I da, oni vrlo brzo kuze sto mi pricamo o njima... Nemojte ispred njih govoriti kako su zahtjevni, kako stalno ovo - ono--- oni brzo shvate znacenje toga i poistovjete se s tim :)
Printable View
I da, oni vrlo brzo kuze sto mi pricamo o njima... Nemojte ispred njih govoriti kako su zahtjevni, kako stalno ovo - ono--- oni brzo shvate znacenje toga i poistovjete se s tim :)
Da, vertikala i ruke i noge stalno u akciji, plakanje non stop i ostale divote. Bude bolje oki 5,5-6 godina :lol:Citiraj:
mare41 prvotno napisa
Koksy, takve sam situacije ja rješavala 'ne jer ja tako kažem', i fizičko odvlačenje.
Moj je dugo imao pik na bebe u kolicima i djecu s posebnim potrebama, bdjela sam kao kobac kad bi nam u susret dolazila kolica.
Razlog: ne podnosi slabosti i želi ih 'popraviti', aj to objasni roditeljima. Srećom, naučio je već davno kako se treba ponašati prema slabijima i nemoćnima, ali trajalo je.
Koksy, kao da opisuješ moju Lavicu. Mazne nož i govori: Ne! Oto! (oštro) i smeje se, ali ga ne pušta. I koliko god ja objašnjavala kako se može poseći i da će je boleti, ona opet čim ga vidi uzima. Nema na šta se neće popeti, danas je balansirala na lubenici.:roll: Stalno se pentra po stolu i kad je podsetim da je jednom pala i udarila glavu, ona pokaže na pod i kaže Pa, onda se uhvati za glavu i kaže Ga, pa krene skakati i smejati se. Njoj je sve igra, a ako nećemo da sudelujemo onda kida cveće, baca igračke sa terase, dira namerno ono što zna da ne sme. I sve to uz smeh. Bar ne vrišti.
I da, grize komšinicu. Mala je mesec dana starija od nje i nikako ne mogu zajedno. L. je prvo bila zbunjena i povlačila se dok joj je ova otimala igračke, ali sada je krenula da se brani zubima.
Još uvek slabo priča, pa teško izražava svoje želje i onda dođe do bacanja stvari, lupanja šakom o sto, nogom o pod, cviljenja.
Najnapornije je to što ona ne spava po danu, a nikada ne miruje. Kada sednemo da se igramo ona svakih pet sekundi promeni mesto. Sve obavlja u trku, pa čak trči i dok mesečari.
I da, taj raspad što je storma spomenula koji dete doživi kada ga ostaviš negde na sat vremena. Nama su takvi vikendi kada je MM kod kuće. Budi se ranije, valjda da iskoristi vreme sa njim. Onda bude umorna i nervozna, svi izgube živce jer ona stalno šizi, a ja odbrojavam minute do ponedeljka da se vratimo u normalu. MM je već dve nedelje na godišnjem i jedva čekam da se vrati na posao.
Originalno :lool:Citiraj:
cikla prvotno napisa
Što se tiče raspada, isto. Još i vrtić, ok, ali kad je doma, ma nedaj bože da igdje odem bez nje, ma ni da se spustim po poštu, :totalnikuršlus:
Kod nas ne, blažena beba. Onda nakon par mjeseci su počeli opasni cirkusi sa nespavanjem, traju do danas (3 i pol), a nakon 1,5 godine nastao je kaos, koji još traje, ali polagano, polagano nazire se olakašanje. Nadamo se, u nadi je spas :mrgreen:Citiraj:
mare41 prvotno napisa
Možda će kod tebe biti obrnuto ;-)
Cikla, moj je otkako mu je tata otputovao na tri dana predivan za pozelit. Zapravo je najnervozniji kad smo svo troje zajedno.
Kaže mi MM danas: Zamisli kako je meni. Kad sam ja kod kuće uvek luduje.
I stvarno, kao da nikada nije video koliko divno dete može biti.
ima nesto u tim lavovima ha? :mrgreen:
i moja najmlada je lavica, ima iste fore, sto su drugo dvoje shvatili za nekoliko objasnjenja ona ne zeli uopce. neki dan bili na trajektu, borili smo se s njom cijelo trajanje voznje (cijelo!!) jer se htjela penjati po ogradi. cim ju spustis, ona na ogradu. kad ju maknes, siza. ludnica :lool:. srecom je bio md s nama pa ju je on hendlao, a ja potajno uzivala :lool:
Pratim i šutim... ali ne mogu više. :)
Moja je u fazi "sama, sama"... kreneš li joj pomoći poludi... sama se tušira, sama prazni tutu, sama oblači cipele... i sama odluči kad je vrijeme za otići s plaže pa se krene penjati bosa uz stijenu, sreća pa je i meni to blisko pa ju pratim, inače mislim da bi šiznula. Penje se na sve što stigne, vrata od frižidera, lavabo, prozorsko staklo... samo nek si nađe nešto za uhvatiti se i penje se poput macaklina.
