutno, jer pravi objekt ljutnje smo izgubili. Tako smo ljuti na prijatelje, rodbinu, susjede, osobe odgovorne za gubitak nekog koga volimo, svijet, život... Tu fazu ljutnje je dobro proći, kako bi se „očistili" loših emocija koje neminovno dolaze u ovakvim situacijama. Uostalom, lakše je biti ljut, nego biti tužan. Ljutnja je faza koja traje duže od negiranja, od nekoliko dana do nekoliko tjedana.

3. FAZA - tugovanje
Kada shvatimo da je gubitak nepovratan, ulazimo u stanje i emociju tuge - to je emocija koja nas prati dugo, ponekad i zauvijek. Činjenica je da vrijeme može ublažiti neke rane i da može smanjiti tugu, no vrlo često tuga zbog gubitka nekih osoba ostaje zauvijek - posebice u situacijama kada roditelj izgubi svoje dijete. Tugovanje je faza koja traje duže od prethodne dvije faze - može trajati nekoliko mjeseci. No ova faza može predstavljati i ograničenje i „kočnicu" i životima ljudi, jer dok smo u ovoj fazi zapravo, ne napredujemo i ne nastavljamo sa životom, nego ostajemo u onom istom trenu gubitka zbog kojeg smo i ušli u fazu žalovanja.

4. FAZA - restrukturiranje situacije
U zadnjoj fazi tugovanja dolazi do prestrukturiranja života pojedinca u skladu sa gubotkom koji ga je zadesio. Navikavamo se na situaciju i nastavljamo sa životom - bez neke vrlo drage osobe. U ovoj fazi osoba može iskusiti niz složenih osjećaja - od olakšanja, do krivnje. Teško se naviknuti da život bez nekoga tko nam je bio jako drag, ali isto tako teško je i sam sebi priznati da smo se, kroz neko vrijeme, naviknuli na tu situaciju. Vrlo često se tu dešava i osjećaj krivnje - zašto se smijem nečemu, kada sam iskusio ili iskusila tako veliki gubitak, zašto uživam u nekim stvarima kada nekoga koga volim više nema... No činjenica je da ulazak u ovu fazu predstavlja pravo izliječenje i prihvaćanje nastale situacije.

U svim gore navedemim fazama može se desiti da se osoba zaustavi - od negacije do tugovanja, i da ne nastavlja „obrađivati" svoju tugu prema nekim zakonitostima tugovanja. Loše je kada se to desi, jer je cilj žalovanja doći do posljedenje faze - nastavka života bez neke vrlo drage osobe. Kada se to desi, kada tugovanje poprima neke razmijere koji nisu socijalno prihvatljivi, kada osjetimo da je netko naš drag u tugovanju ostao u nekoj od faza, i ne napreduje u osobnom rastu i razvoju, dobro je potražiti stručnu pomoć. Emocije su same po sebi vrlo složene, posebice u ovakvim situacijama kada se osjećamo izuzetno usamljenima, ostavljenima i napuštenima od strane osobe koju smo izgubili.

I za kraj, vrijeme liječi neke rane, ponekad je dobro pustiti vremenu da skine intenzitet sa nekih emocija. Ali vrijeme ne liječi sve rane - gubitak neke bitne osobe nas prati cijeli život, i uvijek ćemo osjećati prazninu u onom dijelu srca koje smo namijenili toj osobi - bio to roditelj, brat ili sestra, bračni partner, prijatelj, dijete, rođak... No bitno je da znamo da i sa takvom prazninom imamo pravo i trebamo nastaviti sa što kvalitetnijim životom.

