Zahtjevna djeca

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Ona sad kreće u jaslice, imat će 21 mjesec. Kako je tvoja prihvatila jaslice?

---

Joj nikako, odvajanje joj je palo užasno teško. Suza i sa njene i sa moje strane, još i danas me trnci prođu kad se sjetim tog plača, a ima evo 2 godine od tada.
Samo privikavanje i uklapanje u jaslice nije bilo toliko strašno, tete su se trudile, jako, ali taj plač, pa demnostracije, pobune. Ponašanje joj je bilo čudno i kad ju je tata dovodio doma.
Bila je ljuta na mene dobrih pola godine, a nije još znala verbalizirati da ona ne bi tamo, nego da hoće ostati sa mnom doma. Ni mi to nismo znali, objasniti to ponašanje, tek naknadno sam negdje pročitala kako se tako mala djeca ponašaju kad ne žele u jaslice, tad mi je sjelo, kao da sam čitala o svojoj curi.
Isto kad ju je tata vodio u jaslice bilo je manje dramatično, ali ja je se više nisam ni usudila voditi jer to je bilo strašno, pa su i tete zaključile, bolje da to radi tata.

Sa 2 godine smo skinuli pelene, Sve super, u roku tjedan dana sjelo sve na svoje mjesto. Ostavila sam je još tjedan dana doma da potvrdimo da li je to stvarno to i bilo je. Ali evo je u jaslicama i tu počinju demonstarcije.
Tu negdje smo zapravo i shvatili koliko ona zapravo želi kontrolirati stvar, a kad je skužila to sa wc-om da to može samo i isključivo ona kontrolirati, bilo je gotovo.
Prvo jse zapišavala jer je išla tamo. Onda kad se povezala sa jednom tetom, trebalo joj je jedno 3-4 mjeseca da si izabere tetu u koju ima koliko toliko povjerenja, pa je samo njoj govorila da treba ići pi-pi.
Pa gad te tete nije bilo opet zapišavanje. Pa su nas počele uvjeravati da nije spremna, pa smo tu imali čak razgovor sa glavonom pedagogicom u jaslicama jer smo mi tvrdili da je spremna jer doma otkako smo skinuli pelene, odmah i dnevnu i noću nakon tih prvih tjedan dana nije se zapišala niti jednom, baš niti jednom. Pa je pedagogica rekla, je spremna je, tete se moraju više potruditi. Pa je onda ajde i to krenulo.
Ali je onda počela zapišavati kad joj nešto nije pasalo u jaslicama. Bilo je i zapišanih tepiha u jaslicama, ma kaos. Kad pogledam sada, nije ni njima bilo lako.

Onda je došao vrtić, pa opet ispočetka. Opet joj je trebalo vremena da izabere tetu. I sreća bila je i tamo, odnosno još uvijek je teta koju ima rada, nju hoće čak doma pozvati. Ali i tamo je prije nekih 3 mjeseca isto krenula zapišavati.
Razlog jer joj nisu dali da se vozi sa onim plastičnim autom po dvorištu, ne znam kako to zoevemo U hrvatskoj, tu se zove boby car, jer se sva izubijala kako divlje vozi, pa joj više nisu dali. Ništa ona nije rekla, ali je odmah počela pišati, nije više htjela na wc.
Pa smo brzo skužili i mi i oni d aje to razlog, pa smo rekli vratite joj taj autić, to nije dobra ideja, ali daj ono pripazite malo na nju, zato i jeste tamo. Zapišavanje je prestalo odmah. Doma stvarno nikad nije demnostrirala zapišavanjem.
Ali da je sklona kontroliranju stvari je. Meni je puno pomoglo kada sam išla analizirati sebe i shvatila, da je ona vrlo na mene, pa je time i bolje mogu osjetiti i razumjeti što mom mužu malo teže polazi za rukom.
I ona sam kaže ona je mini ti, ne sasvim naravno, nije ona nikakva kopija ili klon, ali ima jako puno mene u njoj i ti neki motori i pogoni koji je pokreću, nemožeš tu puno osim usmjeravati i moderirati jer to je njena suština. Znam po sebi.
To mi pomaže dosta.

Od kada ide u vrtić, sad evo 7 mjeseci, ide rado. Ima sad već tamo i prijateljicu pa je lakše i voli tu tetu pa je i to lakše, ali dogode se suze i često, vrlo često kaže ne bi ona u vrtić, hoće ostati doma sa mnom i bracom.
Što je normalno, nekad je i ostavim, ali to su onda pakleni dani. Nemam nikakve pomoći, od nikoga, svi naši su u Hrvatskoj, imamo premali stan da bi netko došao kod nas na neko vrijeme, tako da mi je vrtić spas jer sada sa njih dvoje mislim da bi bilo loše s obzriom na sve i za njih i za mene. Muž radi po čitave dane. Mališa me isto treba i to jako, ona me isto treba i to 3 x toliko, a ja sam samo jedna ja.

E da u jaslicama je bila samo pola dana, ne čitav dan.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

:lol:
E. se jednom pet puta vraćao na vrh stepenica jer mu se nisu poklopile noga s kojom je počeo i završio

Hvala ti što si me toga sjetila, ja očito imam selektivnu amneziju :lol:

Ozbiljno, cure, protiv toga ne možete ništa. Probala sam svašta, a bilo bi bolje dq sam odmah prihvatila da je tako kako je.

Možda će vam se činit blesavo, alu puno mi je pomogao osmijeh kojeg bi montirala ujutro i razmontirala navečer.

Joj što je bilo teško!

