Zuska - ni moji ne odustaju ako im je važno, u tim slučajevima sam ja ta koja odustaje. Ali to su kod nas iznimke i rijetke pojave, niti jednom dnevno, možda svaka 2 dana baš zapnu.
I tada ih ucijenim da progovore (pisala sam o svojoj frustraciji zbog nepričanja moje djece na drugom topicu) i tada izmuzem koju riječ na jeziku odraslih. Pa smo svi dobili nešto što nam je važno.
Ne znam kako bih se osobno snašla u tvojoj situaciji, čini mi se da si jako popustljiva, puna razumijevanja za Gigine potrebe, a da pritom sebi ne daješ nimalo gušta.
Mogu iščitati da ti fali bar malo vremena za tebe, sat na dan - da ti je to važno.

Da se razumijemo - ja nemam vremena za sebe, ni sat na dan (u komadu), ne gledam TV, ne čitam knjige/novine, idem frizeru jednom u dva mjeseca, ne idem kozmetičarki/prijateljici/na trening. Ali to meni ne smeta (ok ponekad, kad me ulovi kriza, ali to su rijetki slučajevi). Ali bar spavam. Za razliku od tebe, koja ni noć nemaš Ne mogu zamisliti kako se osjećaš. Sjećanja na razdoblje mog nespavanja je nestalo - selektivna amnezija. I bolje da je tako. Ne mogu smislit neki suvisli savijet koji bih ti dala, znam da ga ni ne očekuješ. Samo konstatiram da sam se duboko zamislila nad tvojim postovima