I još ovo - obrati pažnju na zadnji pasus:

KAKO SE SUOČITI SA SMRĆU BLISKE OSOBE
Činjenica je da nitko od nas ne živi vječno. U skladu s tim, svatko se prije ili kasnije susretne sa smrću bliskog prijatelja, rođaka, a ponekad i partnera. Naučiti kako dalje živjeti, nakon takvog gubitka, je proces koji zahtijeva vrijemeFaza tugovanja koja slijedi nakon gubitka je normalna reakcija. Gubitak bliske osobe uključuje jake emocionalne reakcije koje utječu na cjelokupno svakodnevno funkcioniranje. Svatko kroz faze tugovanja prolazi na svoj način i onoliko dugo koliko je potrebno da rane zacijele. No, bez obzira na sve, ipak postoji neki redoslijed tj. faze kroz koje svatko prolazi.

Prva reakcija na gubitak voljene osobe je šok. To je faza u kojoj ne možemo vjerovati da se takvo što uopće dogodilo te negiramo cjelokupnu situaciju. Ova faza je najčešće popraćena iznimno jakim osjećajem tuge. Nakon toga slijedi prihvaćanje situacije. U toj fazi počinjeno razumijevati situaciju u kojoj se nalazimo te se prestajemo boriti s činjenicom da se gubitak dogodio.
Što zapravo znači gubitak voljene osobe? Između ostalog, za nas znači gubitak odnosa s tom osobom koji je za nas imao iznimnu vrijednost. Da bismo mogli krenuti dalje sa svojim životom, bitno je da si dopustimo osjetiti i proći kroz burne emotivne reakcije. Tugovanje za bliskom osobom je prirodno i neophodno za našu dobrobit u budućnosti.
Ako si ne dopustimo u početku proći kroz fazu tugovanja, ona će prije ili kasnije izbiti na površinu, jer nismo odžalovali gubitak bliske osobe, te ćemo se opet morati s njom suočiti. Što prije to učinimo, to ćemo si prije olakšati daljnje kretanje kroz život.

Kako bi nam se što prije život vratio na normalnu putanju, prvo što je poželjno učiniti je prihvatiti gubitak kao stvaran. U fazi šoka teško da ćemo biti u stanju prihvatiti situaciju onakvom kakva je, ali to je prvi korak. Često se događa da ljudi dugo vremena ne prihvaćaju smrt bliske osobe kao realnu činjenicu, te u sebi gaje nadu da je sve što im se trenutno događa samo san i da ta osoba zapravo nije mrtva.
Mnogi vrlo često i sanjaju osobu koja je umrla kao da je živa, da komunicira s njima, da im se obraća na neki način, te se bude u bunilu i ponovno proživljavaju šok uviđajući da je realnost potpuno drugačija. Obično se to događa na samom početku, te jenjava kako vrijeme odmiče i mi počnemo prihvaćati realnost situacije, a za to je najbolje rješenje dati si vremena.

U tome nam može pomoći suočavanje s vrlo jakim i bolnim emocijama koje je gubitak izazvao, a što predstavlja drugi korak u procesu iscjeljenja od gubitka bliske osobe. Često osobe izbjegavaju suočavanje s ovim emocijama, jer to znači da prihvaćaju smrt bliske osobe i da se to stvarno dogodilo. Potiskujući emotivni naboj, štitimo sami sebe od iskušavanja boli.

No, kao što je već napomenuto, nemoguće je izbjeći emocije koje je gubitak probudio u nama. Možda ih nećemo pokazivati prema van, no one će biti prisutne u nama. Ako i malo obratimo pozornost na to što se u nama događa, uvidjeti ćemo da se u nama nalazi lavina neprobavljenih emocija. Osim emotivnih, možemo biti izloženi i brojnim fizičkim problemima kao što su npr. nesanica i pritisak u grlu.
Osim zbog jačine emocija u nama, često je nemogućnost suočavanja s tim emocijama povezana i s društvenim obrascem koji kaže da se trebamo „praviti kao da je sve u redu“ i ne izražavati svoje emocije, kako bismo pokazali koliko smo jaki i dobro podnosimo situaciju. Ovakav stav je totalna besmislica. Od glumljenja da smo u redu, a zapravo nismo, ne pomažemo niti sebi, a niti drugi imaju koristi od toga. Pa čemu to činiti?