Kako je treća generacija planinara po strani MD-a, ne čudim se, pratim i osiguravam. :)
Joj da ta faza je najgora, kad čitavo vrijeme moraš biti pored od straha da si nešto ne napravi, lupi glavom najgore. Izludilo me to, ali sa njom je to nekako kasnije došlo sa godinu dana, ovaj mali je počeo već sada sa nepunih 7 mjeseci, ja ću poludjeti. Očajana sam, premorena, sad sam zvala muža molim te molim te dođi doma, pokupi malu iz vrtića i dođi ja više ne mogu. Prestrašno nešto što taj mali radi i što pokušava i to uporno i doslijedno, pravi jarac, a još niti ne sijedi pošteno :očajna:
Moja je čim je propuzala uredno prepuzala cijeli kauč, pa na tabure, pa na fotelju za dojenje... to što su se tabure i fotelja ljuljali njoj nije bio problem. Još se uspela na naslon fotelje. Nisam u strahu da će se nešto desiti, dapače, ja sam postavila tabure i fotelju tik uz kauč da može sve skupa prepuzati... samo sam umorna od stalnog nadgledanja i ne stizanja ničeg drugog.
O ja jesam i to velikom i bila i jesam jer mi se upravo desilo prije par dana sa mlađim, ma sekunda nepažnje i evo ti katastrofe za čitav život se mogla dogoditi. Kod starije mi je isto bio stres i to ogroman, a kad se počela penjat na stol, pa na ogradu od balkona, ma joj, posijedim još jednom od muke samo kad se sjetim. Pregrade kod nje nikad nisu funkcionirale, ma kakve pregrade, bože me sačuvaj nekad se pitam kako smo ostale čitave, obje. A ovaj mali, pa ne znam već danima razmišljam da otvorim topic jer ne spadam s njim ovdje, jer pomalo me hvata očaj. Ja ga spustim on se digne, ja ga spustim on se digne, buni se tuče me jer mu nedam da stoji na nogama a sav se još klima, radi korake a klima se, vidim da mu je teško, ali on ne odustaje i ne odustaje, a ta dosljednost, pa pitam se što je tom djetetu, ta dosljednost, ja sam odlučio, firgaj se ti. Pa se pokušava popet na sve živo, vuće sa rukama prekrivač i oče na krevet, hoće se popet u kinderbet sa vanjske strane, hvata se za moje noge, ja reko ok hoće se nosit, ja ga dignem on negoduje i opet me moli sa rukama da ga dignem i tako u krug dok nisamskužila da bi on da ga ja vodam za rukice da on hoda.
I da to što kažeš, ne stignem više ništa ništa pod milim bogom, a imam i drugo dijete koje treba namiriti, oprati skuhati, poigrati se , pa paziti jer ga hoće od ljubomore lupiti, jučer htjela nogom u glavu, ma užas. Sve je super dok se tata brine o braci, voli bracu iznad svega, čim ga ja uzmem gotovo, ona poludi. I tako, ko preživi sljedeći neki tko zna koji period. Evo sad je tata sa njima u sobi i sve je super, ali čim ja dođem i hoću uzeti bracu, oću ga poljubiti, frka, ne voli više bracu. I tako u krug. Sad sam se izjadala malo i idem sad nešto skuhati konačno.