---

ajme sad si ti mene sjetila skakanja po krevetu!
skace, skace, padne na glavu, place, sizi, al ne zato sto ju boli vec se dere na krevet jer nije uspjela svoje, smiri se, vrati na krevet i odskace svoje da dokaze da to ona moze.
takva je i danas, sa 7.
i to sto kazes u prethodnom postu, kad krene pricati i stobom se raspravljati pa te ostavi bez teksta.
i da shvati kako reagiram ja, kako mm....duuuugo su nam vikendi bili pakleni. mrzila sam ih. ko da smo sve svi u krug samo svadjali.
ona je navikla biti po cijele dane samnom, a onda bi je vikend kad bi bili svi izbacivao iz tracnica. pa tako i mene.
negdje s 2-2,5g mi je bilo apsolutno "najgore".
tad je dosao trenutak da krene u vrtic (s 2,5g) i lagano su stvari krenule na bolje.

zuska :hug:

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Storma, i nama je polazište problema usko vezano uz senzoriku.
Ne znam kako mi je to promaklo, tek mu j to trener primjetio (čovjek inače radi s takvom djecom pa mu vjerujem u potpunosti). I kao što kažeš, i meni se lampica upalila i sve 'probleme' sam mogla povezati s tim.

Iako su rekli da senzoričke probleme često prate i motorički kod E. to srećom nije slučaj.


A naša očekivanja...pa mogu reći da mi je dugo trebalo da ga prihvatim, onako cjelovito. Sve sam ja radila ispravno, ali pravi rezultati su se vidjeli tek kad sam ga kompletno prihvatila.

Ali i dalje ga često puta ne razumijem.

---

ja bi dodala da je krenulo na bolje kad sam i sebe prihvatila.
da bez beda mogu reci ne, necu, nemam snage, ne da mi se. da ne moram biti dosljedna by the book vec dosljedna sebi i nama.
kad sam prestala posto poto ciniti ono sto mislim da trebam i pocela iskljucivo slusati nju i sebe i naucila i nju da slusa mene (pod tim mislim ono juulovsko "vidjet mene").

nama je izvor frustracija poceo zbog lose motorike, kad je bila dovoljno svjesna sebe i svijeta, a jos se nije kretala i nije nista mogla sama, a tip je "ja cu, zelim sama, moram sama".
kad se pokrenula, ko da je morala to nadoknaditi i dan danas je stalno u pokretu, ako ne tijelom onda mozgom i ustima i milijon puta sam je pitala di su joj baterije da joj ih izvadim :mrgreen:
dijete za koje zaista treba puno energije. nema straha i nezaustavljivo je. i s druge strane hipersenzibilno.
danas je u predpubertetskoj fazi i moram reci da mi je lakse bilo kad je morala odskakati svoje po krevetu nego ovo tjeranje maka na konac. uf.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

milijon puta sam je pitala di su joj baterije da joj ih izvadim :mrgreen:
dijete za koje zaista treba puno energije. nema straha i nezaustavljivo je. i s druge strane hipersenzibilno.

---

Duracell :lol:

Ovo isto mogu potpisati.

E baš to leonisa.

Ono što je nama otežavajuća okolnost je da ovaj moj pametnić ne prihvaća nikakva 'učenja' sa strane. On sve mora naučiti sam, a ne resi ga neko strpljenje. Sam je naučio čitati, pisati, plivati, roniti, biti pristojan, ljubazan prema djeci, svirati par pjesmica na klaviru...

I dandanas umrem od smijeha kad se sjetim jedne od najvećih šiza: E. je s tru godine odjednom odlučio da može čitati (znao je sva slova ali je bio daleko od analize i sintezr). Uzeo je knjigu, legao na krevet, i za dvije minute...baaaam-knjiga u zid a on urliče iz sobe 'ne znam čiiitaaaaat!!!'
Valjda ga je dodatno frustriralo i što je krivo procijenio svoje sposobnosti.

Ono u čemu mu skidam kapu je što često radi introspekciju: analizira i promatra svoje postupke dokle god mu ide sjećanje (a ide daleko, do godine i pol otprilike, i to vrli temeljito). Mislim da je to vrlo vrijedna osobina.

A što se tiće senzorike, sjećam se svoje osjetljivosti u trudnoći s njim, sve mi je smetalo-buka, ljudi, okusi, tuđa nervoza...ma najsretnija sam bila doma u 4 zida. Takav je i E. danas.
Sreća pa nitko od ostalih nije takav pa i on polako uči.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Zuska, kreni na drugu bebu, kad je bal nek je maskenbal :mrgreen:

---

Ha, ha, joj, ne :mrgreen:

trampolina upravo tako, ko da si moju opisala. sve nabrojano je sama naucila i sve mora nauciti na "svojoj kozi". a nije strpljiva.
bas naprotiv, kad nesto ne bi uspjela (i to iz prve!) krenula bi siza, bacanje sebe, kocki (ako njih slaze), lupanje nogama...
i kod nje nema kad tako sizi da je se zagrli i smiri, to samo pojacava. ona mora izbaciti svoju frustraciju i tek onda kad se smiri mozemo pricati, grliti se, probati ponovo.
gledam sada mladju koja je cista suprotnost (osim da ona mora isto sama i sve sto i mi) al ta fino i smireno pokusava dok ne uspje.

kod starije nisu prolazile price i bajke koje cesto roditelji znaju davati kao odgovore na pitanja djeci, njen odgovor je morao biti smislen, isti onakav kakav bi dala frendici na kavi. i za nju nije postojao konacan odgovor jer bi na svaki imala novo pitanje. mozda ne odmah, kod nekih bi prosao dan, dva-tri, dok bi ona progruntala u svojoj glavi i dosla s novim pitanjem koje se nastavlja.

tocno se sjecam kad me ostavila paf s pitanjem kad je imala nepune 3 i gledala skijaske skokove, zasto samo muski skacu i da to nije fer.
ili kad sam joj pocela govoriti da je volim do svemira i nazad pa me nakon par dana izvela na balkon i rekla: mama, pokazi mi svemir.
jer kod nje ne moze postojati nesto apstraktno, sve mora pojmiti.
i takva je i sada, samo s puno filozofskijim pitanjima.