Ako imamo problem s iskazivanjem emocija u javnosti, bolja je opcija da neko vrijeme budemo kod kuće i otpustimo emocije koje se nalaze u nama, umjesto da ih potiskujemo u sebi i stvaramo si unutarnji grč. Iskazivanje emocija koje su u nama, bilo da to činimo sami ili uz nečiju prisutnost, može bit iznimno ljekovito za našu dobrobit.

Često znamo biti i iznimno ljuti zbog toga što se osjećamo napušteno od osobe koja je umrla. Osjećaj napuštenosti u tim trenucima može biti iznimno jak te možemo projicirati ljutnje na sve moguće oko nas. No, i ljutnja je normalna reakcija te će i ona s vremenom proći kao i krivnja koju osjećamo zbog ljutnje. Krivnju najčešće osjećamo iz razloga što se ljutimo na nekoga do koga nam je stalo i iz razloga što ljutnju smatramo nečim lošim.
Nakon što se suočimo sa svim vrstama emocija koje se u nama javljaju, poželjno je početi se prilagođavati na svakodnevni život. U početku nam se svakodnevni zadaci i obveze mogu činiti preteškima i nemogućima za izvršiti, što nam može stvoriti osjećaj tjeskobe i očaja. No, tada ćemo već biti u poziciji da usvojimo nove načine ponašanja koji će nam polako s vremenom olakšati cjelokupnu situaciju. Svaki novi početak je težak, ali s vremenom se stvari promjene i postanu jednostavne.

Krajnji cilj koji u fazi tugovanja za gubitkom bliske osobe trebamo proći je u potpunosti se odvojiti od te osobe i uložiti emotivnu energiju u neki drugi odnos koji će nas ispunjavati. Ovo je iznimno teška stvar za svakog od nas, jer tu počinjemo osjećati krivnju zbog odvajanja te se na neki način osjećamo kao da varamo osobu koju smo izgubili. Ovo se pogotovo odnosi na gubitak intimnog partnera.

No, ako se nismo u stanju odvojiti od osobe koju smo izgubili, naš emotivni život će biti u potpunosti zaustavljen. Držeći se za stara iskustva onemogućavamo sami sebi traženje sreće i podrške u novim iskustvima. Stvar je u tome da kad se misli na odvajanje, ne misli se na brisanje svih uspomena na osobu koju smo izgubili te na umanjivanje ljubavi koju osjećamo za nju. Ovo je faza u kojoj je bitno shvatiti da na svijetu postoje i drugi ljudi koje možemo voljeti i koji mogu voljeti nas, te da je vrijeme da te ljude i pronađemo. Faza tugovanja obično traje oko godinu dana, no to ovisi o osobi koji prolazi kroz tu fazu, o podršci koju ima te o vrsti odnosa i jačini veze koju je imala s bliskom osobom. Generalno gledano, oporavak tj. faza tugovanja će trajati sukladno s dužinom trajanja i jačinom kvalitete odnosa kojeg smo imali s osobom koju smo izgubili.

No, činjenica je da što se prije vratimo u život tj. što prije počnemo u njemu funkcionirati kao što smo funkcionirali i prije smrti voljene osobe, to će nam oporavak biti brži i lakši.

Stručnjaci su zaključili kako se žalovanje sastoji do 5 faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Nekoliko novijih istraživanja na uzroku ispitanika koji su izgubili blisku osobu zbog bolesti sa smrtnim ishodom ili zbog drugih prirodnih uzroka, pokazalo je da je prihvaćanje proces koji obično završava u vremenu do 2 godine nakon smrti. Neke smrti nikad se ne prebole do kraja, ali 2 godine su vrijeme u kojem bi osoba trebala naći način da život svede na podnošljiv i prihvatljiv ritam, u kojemu ima prostora i za veselje, i nevažne brige i sve ostale gluposti/sitnice/užitke koji čine tzv. normalni život.