šafran, tako je i meni bilo, mala razlika oboje ko navijeni, ne znaš ko je brži ili zahtjevniji, svatko na svoj način, a ja ko don Kihot među vjetenjačama. Da te ujtešim nije bilo lako, ali evo sad gospodin spidi gonzales koji je prohodao s nepunih devet mjeseci čita po cijele dane, a seka nekad sitna pahuljica sad je velika slaže legače sve u 16, nitko me ne zove, čak me i tetoše jer mama je trudna, pa su skroz zaštitnički nastrojeni. Znam da do toga ima 6, 7 godina, ali postepeno će biti sve lakše iz godine u godinu i ti klinci koji su skroz tvrdoglavi i zahjtevni često brže i odrastu i osamostale se ako dobiju sve što im treba dok rastu i ako ih se ne ide "umirivati" na silu. Samo strpljen spašen :)
Složila bi se.Citiraj:
pikula prvotno napisa
Ma hvala ti Pikula :-)
Ma znam da će biti lakše, samo znaš ono, nikako dočekati :mrgreen: Već sad je razlika sa starijom ogromna u odnosu na samo pola godine, a da ne velim godinu. I onda dođe konkurencija :mrgreen:
Nego ti si sigurno pomislila nedam djetetu hodati, ma dam, ali on se digen pa počne stenjati i negodovati, ono, vidim djetetu teško, pa ga spustim, a on počne žestoko negodovati,i ponovno i tako stalno. A ja ništa više ne radim nego sjedim pored njega i širim ruke oko njega ako se pusti pa padne. Jednom mi je bilo sasvim dovoljno, umrla sam pred neki dan, doslovno, otkazale mi skoro sve funkcije od straha. Bed je jer ne mogu niti na wc, stavim ga u kinderbet, kao sigurna zona, pa se i tamo pustio i udario u rešetke, sad natrpam jastuke unutra okolo dok barem odem do wc ili stavim mašinu suđa i veša, i moram usisati, bar to. Kuhanje ono, trenutno ne dolazi u obzir dok smo sami, Rekla sam da smo providni bili kad smo se odlučili da muž uzme drugi dio elternzeita sad u 8 mjesecu, evo još 1 dan, pa će biti 4 tjedna sa nama, godišnji jev eć sav skoro ispucao, nemamo pomoći sa strane pa se snalazimo kako znamo i umijemo. Inače ja mislim da bi šiznula ovaj mjesec jer i mala će biti doma čitave dane i još to sa malim, a ovo sa njim je došlo preko noći, skroz neočekivano, a ja sam malo već out, nespavanje je uzelo danak, a i te aktivnosti. Čovječe.
Kad idemo na kupanje opet aktivno, muž je sa malim većinom u hladu, a ja satima sa malom,, skačemo, plivamo, ronimo. Ovo ljeto je proplivala. Ali sa tatom ne bi baš, samo mama. Još prošle godine smo maknuli sva pomagala, bila je 2 g., kakvi šlaufovi, rukavice i slično, odma bez, ali imala je strašno povjerenje već tada, pa se bez problema bacala u duboko dok sam ispred nje i plivala pored mene tako da se drži malo s obje malo s jednom rukom za moju ruku. Skakala je već tada tamo gdje je bilo duboko, ronila i plivala pod vodom. Ovo ljeto je krenulo i iznad vode i evo mala pliva. Naporno je strašno, tako nešto zahtjeva punu aktivnost, non stop, nema sjedenje u hladovini i nadgledanje iz daljine što dijete radi u pličaku, ali i napredak je ogroman. Isto je i uparku, ma gdje god odemo. Samo da ima svoju cijenu, bome ima.
A noćas me je opet skršila, ono što pita Zuska kad će to spavanje konačno počet ličit na spavanje, pitam se i ja. Taman zaspala, u 22 h prvo pišanje, onda čitavu noć bila nemirna, baca se sa tim svojim udovima svukuda, par puta me je pošteno odalamila sa nogom, ona surfa dok spva, to je radila ko beba, evo je radi još dan danas. Mislim, krevet baš i nije mali, imamo madrace u dječjoj puta dva, svaki 200x90, dakle skoro 2mx2m kad ih spustim i spojim, ali ja redovito završim ščućurena na samom rubu. Ona je svugdje. I ajde da je bar mirna, ma kakvi to se hita, baca, riče, surfa, udari simo, mazne tamo, ma koma. I onda opet 3h ujutro drugo pišanje i za mene fajrunt, ja više oka nisam sklopila do jutra. I tako eto stalno. pa na rubu sam pomalo.
A to povjernje je očigledno valjda počela sama od sebe testirati kad je imala negdje 1,5 g. Počela se penjati na stol i fiksirati moj pogled i tražiti da je uhvatim dok skače sa stola prema meni. Nisam je odvračala od toga iako su se neki blago rečeno čudili našim egzibicijama, a ja još nisam imala baš neku predodžbu zašto joj to dopuštam i zašto uopće sudjelujem u tome, ali mislim da danas znam zašto. I sad neka netko kaže da djeca ne znaju šta rade, znaju, znaju, jako dobro. Sad pitanje je samo koliko smo mi dobri u tim testovima, prolazimo li češće ili češće padamo.
Ali sinoć smo si dali malo gušta. Navili malo blues, BB King i co., onu neponovljivu verzijuthe trill is gone Kinga & Gary Moore pustili preko nekoliko puta za redom, tko je pozna, zna o čemu pričam :zaljubljen:
Malecka se derala iz petnih žila trin is kon bejbiiii ili tako nešto, mali je guštao ko mali car na rukama, samo se rotirao od mame do tate i obrnuto. Voli glasnu glazbu, i pjevanje.