isto tako promatra svoje postupke, kad je ona bila mala, pa krene: sjecas se kada sam... i krene prica o tome zasto je tada tako.
ili sjecas se kad si ti, tata...neko drugi. analizira druge i njihove postupke, a vrlo cesto pita i kako smo mi kad smo bili mali.

neki dan je bilo pitanje: mama, kad si ti krenula navecer u grad, u izlaske, sama? kad si krenula u skolu? i sta ste vani radili, u gradu?
naravno, bilo je tu puno pitanja dok nisam dosla do ovog konkretnog. a onda sam je pitala zasto me to pita, pa je rekla kako ona jedva ceka da bude tako velika da moze navecer izlaziti u grad :facepalm:

i ja bi ti rekla da odes na drugo, fakat je s drugim lakse.
i istina je, s drugim sam imala osmijeh od jutra do sutra, pa i onda kad mi se nije smijalo, smijala sam joj se. sa starijom sam naucila montirati osmijeh i ton i onda kad bi najrajde vatru bljuvala ili suze lila.
i druga je smirenija i 90% vremena se samo smije, ko da je non stop napusena :rofl:

sad znam da je to dio i karaktera al znam da je dio i mog pristupa.
s drugim si pametniji.

a tek trecim...pogledajte trampolinu i mikku :)

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

ja mislim da nije lomljenje djeteta to da se ti ne das zaje*avati. mislim ok, nek udje sama u auto i veze se kad imamo vremena, a kad se zurim onda ide na silu, stisnem ju, prebacim pojaseve na brzinu, zakopcam i stegnem da se ne moze koprcati i pobjegnem za volan. kad ne ukljucim emocije to ispadne super, ona se dernjaci i nakon nekog vremena prestane. primijetila sam da sto sam vise puta tako upotrijebila tihu silu--to kraci ispad bijesa bude :-/.

---

Ovako i kod nas. I ima još jedna stvar s tim "rezanjem" - ponekad Jan, po meni, to jednostavno traži. Npr, navečer u krevetu hoće vode. Pa donesem vode, ali hoće u šalici. Pa šalicu moram staviti na određeno mjesto. Pa je voda pretopla, prehladna, mora biti starija, novija. Dakle, ne radi se o nikakvoj potrebi, to je testiranje, "ajmo vidjeti što mogu" i mislim da je to nužno presjeći. Najgore je kad se zaredaju takvi dani pa zazireš od mogućnosti konflikta, sve nešto titraš, na prstima... to odmah nanjuši, kao da krvariš kraj morskog psa :mrgreen:

I slažem se ja s ustupcima i popuštanjem, treba puno slobode, treba pustiti i treba pažljivo birati bitke. Ali nekad ipak mora biti kako ja kažem.

O Balarosa,sjetila si me na njegovu zadnju maestralnu šizu :mrgreen:

Frajer računa koliko će dobiti kuna za 50€, i u konačnom zbroju s drugim kunama račun mu ne štima za 50 lipa. I krene. Urlanje, bacanje (ajde, više ne grize i ne udara), susjedi se već okupili oko kuće :mrgreen:

Ja mu nakon 20ak minuta ponudim (smireno, kul) čašu vode. A on dođe do sudopera i kaže. žedan sam, pa za sekund neću piti i prolije ju u sudoper. Pa opet žedan sam, ja dodam a on isti.
Kontam ja u glavi-idem probat, još to nisam. Mislim da sam mu bar 20 puta ulila vodu u čašu (i dalje montirani smješak imam, ne dam da me uvuče u svoju rolu, ja igram svoju-brižna majka daje djetetu vode). Mm me gleda ko xa nisam normalna, mama koluta očima jer misli da me zavidaje. A on on, nakon što se konačno napio i nakon što smo izašli iz kuće zove me sa strane i kaže: hvala ti mama što si mi dala vode, i zagrli me i poljubi :heart:

To je u stvari bio njegov test povjerenja, koliko ću stajat iza njega dugo kad mu je teško.

Ima on i testove granica da se razumijemo, umjetnost je razlikovati kad je koji :mrgreen:

O Balarosa,sjetila si me na njegovu zadnju maestralnu šizu :mrgreen:

Frajer računa koliko će dobiti kuna za 50€, i u konačnom zbroju s drugim kunama račun mu ne štima za 50 lipa. I krene. Urlanje, bacanje (ajde, više ne grize i ne udara), susjedi se već okupili oko kuće :mrgreen:

Ja mu nakon 20ak minuta ponudim (smireno, kul) čašu vode. A on dođe do sudopera i kaže. žedan sam, pa za sekund neću piti i prolije ju u sudoper. Pa opet žedan sam, ja dodam a on isti.
Kontam ja u glavi-idem probat, još to nisam. Mislim da sam mu bar 20 puta ulila vodu u čašu (i dalje montirani smješak imam, ne dam da me uvuče u svoju rolu, ja igram svoju-brižna majka daje djetetu vode). Mm me gleda ko xa nisam normalna, mama koluta očima jer misli da me zavidaje. A on on, nakon što se konačno napio i nakon što smo izašli iz kuće zove me sa strane i kaže: hvala ti mama što si mi dala vode, i zagrli me i poljubi :heart:

To je u stvari bio njegov test povjerenja, koliko ću stajat iza njega dugo kad mu je teško.

Ima on i testove granica da se razumijemo, umjetnost je razlikovati kad je koji :mrgreen:

oh trampolina, imamo i mi takve!
i na kraju, hvala mama sto si mi dala/napravila (ubaci tu neku, s aspekta nas odraslih glupost) to i to.

dok sinoc, npr. vecera, muz joj veli imas jos 10 min, a onda idemo citati pricu i u krevet. nakon 9min ona dolazi u kuhinju i trazi tanjur jer bi jela. ja ono, wtf? pa sad si vecerala, ides u krevet. vi meni ne date jesti, uvijek sam gladna, kako mozete! ja joj velim, koji klinac glumis, jela si prije 10min. da si bila zaista gladna tad bi trazila jos, a ne sada 9min. kasnije i 1min. prije odlaska u krevet. aj spat!