Nevjerica se smanjuje otprilike mjesec dana nakon gubitka, a intenzitet plača i intenzivne tuge konstantno se počinje smanjivati otprilike 4 mjeseca nakon gubitka. Ljutnja opada nakon 5 mjeseci, a depresija obično ne traje kraće od 6 mjeseci.

Istraživanje također pokazuje, što je očekivano, da nije svejedno koga ste izgubili, pa tako roditelji najviše pate nakon gubitka djeteta. Kako liječnici kod bolesti sa smrtnim ishodom koje traju neko vrijeme obično znaju procijeniti kada će smrt nastupiti, pokazalo se korisnim da se o tome obavijeste bliske osobe. Naime, kad su članovi obitelji i druge bliske osobe 6 mjeseci unaprijed znale da će smrt vjerojatni uslijediti, tugovanje se pokazalo manje intenzivnim i kraćim, jer su se osobe djelomično pripremile na smet, te su se najčešće imale priliku oprostiti s dragom osobom, što je vrlo važno.

Bez obzira na to način i vrstu gubitka, ako se i 6 mjeseci nakon gubitka osoba ne može uključiti u tzv. normalni život u smislu da obavlja makar minimum dnevnih aktivnosti, te ako često plače, posebice glasno, ako ne spava, ima suicidalne namjere ili je u kliničkoj depresiji, stručna pomoć je nužna i hitna. To ne znači da je osoba luda ili nesposobna, nego da si nije sam u stanju pomoći, te da si ugrožava zdravlje i možda život.

nakon prethodnih postova nema potrebe da i ja napišem da je s tobom sve u redu
pretrpjela si strašan gubitak i tvoji trenutni osjećaji i ponašanje su dio normalnog procesa žalovanja
da sam doživjela što si ti doživjela, ponašala bih se jednako kao i ti
da sam na mjestu tvoje kolegice, apsolutno ti ne bih zamjerila ako ti neko vrijeme ne bi mogla posjetiti mene i moju bebu. mislim da bi to svima trebalo biti jasno i tu sad ne treba misliti na "to što će selo reći", nego na to da okolina ima razumijevanja za jednu mamu koja je pretrpjela strašan gubitak i koja tuguje.

ja bih nazvala kolegicu, rekla joj kako se osjećam i zamolila je da mi ne zamjeri što još nisam spremna doći.

Quote:

---

Originally Posted by Boxica

i suze su mi curile na svaki pogled prema tuđim kolicima, trbusima...
bila sam ljubomorna na sve i svakoga....zašto je neka žena zaslužila tu bebu, a ja nisam?
ma hrpa stvari mi se motala po glavi...

---

Da, Boxice, još uvijek se tako osjećam, ponašam, ispitujem.... teško je, iako je prošlo 6 mjeseci i odlučila sam što prije ići na novu trudnoću, jako je teško vladati mislima i emocijama... Najgore je doći u neki veliki trgovački centar koji vrvi trudnicama i majkama s malim bebama, a ja odmah pomislim kako sam i ja sad trebala sretno šetati sa svojom curicom, ali ne, moje su ruke tako prazne :cry: ....a tek kad pogledam u izlog trgovine s dječjom opremom i odjećom i naravno ugledam neku preslatku malu haljinicu...uh, poželim da se otvori zemlja poda mnom i proguta me!!!!

