o hebemu, jako mi je žao što si sada u toj situaciji...
s tobom je SVE U NAJBOLJEM REDU i skroz je normalno da se tako osječaš i ponašaš...
ja sam nakon gubitka, prijetila u Intersparu svoju trudnu vjenčanu kumu i pobjegla na drugi kraj dučana jer sam mislila da ću se raspasti u tisuću komadića..
išla sam s kćeri u Maksimir i suze su mi curile na svaki pogled prema tuđim kolicima, trbusima...
bila sam ljubomorna na sve i svakoga....zašto je neka žena zaslužila tu bebu, a ja nisam?
ma hrpa stvari mi se motala po glavi...
ovo ti može reći samo netko tko nije osjetio što znači gubitak djeteta...Svi oko mene (pa uključujući i mog supruga) govore mi da prihvatim svoju sudbinu, da odem u te babinje, da nije u redu moje ponašanje
da nije u redu tvoje ponašanje? OMG, neznam što reći na ovo...to je nešto najgluplje što sam čula...
ako ti osobno smatraš da nisi spremna vidjeti to dijete, nemoj otići...pošalji poruku kumovima da jednostavno još nisi spremna i to je to...ako te iole vole shvat će, ako ne, onda ti ne trebaju...x puta je ovdje rećeno da se nakon ovakvih gubitaka profiltriraju prijateljstva i poznanstva...žao mi samo što i od muža slušaš takve komentare...
zbog tebe same, savjetujem ti da odeš na razgovor s kakvim psihologom ili psihijatrom, neka te sasluša, i olakša ti dušu....
znaš da se ovdje uvijek možeš javiti...
![]()