Zuska, Mitovski, Trampolina - došla sam vas samo zagrliti. Nadam se da će vam se stanje brzo poboljšati.
Mikka mi ima genijalan stav, tako nekako i kod mene funkcionira - tiha sila - ja peglam svoje, oni odustavu relativno brzo. MM dobija slom živaca jer on pregovara s nima, skreće pažnju na drugo i sve mu traje u nedogled.
Samnom ima više dernjave, ali se sve brže obavi. Mislim da nitko od nas ne griješi, razlika je samo u stilu.

Leonisa, ja dam jesti, jedini uvjet je da mene ne gnjave i uzmu sami :mrgreen:

Šumsko, ja se sve nadam da se odjavljujem, ova zadnja je bila prije 6 mjeseci.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Pedijatrica bi govorila da je sve ok (osim što je mislila da je razmažena, dok se sama nije uvjerila u neke stvari), i po svemu je ona napredovala super, bila jako bistra, u masu stvari dijete za poželjeti no neke stvari su mi uvijek jasno govorile da je ona drugačija. Tek puno kasnije sam naišla na neki tekst o poremećaju senzorne integracije i to je bio trenutak s lampicom iznad glave - o TOME ja cijelo vrijeme pričam!

---

Prvi put čujem za taj poremećaj, uguglala i ono što sam uspjela razumjeti, mislim da mi nemamo taj problem. Kako se to manifestiralo kod vas?

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Zuska :love2:
I dalje mi tvoji postovi vade potisnuta sjećanja; identična priča.
Potpisala bih trampolinu, tako je i s mojom - trebali su joj ustupci - uvijek ista čaša, i šampon i rituali, način izlaženja iz kade i sl. Dugo nije prihvaćala MM-a jer joj je bilo teško prihvatiti njega kao njega, drugačijeg od mene (a i njemu da prihvati nju, takvu, bez osuđivanja). Često sam bila između njih i to me dodatno iscrpljivalo.

I ponovo ću naglasiti, njoj to nisu bili "hirovi" već neka jaka potreba unutar nje, nešto što je činilo njen svijet, ne znam, sigurnim? umirujućim?
Nisam je nikuda vodila, tu i tamo bih se savjetovala s nekim. Uglavnom sam pratila svoje instinkte. Pedijatrica bi govorila da je sve ok (osim što je mislila da je razmažena, dok se sama nije uvjerila u neke stvari), i po svemu je ona napredovala super, bila jako bistra, u masu stvari dijete za poželjeti no neke stvari su mi uvijek jasno govorile da je ona drugačija. Tek puno kasnije sam naišla na neki tekst o poremećaju senzorne integracije i to je bio trenutak s lampicom iznad glave - o TOME ja cijelo vrijeme pričam!

---

Ne mora biti problem senzorne integracije , moze biti i puno drugih stvari.
M. je imao ponešto od toga pa smo tek kod polaska u školu dobili stvarno objašnjenje njegovog karaktera.

Hvala vam na pričama, genijalni su klinci, kad čitam, poželim ih sve za društvo :)
Par stvari na brzinu:
šafran, moja je kopija mene, svaki put kad čitam post koji napišem o njoj, kao da pišem o sebi, sjajno je razumijem, osjećam je 100%, ali teško je s dvije, fali mi strpljenja. Kužim ja nju, kužim svako testiranje, svaku šizu, svaki pogled...ali pucam jer nemam dovoljno snage i strpljenja svaki put. Opet smo u krizi sa spavanjem, a nikad nismo ni izašli iz nje, samo se ublažila za nijansu, i ja jednostavno funkcioniram zakrpano.

šumsko voće, i kod nas ima različitih pristupa, ali neka djeca jednostavno ne odustaju od onog što im je važno.

Drugo dijete, da, kad riješim problem s drugog topica, hormoni su mi podivljali od nespavanja i umora. Možda drugo bude skulirano :)

Zuska - ni moji ne odustaju ako im je važno, u tim slučajevima sam ja ta koja odustaje. Ali to su kod nas iznimke i rijetke pojave, niti jednom dnevno, možda svaka 2 dana baš zapnu.
I tada ih ucijenim da progovore (pisala sam o svojoj frustraciji zbog nepričanja moje djece na drugom topicu) i tada izmuzem koju riječ na jeziku odraslih. Pa smo svi dobili nešto što nam je važno.
Ne znam kako bih se osobno snašla u tvojoj situaciji, čini mi se da si jako popustljiva, puna razumijevanja za Gigine potrebe, a da pritom sebi ne daješ nimalo gušta.
Mogu iščitati da ti fali bar malo vremena za tebe, sat na dan - da ti je to važno.

Da se razumijemo - ja nemam vremena za sebe, ni sat na dan (u komadu), ne gledam TV, ne čitam knjige/novine, idem frizeru jednom u dva mjeseca, ne idem kozmetičarki/prijateljici/na trening. Ali to meni ne smeta (ok ponekad, kad me ulovi kriza, ali to su rijetki slučajevi). Ali bar spavam. Za razliku od tebe, koja ni noć nemaš :( Ne mogu zamisliti kako se osjećaš. Sjećanja na razdoblje mog nespavanja je nestalo - selektivna amnezija. I bolje da je tako. Ne mogu smislit neki suvisli savijet koji bih ti dala, znam da ga ni ne očekuješ. Samo konstatiram da sam se duboko zamislila nad tvojim postovima

Vidiš, sad ste mi dale mislit. Evo mi je menstruacija došla nakon 20 dana ležanja i odmaranja (prikovala me noga). Bit će da mi je organizam bio u komi.

Ja bi još dodala da djeca kao što su E. ne ostavljaju u ranoj dobi nimalo vremena za tuđe potrebe. On je do cca 3 godine znao samo za sebe, a pokušaji da prigrabim vrijeme za sebe su završavali vrlo loše po njega.
Nije to do popustljivosti, ne ostavljaju ti nimalo prostora da dišeš. Tek vremenom možeš malo više.