Quote:

---

ovo ti može reći samo netko tko nije osjetio što znači gubitak djeteta

---

Da, to i govore oni koji, Hvala Bogu, nisu osjetili što je to gubitak djeteta, a ti isti samo puknu prstima i ostanu trudni, kad im kasni menstruacija nadaju se da nije trudnoća u pitanju - naravno ukoliko to ne planiraju!! Ne znaju što znači 4 godine pokušavati ostati trudna, prolaziti sve moguće i nemoguće pretrage, obilaziti liječnike, nadati se da je svako kašnjenje menstruacije toliko željena TRUDNOĆA, trpati se tabletama, praviti na stotinu LH testova i testova za trudnoću i svaki put se ponovno razočarati :-( na kraju završiti u postupku MPO i onda izgubiti toliko željeno dijete do kojeg si došao na jako dug i težak način... :cupakosu:

Quote:

---

Originally Posted by malaana

koliko puta se pitam zašto? ima x ljudi koji su uspjeli iz prvog puta ostat trudni, pa savršena trudnoća, zdravo dijete.... a ja??? ja se toliko borim i patim, a nagrade nema!

---

Malaana, točno se takva pitanja uporno motaju po mojoj glavi!

Quote:

---

.....i pokajala se zbog toga, jer sam jedva suzdržala suze i čula samo glupe komentare koji su me naljutili, jer sam bila osjetljiva na svaku sitnicu...

---

Toga se najviše bojim, da ću se tamo slomiti, možda čuti komentare koji će me razljutiti, reagirati burno ili reći nešto što inače ne bih, i na kraju se pokajati što sam uopće i otišla.....

Quote:

---

Originally Posted by Optimisticna

Što se tiče tvog supruga (i svih ostalih), da, njima je tako lako to prihvatiti kao tvoju sudbinu (sve je ok dok ne dijele tvoju sudbinu, tvoje tijelo, tvoje hormone tvoje emocije).

---

Znam da i moj suprug pati na svoj način, ali on te svoje emocije ne pokazuje, barem ih ja ne uspjevam vidjeti, nekako je krenuo dalje (možda je razlog tome što on radi, a ja ne, pa nema vremena toliko razmišljati o tome koliko ja imam)... Ali taj osjećaj kada je beba u tebi, osjetiš ju, veseliš se svakom pokretu, zabrineš se čim ju ne osjetiš, sretan si i raduješ se što u tebi raste novi život, i onda u idućem trenu nema više ničega...ponekad se zapitam jesam li ja uopće i bila trudna ili je sve to bio samo san.... Tu prazninu može shvatit samo majka koja je to prošla pa ga i ne krivim...

Quote:

---

Originally Posted by Lonely

Znam da i moj suprug pati na svoj način, ali on te svoje emocije ne pokazuje, barem ih ja ne uspjevam vidjeti, nekako je krenuo dalje (možda je razlog tome što on radi, a ja ne, pa nema vremena toliko razmišljati o tome koliko ja imam)... Ali taj osjećaj kada je beba u tebi, osjetiš ju, veseliš se svakom pokretu, zabrineš se čim ju ne osjetiš, sretan si i raduješ se što u tebi raste novi život, i onda u idućem trenu nema više ničega...ponekad se zapitam jesam li ja uopće i bila trudna ili je sve to bio samo san.... Tu prazninu može shvatit samo majka koja je to prošla pa ga i ne krivim...

---

Lonely ista situacija je i s mojim mužem. Naravno da mi majke patimo drugačije jer smo jače povezane sa svojom djecom. Točno si to opisala. No mi patimo isključivo radi gubitka naših bebica, ali ponekad zaboravimo da i naši muževi pate zbog gubitka djeteta, i još k tome moraju gledati našu tugu, i moraju biti jaki zbog nas, i moraju biti tu za nas kad nam je teško, i oni su ti koji najviše komuniciraju s dr-om u našim situacijama, i s ljudima oko sebe koji imaju milijun pitanja, koji zovu da vide kako ste, žele vam dati podršku, žele znati što se događa jer se ne usude pitati vas. I još k tome moraju raditi (pa dođu umorni s posla i vide nas žalosne). I definitivno stalno razmišljaju o svojoj bebici kao i mi, nemoj ni trenutka misliti da ne - možda da se napravilo ovo i ono, što bi bilo kad bi bilo, je li moglo biti drugačije, i na kraju, zašto baš nama?!!!...ali eto tu je razlika između žena i muškaraca - žene više iskazuju emocije, žene će prije biti otvorene za razgovor od muškaraca, itd.itd.