Isprva smo to izbjegavali , ono beba mala, preveliki stres, dok nismo skužili da on zapravo gušta. Nabaci smješak, a stopala i ruke poptuno suhi, po tome znam jel u stresu ili ne, kod njega je to fakat izraženo.
Recimo kad ovaj naš mali ženski uragan uleti u stan, malom se u roku keks obliju ruke i stopala hladnim znojem. To mu je malo stresno svaki dan, di ne bi, jadno dijete nikad ne zna što može očekivati od nje. Onda ga obavezno moram uzeti u ruke dok prvi nalet prođe.
Ali primjetili smo da je isto i sad kako hoće hodati, hladan hladan znoj, kupa se u hladnom znoju, nije to od vrućine nego baš stres. Baš kaže muž jučer, pa nije valjda da je mali adrenalin junkie.
On nije još spreman za to što radi, ali radi i radi, čak se pokušava držati samo jednom rukicom pa se sagiba i pokušava dignuti stvari sa poda, a sav se klima i svjestan je da može pasti, zapamtio je bol čini mi se jako dobro.
Čim ga uzmem u ruke i počnem nosati, znoj nestane, suh. Pa ono, svašta čovjeku pada na pamet.
I onda, taman pred kraj, taman smo htjeli početi gasiti i smirivati ugođaj, kad niotkida mi se stvori mala iza leđa zgrabi bracu za glavu i dva puta brzo tresne svojom glavom o bracinu. E ako je sinoć nisam katapultirala na mjesec, pa kud glavu, baš glavu.
I to zašto, zato što je bio u maminom naručju. I kako jadan neće biti u stresu. I onda kada se smirio preuzeo ga je tata i tako sjedi on s njim, ja pripremam krevete, i evo nje dođe kod brace pa ga ljubi, nježno tepa.
Džinovski rolercoaster, ja ti kažem, vozim se svaki dan. I sve će to proći, znam. I ovo što kažeš takva djeca se obično brže osamostale, pa se i tome nadam, ali jednostavno nekad treba čovjeku da se izajda samo, da podijeli misli, da se istrese pa bude bar malo lakše. Jpš kad se sjetim onih mama sa njih troje ili četvero, a dam se kladiti da je od njih ma barem jedno rolercoaster a like.
Tvoj mališa je prohodao sa 9 mjeseci, pa daj pleas opiši malo tamo na onoj temi kad su prohodali, kako je to išlo kod vas, kojim redosljedom i kako je krenuo samostalno? Baš me zanima jer ovo je fakat rano, kad sam zvala peda radi tog pada nisam ga ništa ni pitala za to, samo me zanimalo to oko moguće povrede, a sad je na godišnjem, sljedeći termin imamo za 2 i pol tjedna kod njega.
Kad će početi spavati?
Dogodi nam se jedna ok noć tjedno, evo, prekjučer se probudila samo tri puta. Noćas opet banana, stalno se budila, grinta, privija se uz mene, grlimo se, lovi me za ruku... I dalje joj je bitno osjetiti drugo biće, toplinu, kao kad je imala nekoliko mjeseci. Tu se nije promijenila. Da sam prije godinu dana, dok sam se ovdje žalila zbog nespavanja, znala da će ovo nespavanje toliko trajati, ne znam kako bih gurala dalje.
Mogu, možemo, njenu zahtjevnost gurati preko dana...ali ako sam neispavana tako da me mozak i tijelo bole...to stvarno ne mogu.
Pitam se, što bi bilo da radim neki zahtjevan posao, da operiram ljude, da vozim autobus, da radim na nekom stroju? Kako to neispavane majke rješavaju? Daju otkaz?
Osim toga, jutros mi završio godišnji, MD ju vozio kod bake, plakala je na odlasku, to prije nije radila, uvijek je veselo išla kod bake, zovem baku, kaže djed da se šetaju jer da plače za mamom, prije nije plakala za mnom, navikla je odlaziti kod bake... Nešto joj se dogodilo ovo ljeto, uvijek je bila krpelj i visila po meni, ali uvijek je veselo odlazla kod bake. Nakon ovog godišnjeg, još je veći krpelj.
Prije godinu dana pisala sam da se od nje ne mogu maknuti ni dva metra, a kamoli otići na wc. Evo, i dalje ne mogu na wc, ako slučajno tamo odem bez nje, npr. ostane s tatom, onda dolazi pred vrata, kuca, plače, cvili...