Neke naznake ovoga vidim i kod T, ali ona je light verzija brata. I u stvari isto postupam kao i s njim u toj dobi.

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

čini mi se da si jako popustljiva, puna razumijevanja za Gigine potrebe, a da pritom sebi ne daješ nimalo gušta.
Mogu iščitati da ti fali bar malo vremena za tebe, sat na dan - da ti je to važno.

---

Imam razumijevanja koliko mogu imati, nisam popustljiva u stvarima koje su nam jako važne (sigurnost, određeni tip ponašanja i sl.), imam gušte...
Ma nije uopće u tome poanta, ali sad nemam vremena objašnjavati, razumiju oni sa sličnim situacijama.
Ali hvala ti na dobronamjernosti, nadam se da ćemo se uspjeti napokon podružiti kad nas vrijeme s plaže potjera na igrališta :)

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

šafran, moja je kopija mene, svaki put kad čitam post koji napišem o njoj, kao da pišem o sebi, sjajno je razumijem, osjećam je 100%, ali teško je s dvije, fali mi strpljenja. Kužim ja nju, kužim svako testiranje, svaku šizu, svaki pogled...ali pucam jer nemam dovoljno snage i strpljenja svaki put. Opet smo u krizi sa spavanjem, a nikad nismo ni izašli iz nje, samo se ublažila za nijansu, i ja jednostavno funkcioniram zakrpano.

---

Znam,kužim potpuno.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ja mu nakon 20ak minuta ponudim (smireno, kul) čašu vode. A on dođe do sudopera i kaže. žedan sam, pa za sekund neću piti i prolije ju u sudoper. Pa opet žedan sam, ja dodam a on isti.
Kontam ja u glavi-idem probat, još to nisam. Mislim da sam mu bar 20 puta ulila vodu u čašu (i dalje montirani smješak imam, ne dam da me uvuče u svoju rolu, ja igram svoju-brižna majka daje djetetu vode). Mm me gleda ko xa nisam normalna, mama koluta očima jer misli da me zavidaje. A on on, nakon što se konačno napio i nakon što smo izašli iz kuće zove me sa strane i kaže: hvala ti mama što si mi dala vode, i zagrli me i poljubi :heart:

---

Ovako J meni govori di da sjednem kad se igramo. Pokaže prstom, čići, pa ja sjednem pa on na drugo mjesto pokaže prstom, pa sjednem ja tu, pa na treće, i tako je u stanju sto puta pokazat (ako tata sjedne, njega uglavnom gura da se makne). Ili kad sise, oce da maknem ruku da mu ne smeta... i meni tako to jednom dosadilo, i kazem mu da necu maknit ruku, a on meni da maknem, a ja da necu, i udri u plac. I toliko se rasplakao i rasmrcao jadnicak da mu je potekla krv iz nosa :( Bas mi je bilo grozno. Onda sam ipak zakljucila da su to gluposti i da treba biti konzistentan u bitnim stvarima, a u ovakvim sitnicama, a sto cu od njega.

A jucer sam citajuci ovaj topic pomislila, pa dobro, on bar nema nocne prohtjeve. Probudi se, posise i zaspe. E, al zato se sinoc svako malo budio i trazio da se upali svijetlo u sobi.

Kužim i one koji ne kuže, nitko iz priče mene nije mogao shvatiti dok je nije doživio u živo. Svi su mislili da pretjerujem, da sam sama kriva, ovo, ono, da sad ne nabrajam, ne da mi se, umorna sam, evo mali je zaspao i poludjet ću viđe on hoće na noge i hoće na noge i poludjet ću od toga. Razbio je danas glavu, odmah telefon, hitna, pedijatar, pratim, sve ok, ali ipak, požderat ću se.

Moja jenda najbliža prjateljica, stroga mama, jako stroga (inače je arapskog porijekla), alfa je i omega djece i kuće, ima školarce, iako nerado, jednom mi je priznala, da ne znam iskreno kako bi ona sa mojom.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Vidiš, sad ste mi dale mislit. Evo mi je menstruacija došla nakon 20 dana ležanja i odmaranja (prikovala me noga). Bit će da mi je organizam bio u komi.

Ja bi još dodala da djeca kao što su E. ne ostavljaju u ranoj dobi nimalo vremena za tuđe potrebe. On je do cca 3 godine znao samo za sebe, a pokušaji da prigrabim vrijeme za sebe su završavali vrlo loše po njega.
Nije to do popustljivosti, ne ostavljaju ti nimalo prostora da dišeš. Tek vremenom možeš malo više.

Neke naznake ovoga vidim i kod T, ali ona je light verzija brata. I u stvari isto postupam kao i s njim u toj dobi.

---

Baš to. Odeš na kavu, vratiš se, dijete doživjelo raspad sistema i krpaš ga slijedećih nekoliko dana. Nema smisla.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

šafran, moja je kopija mene, svaki put kad čitam post koji napišem o njoj, kao da pišem o sebi, sjajno je razumijem, osjećam je 100%, ali teško je s dvije, fali mi strpljenja. Kužim ja nju, kužim svako testiranje, svaku šizu, svaki pogled...ali pucam jer nemam dovoljno snage i strpljenja svaki put. Opet smo u krizi sa spavanjem, a nikad nismo ni izašli iz nje, samo se ublažila za nijansu, i ja jednostavno funkcioniram zakrpano.

---

Nisam jučer bila u stanju osvrnuti se na ovo, ali mi je zapelo za oko.

Čini mi se nekako da si si postavila stupicu u koju bi kad tad mogla upasti. Što bi se moglo možda i neočekivano odraziti i na tvoju malenu, a i na vaš odnos, jednom., ne mislim nužno sada, ovog trenutka, ona je praktički još beba.
S tim više što mislim da si prilično kompleksna ličnost (ne mislim time negativno), oprosti ako sam u krivu, ali takav sam dojam stekla o tebi, ne samo kroz ove postove ovdje, a samim time kako kažeš je onda i takva tvoja malena. Inače koje si godište ako smijem pitati?

Ja jesam kompleksna, da ne kažem teška, u svakom slučaju nisam lagana, i za neke stvari mi je trebao tek ulazak u 4 desetljeće da se naučim s njima prvenstveno ja sama kod sebe nositi. A i priznati.
Kada sam opisivala svoju kćer, namjerno nisam napisala da je ona moja kopija, moj klon, iako bi se moglo reći, jako puno ima mojega, čak i fizički, građa tijela pljunuta, kosa, čak i ritica, eh što je genetika, ne može se od nje pobjeći :mrgreen:
Recimo i to nepovjernje prema ljudima koje sam opisivala stranicu prije i to nam je zajedničko, makar s druge strane volim ljude i vjerujem da su ljudi uglavnom intrinzično dobri, koji paradoks, ha? Znam.

Ali ona je IPAK prije svega invidua za sebe i prvenstveno se trudim promatrati je kao takvu. Naše velike sličnosti mi olakšavaju puno, puno, to je ono što moja mama nije mogla, prevelike suprotnosti, uz dodatni egoizam, i veliko pomanjkanje emocija, da ne kažem emocionalna hladnoća. S time hoću reći da nije nužno da djeca sliče na nas, da imaju dosta našega, da bi ih mogli razumjeti, često puta je dovoljna ništa drugo nego ljubav usprkos svemu, pa stvari ipak tokom života sjednu na svoje mjesto.
Ono što je svakom djetetu mislim jedna od najbitnijih stvari koje ponese sa sobom u život i kad je malo i veliko i kad postane odrastao čovjek, je ta sigurnost roditeljskog doma, da zna i da nosi taj osjećaj u sebi, ma da se ne znam šta vani ružnoga dogodi, imam svoju sigurnu luku.

Tako da, nisam sa ovim nište specijalno htjela istaknuti, nego evo samo mala opservacija. I za mene samu.

Jer napisala sam već, potpuno te razumijem, nemam ni najmanji problem staviti se u tvoju kožu, iako su nam situacije slične, ali ne i identične.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Baš to. Odeš na kavu, vratiš se, dijete doživjelo raspad sistema i krpaš ga slijedećih nekoliko dana. Nema smisla.

---

O daaaa :drama:

Jel ti to starija ili mlađa?
Meni se svi čude što sam poslije E. odlučila tako brzo imati H. i T.
Ali smatram da sam pravu stvar odlučila, makla sam djelomično fokus s njega pa je dobio više prostora. A i sebi sam pomogla-u ja volim da. sam u velikom sr.nju odjednom, a ne na rate.

Šafran, da ti ne citiram cijeli post, dolazim do zaključka da ljubav zbilja liječi sve (ne ona na riječi nego na djelu). Džabe i odgoj i doslijednost ako u domu nema emocionalne topline, ljubavi i povjerenja.

To je s nekom djecom taaaako teško provoditi.

cure:love2:
trampolina, da si ti dobila jos dvoje druge djece nakon prvog, to se zove povjerenje u svemir.:mrgreen::klap:
ovo sa casom vode... svaka tebi cast!

Meni je md vec rekao da nije siguran bi li jos djece, da on treba i privatan zivot. A ja bi kao Trampolina, odma do grla u jagode. I ponekad bi jos jednog istog ovakvog, a ponekad bi nekog koji bar voli kolica, ako nista drugo.

Trampolina, meni je ovo tvoje s vodom zadnjih par dana prava inspiracija.

Trampolina, starija. Često kažem da sam tek uz mlađu uistinu shvatila koliko je starija... izazov. U svakom smislu. Koliko joj više treba nego sestri. I tada sam shvatila one koji nisu mogli shvatiti mene s Anitom :kez:
Katarina mi je puno pomogla. Dobila sam toliko potrebnu širu sliku. Ispostavilo se da sam odlična majka :hvalite me usta moja/prsti moji: Znala sam i ranije da je način na koji se postavljam s Anitom dobar, vidio se napredak no često sam se preispitivala jesam li mogla više, bolje, pametnije. Uz Katarinu sam vidjela da stvarno nije do mene (jer je naspram sestre trebala izuzetno malo) već je Anita jednostavno takva. I to mi je pomoglo, oslobodilo me i prihvatila sam da će Anita često tražiti ono što nadilazi moje moći u nekim trenutcima, no da ja dajem najviše što mogu, i da je to u redu. I tu sam našla svoj mi. Od tada je bilo lakše. I sve se počelo mijenjati. Kako su rasle, postajalo je lakše, i nekako smo iznašli načine koji su bili dobri za sve.

Pomalo sam nepovezana, teško je sve to sažeti u par rečenica.

E to, davati maksimum od sebe.

E. prihvaća (intuitivno, valjda) različite osobne maksimume kod različitih ljudi, ali ne prihvaća ništa ispod..
Znači ako ja mogu xyz on dugo nije prihvaćao da želim samo xy. Polako to sjeda na svoje mjesto, polako i on prestaje biti perfekcionist i tolerira si greške.