I još da nadodam. Jučer smo mm i ja išli na svadbu (naravno da sam bila za niš, ali trudila sam se radi sebe malo plesati, neke pjesme su me uspjele "probuditi" (tonka daleke obale, hitovi dine dvornika, kawasaki 3p) i odvući misli). I tak mi plešemo, sjedimo, pjevamo, pijemo, jedemo, razgovaramo se, šutimo, i slušamo pjesme. Počeli su svirati pjesmu Ivanke Mazurkijević "Dolje je bolje" ("Zašto protiv svoje volje da budem svetica kad je dolje bolje, kad je dolje akcija"), samo kaj smo mm i ja pjevali "...Kad je gore bolje, kad je gore akcija...". I rasplakao se. Nije mogao suspregnuti suze. I tako smo oboje pjevali i plakali. :heart:

N.M.:angel::heart::cry:

Lonely, s tobom je sve u savršenom redu i apsolutno je tvoje ponašanje normalno...negdje ćeš naići na razumijevanje a negdje suprotno, al ne zamaraj se time.

Kako vrijeme bude odmicalo bit će ti lakše...

kad sam ja izgubila Mariju (prije 4 i pol godine) briznula bih u plač svaki put kad sam vidjela trudnicu ili mamu sa malom bebom. nisam volila ići kod ljudi koji imaju male bebe, to mi je bilo prebolno... s vremenom je bilo malo lakše al tek sada kad sam ponovno trudna uživam u društvu drugih trudnica i mama sam malim bebama..

drži se, šaljem ti veliki zagrljaj <3

Hvala ti carmina burana na tvojim riječima i postovima :)

Quote:

---

Bez obzira na to način i vrstu gubitka, ako se i 6 mjeseci nakon gubitka osoba ne može uključiti u tzv. normalni život u smislu da obavlja makar minimum dnevnih aktivnosti, te ako često plače, posebice glasno, ako ne spava, ima suicidalne namjere ili je u kliničkoj depresiji, stručna pomoć je nužna i hitna. To ne znači da je osoba luda ili nesposobna, nego da si nije sam u stanju pomoći, te da si ugrožava zdravlje i možda život.

---

Prošlo je 6 mjeseci i tih faza čestih plakanja, ne spavanja i suicidalnih misli je bilo, ali hvala Bogu sada su iza mene, uspješno sam ih uspjela otjerati uz antidepresive, a sad već i antidepresive od sebe. Ali još uvijek me duša zaboli kad ugledam trudnicu ili malu bebu i to je nešto što trenutno pokušavam promijeniti, ali jako mi je teško...:cry:

Inače, dogovorila sam se sa suprugom da babinje ne mogu odraditi i prihvatio je tu moju odluku kada sam mu sve pojasnila i kada sam mu pokazala neke od vaših postova...
No, u međuvremenu nam je stigao upit da kumujemo tom malenom dječaku na krštenju.... Tako da je sad u nedjelju krštenje, suprug će biti kum, ali bez moje prisutnosti. Čula sam se s tom prijateljicom i pojasnila joj situaciju, ništa se ne ljuti, shvaća me i očekuje me čim skupim snage da dođem.... :)
A suprug je bez muke prihvatio poziv da bude kršteni kum, no kako se bliži nedjelja vidim po njemu da mu baš i nije svejedno i da mu to ipak malo teško pada, čak mi je to i rekao...

Da, obično kad je takav neki trenutak sve bliže i kad se moramo suočiti s njime, tek tada saznajemo kako se zapravo osjećamo, koliko smo se zapravo oporavili ili koliko smo spremni za tu situaciju...

U svakom slučaju, smatram da ste oboje donijeli dobre odluke! :love: