Citiraj Optimisticna prvotno napisa Vidi poruku
Što se tiče tvog supruga (i svih ostalih), da, njima je tako lako to prihvatiti kao tvoju sudbinu (sve je ok dok ne dijele tvoju sudbinu, tvoje tijelo, tvoje hormone tvoje emocije).
Znam da i moj suprug pati na svoj način, ali on te svoje emocije ne pokazuje, barem ih ja ne uspjevam vidjeti, nekako je krenuo dalje (možda je razlog tome što on radi, a ja ne, pa nema vremena toliko razmišljati o tome koliko ja imam)... Ali taj osjećaj kada je beba u tebi, osjetiš ju, veseliš se svakom pokretu, zabrineš se čim ju ne osjetiš, sretan si i raduješ se što u tebi raste novi život, i onda u idućem trenu nema više ničega...ponekad se zapitam jesam li ja uopće i bila trudna ili je sve to bio samo san.... Tu prazninu može shvatit samo majka koja je to prošla pa ga i ne krivim...