Ono što mi je najdraže je to što sam se ja strahovito promijenila nabolje u zadnjih 6 godina, i mm i još neki bliski ljudi oko nas.
Dobro nas je naučio :mrgreen:

A povjerenje u svemir...ne znam,šteta je potrošit moj potencijal samo na jedno dijete :lol:
:hvalitemeprstimoji:

Da ne bude zabune, H. i T. su jako paprena djeca, ali ovaj je...uh...vanserijski.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Trampolina, starija. Često kažem da sam tek uz mlađu uistinu shvatila koliko je starija... izazov. U svakom smislu. Koliko joj više treba nego sestri. I tada sam shvatila one koji nisu mogli shvatiti mene s Anitom :kez:
Katarina mi je puno pomogla. Dobila sam toliko potrebnu širu sliku. Ispostavilo se da sam odlična majka :hvalite me usta moja/prsti moji: Znala sam i ranije da je način na koji se postavljam s Anitom dobar, vidio se napredak no često sam se preispitivala jesam li mogla više, bolje, pametnije. Uz Katarinu sam vidjela da stvarno nije do mene (jer je naspram sestre trebala izuzetno malo) već je Anita jednostavno takva. I to mi je pomoglo, oslobodilo me i prihvatila sam da će Anita često tražiti ono što nadilazi moje moći u nekim trenutcima, no da ja dajem najviše što mogu, i da je to u redu. I tu sam našla svoj mi. Od tada je bilo lakše. I sve se počelo mijenjati. Kako su rasle, postajalo je lakše, i nekako smo iznašli načine koji su bili dobri za sve.

Pomalo sam nepovezana, teško je sve to sažeti u par rečenica.

---

Da, ovo i meni zvuči poznato.... ali ja sam imala obrnuti redoslijed, zahtjevniji nam je mlađi sin. Takvoj djeci treba nekako pomoći da nauče živjeti sami sa sobom, jer često ne znaju verbalizirati što ih to muči i što žele, a još manje znaju sami sebi naći način da to prevladaju. Nama nije bilo druge nego potražiti pomoć psihologa jer je bilo samoozljeđivanja i svega, ali eto - za utjehu - te stvari se iz dječje perspektive ipak prerastu, a mi steknemo iskustvo kako s tim izlaziti na kraj bez da se totalno raspadne obiteljska dinamika. I danas (a za koji dan će napuniti 12. godina) naš E. je dijete koje puno treba, ali s godinama je nekako naučio živjeti sam sa sobom u miru. Sad me baš zanima što nas čeka u pubertetu (a već je zakoračio) jer sa starijim nismo imali ama baš nikakvih problema; taj se u pubertetu napokon naučio zauzimati za sebe i svoje potrebe, što njegov mlađi brat čini od svog prvog dana, he he he...

Eh, da - nisam napisala ŠTO je donijelo preokret kod mlađega (ali dosadna sam bratemili s tim): najprije jezična grupa u vrtiću (cjelodnevni engleski program), a kasnije glazbena škola - njemu jednostavno više treba.

trampolina bome bi bilo šteta da se taj potencijal zadržao na jednom :-)
kad tebe čitam svaki put se sjetim one strpljen-spašen

Flopice, trebala si me vidjeti pred par godina, ni traga današnjem zenu.

A što je najgore, prirodno sam prilično temperamentna, nestrpljiva i vrlo bučna.

Sad se samo nameće pitanje jesam li evoluirala ili cijelo vrijeme djelujem u neskladu sa sobom :viavrapče:

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Šafran, da ti ne citiram cijeli post, dolazim do zaključka da ljubav zbilja liječi sve (ne ona na riječi nego na djelu). Džabe i odgoj i doslijednost ako u domu nema emocionalne topline, ljubavi i povjerenja.

---

Da, samo to, jednostavnije ne može.
Ne ona samo na riječima, ili ona tlačiteljska, meni najgore vrste, kad roditelj ne zna kada je konačno vrijeme da pusti dijete da počne samostalno odlučivati o svom životu, o izboru svojih partnera i tome slično, pa se to protegne i do 30-te, pa i 40-te, a nekad i u nedogled. Ne to.

Ona čista, jednostavna roditeljska ljubav, koja priznaje sebi da je ljudski griješiti i da je roditelj samo čovjek, ali koji bi bez oklijevanja samom đavlu prodao dušu za dobrobit svog dijeteta.

Ljudski je griješiti i naravno da ćemo milion puta napraviti greške u odgoju i odnosu sa djecom, ali zamisli sad, pa i ta djeca će biti ljudi i oni će griješiti. Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Ali nije to djeci važno, puno toga se zaboravi i padne u drugi plan, kada je ona suština, baza odnosa roditelj-dijete, to utočište netaknuto.
Događaji se često zaborave, ma i riječi, ali osjećaj ostaje za čitav život, a taj osjećaj ostaje ili utočište ili ne, i kad roditelja više ne bude. A to je ono što nas prati za čitav život.

Ja sam ti živi primjer da majčina ruka ne boli. A batinala me baš bezveze. Ali ne zamjeram joj ništa, a te batine najmanje. Imala je kratki fitilj, shvaćam. Imala je tanke živce, shvaćam itd..
Jedina stvar koju joj zamjeram je emocionalna hladnoća. Jer za to ne mogu naći opravdanje. Srećom, tata je bio druge sorte, prema meni, važno za naglasiti!. Ali, ipak, mama je mama.
Inače ne vjerujem u one stereotipne priče tatine kćeri, mamini sinovi ili obrnuto. Oba roditelja su podjednako bitna, samo što majka, po pirodi stvari daje malo drugačije težište na obiteljskoj vagi.

Otac mog muža bio je intelektualac alkoholičar. Joj. Nedaj bože da si se našao u blizini kad se napio, sve češće kako su djeca rasla. A nedaj bože da nisi htio slušati što ima za reći, satima.
Ali moj muž nije imao sa time problem, nisam ga imala niti ja. Čovjek kad je bio trijezan, bio je čovjek u punom smislu te riječe. Da, imao je svoje razloge zašto pije, svi ih imaju. I ja ih razumijem.
Nalazim opravdanje za njih, nalazi ih i moj muž. Nikad nije digao ruku na sinove, nikad, ali bilo je neugodnih situacija kako da ne, pogotovo kad su bili školarci, pa društvo iz razreda, priče itd..
Ali sve to prođe. Ono što je ostalo, je osjećaj, moj otac bi za mene dao desnu ruku u vatru u svakom trenutku. I to je to.

Nisu djeca tako slaba kako mi mislimo. Trebamo se samo malo prisjetiti nas i naših djetinjstva, žilava su to stvorenja i fizički i psihički, da nisu, ne bi ljudski rod opstao kao vrsta.
I onaj seksualno zlostavljan dečko od strane starijeg zlostavljaća, i on će preživjeti, i to bez većih posljedica, sigurna sam u to jer ne samo da taj zlostavljač nije bio netko od njegovih bližnjih, nego njegovo roditeljsko, obiteljsko utočište je samo još dodatno kroz taj slučaj utvrdilo svoj integritet i sigurnost. To dijete se ima na koga osloniti. To je suština. Kada to nedostaje i oni najtvrđi orasi mogu postati lomljivi i lako ih se može razbiti, sigurna sam u to.

Citam vas i nalazim utjehu u svim pricama jer su toliko slicne nasoj.
Mislim da se J. ne zna nositi sa svim tim emocijama i zbog toga nastaje 'tornado' a mi jos uvijek nismo pronasli nacin kako joj pomoci i usmjeriti je. Kad god nesto ne ide kako je ona zamislila nastaje raspad sistema a to je dnevno i po 10-tak puta. Njoj ne smije biti dosadno.
Ponekad dodemo do zida pa se pitamo gdje smo pogrijesili, sto radi mo krivo, krivimo sebe a onda se opet sjetim da je takva od rodenja, sjetim se onih prvih 1,5 g kad doslovce nisam mogla udahnuti.
Nju nije lako pratiti, iscijedi te ko limun i onda trazi jos i jos i ako nedas bez obzira sto si davao cijelo vrijeme nastaje kaos.

Ima u vašem klubu mjesta za mene? Nakon lako odgojivog starijeg ovaj mali je unio pravi kaos u moje odgojne metode. Ne pale kod njega klasične fore. Ne dira njega ni mirni kut ni bacanje igračaka u smeče ako ih ne pospremi. Kad za nešto zapne u stanju je urlati i protestirati satima. Nema skretanja pažnje, možda na sekundu-dvije al on ne zaboravlja što je htio. Mm-a nema po 2-2,5 mj i potkraj, prije nego treba doć, ja sam več neurotična! Ne nervozna nego neurotična! Jer stariji kupi od malog, iako bi trebalo biti obrnuto, pa i on poludi s prohtjevima. Moje dobro, nezahtjevno dijete se povampirilo uz ovog malog Lava. Ustvari, 70% vremena je maleni dijete za poželit, igra se sam, smije se, pleše, pjeva...a onda, kad nešto odluči to je to, nema kompromisa ni dogovora, nema one fore da mu ponudim više opcija pa da kao on odluči (to je super funkcioniralo sa starijim). Ne! On je odlučio! To je tako!
Ima 2 godine, napunio prije par dana, priča puno i nevjerovatan je u slaganju rečenica kad to njemu odgovara. Kad mu ne odgovara neće reči ni riječ. Bira društvo i to je vrlo izraženo. Ima odrasle i djecu koje voli i njima će udovoljit na sve načine a ima i onih koje ne može smislit i to jasno pokazuje, nema greške. Dovoljno je da mu se netko takav samo približi u njegov privatni prostor i on napada, prvo rukama a onda grize. Kad procjeni da od nekog može iskamčiti nešto postane ko onaj mačak iz Mačka u čizmama, sa onim velikim, umilnim pogledom. Uvuče se pod kožu u sekundi... Kad dobije šta hoće okrene se i ode...
Mogla bi beskonačno pisati o svakodnevnim iznenađenjima koje mi priređuje al moram stati negdje. Tješim se vašim pričama, skupljam savjete jer tek su mu 2 godine, treba ga još minimalno 16 trpit :mrgreen:

A zamisli da je i ovih 70 posto vremena koje kazes da je divan - totalno povampiren :)

Pomalo se taj postotak smanjuje. Prije se puno više igrao sam, sad zahtjeva više pažnje, puno maženja (ali samo kad on to želi), krenule su scene u dućanu tipa sjedne se na pod i ne želi se maknut. Ne plače, ne viče, nema tantruma, samo sjedi... I ja odem, sakrijem se pa ga gledam a on sjedi i smješka se začuđenim prolaznicima...
Ustvari me najviše umara što ne dopirem do njega, nikako da shvati da je nož opasan, da se gristi ne smije, da se ne igramo s utičnicama. Kao što rekoh, diverzija ne pomaže, objašnjavanje ne pomaže, strogi glas ne pomaže. Dala sam mu i da proba oštricu noža da vidi koliko je oštro i opasno - ne vrijedi! On želi nož! I ako ga ja sakrijem on će ga ić tražit kad se ja najmanje budem nadala! Grize malog susjeda čim mu se malac približi. Samo njega, ne voli ga i gotovo. Iako svi jako pazimo da ne dođu preblizu jedan drugom ovaj moj ga ipak u sekundi ugrize svom snagom, maleni urla, ja svom pokazujem kako on sad plače, kako je tužan, kako ga boli...al ovom mom je to svejedno, empatija 0 bodova.

mi imamo zahtjevnu bebu i sigurna sam da ce i dalje biti tako, to smo govorili dok je bila u trbuhu, sve mora biti odmah inace je uzbuna, kad je budna i sita i suha mora biti na rukama, za razliku od seke, da li su vasa zahtjevna djeca bile takve bebe?

Da, tesko mi se iti prisjecati.... Non stop budan, non stop u vertikali, non stop u akciji, samo da se mice i samo da se nesto dogadja... :)

Nama je sve postalo bolje kad je propricao, kad smo razumjeli sto hoce, kad smo se poceli dogovarati oko nekih stvari. Sad ga vise ne smatram zahtjevnim, sad je super. Iako i sad ima trenutaka krize, svadanja, udaranja, vristanja, u svemu mu treba drustvo, crpi energiju i ne umara se, ipak je vecinu vremena divno dijete (otkad je postao spavac to je jack pot).

Nadam se da ce i vasi jednom doci na zelenu granu :) nama je doslo s vremenom...