Dijete koje već nekoliko mjeseci samostalno koristi sve sprave u parku, penje se po svim mogućim stijenama, ulazi u more i potoke s kolutom i bez, skače na trampolinu, kampira, samostalno jede i pije, odlučuje kad će i kamo će pa se sama iz parka upućuje tamo kamo je zamislila itd.....je dijete koje se i dalje ne može samostalno igrati ili biti samo dulje od pola minute, koje ne spava ili najbolje spava kad je na meni (ili baki), koje je počelo gristi nokte...:(
Jutros opet pucam i cvilim sama sa sobom, želim se riješiti osjećaja grižnje savijesti. Čim dođe malo bolja noć, bit ću i ja malo bolje.
Zuska :love2:
Ja sam sinoć pukla... nikako zaspati, jedna cica, druga cica, pa tako u krug 125900 puta, pa traži da idemo na kauč, pa traži krevet, pa kauč... a meni prvi dan menzesa i zadnji dan godišnjeg... u neka doba sam pukla, ostavila ju i otišla u prizemlje... MD ju ju uspavao, ne znam kako jer mi je i on digao živac kasnije.
Uglavnom, po drugi put u njenih 21,5 mjesec uspavao ju je tata, prvi put sam bila vani, drugi put sam pukla...
Naravno da imam groznu grižnju savjesti jer sam ju tako ostavila, jer sam vikala da ne mogu više... i sve sam se nadala da će se jutros probuditi prije nego odem.. nije se probudila... tražila je cicu oko 7.30... bar smo se još malo pomazile, pa mi je lakše.
I iako sam bila jako uzrujana, zaspala sam u prizemlju i spavala nekih sat i pol, vratila se nazad u stan, pitala kako je zaspala na što mi je tata zaštitnik rekao "Bila je u komi, a kako je mogla biti nakon što si ju onako ostavila?" :gaah:
Ostatak noći i jutro, a probudila sam se u 5 sam mu radila :voodoo: i smišljala kako da ga ostavim. :roll:
I da.. i moja je turbo samostalna, jučer smo bili u Alminoj potkovici, gledati konje, jedva smo ju uvjerili da ne može jahati jer smo došli kasno i jer konji idu spavati... rekli smo da ćemo doći sutra (danas), da ćemo kupiti ujutro jabuke i donijeti ih konjima. Kaže mi MD da je otvorila oči i rekla "jabuke". Onda je on otišao u dućan i vratio se, ona je sjedila na tuti, pogledala mu u vrećicu i prozivajući rekla "jabuke".
Pa ostavi vrata otvorena. Kod nas su vrata od wc uvijek bila otvorena, nisam ih nikad ni pokušavala zatvoriti. Kod tate ionako nejde baš u wc, a meni to ne smeta, a ni njoj i kad radim malu i veliku nuždu:mrgreen:Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Tako da pristup ima uvijek i kad se tuširam, perem kosu i kad sam baš na wc-u.
Ma nema te zašto prati krivnja, normalno da si pukla, neće se ona toga sjećati. Neka je sad tata uspavljuje par dana.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
Ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti. Znala sam lupati glavom si ili šakama o zid od bijesa i nemoći, vikati i plakati kako ne mogu više, a ona bi urlala dok bi je dragi nosao..pa bi me za tri sekunde oprala krivnja pa bih je opet uzela, grlila i plakala, a ona bi se smirila... Znam, da može spavati, spavala bi, nitko namjerno ne spava, ali ovo traje predugo...
Noćas sam je 10 puta uspavala, grlila je, šaptala joj...a onda sam jedanaesti put ozbiljnijim glasom rekla "dosta više, ajde spavaj sad" i krenuo je raspad sistema.
A moj raspad sistema počeo je minutu prije budilice, kad se probudila ne znam koji put i kad sam shvatila da je jutro, a ja nisam odspavala 2 sata u komadu. Uzeo ju je dragi, otišli u kuhinju piti mlijeko, ja ostala 5 minuta u krevetu da dođem k sebi, a ona me u tih 5 minuta zvala deset puta. Mozak mi je spržen.
Mojca, nadam se da danas ne radiš ništa preodgovorno? :)
Prvi put je valjda najteže. :( Ma jesam ja i prije pucala, ali bi se uspjela nekako skulirati i zadržati to unutar sebe... ovo je zbilja bilo prvi put da sam vikala da ne mogu više i da mi je bilo sasvim svejedno što on plače. Teoretski sve znam, što sam ja opuštenija biti će i ona... jednostavno se svega skupilo.
Kako MD nije bio ni dana na moru (deda je opet bio na hitnoj, pa ga se ne usudimo ostaviti samog), nagovaram ga da njih dvoje odu na more za koji dan. Valjda će se smisliti i zbilja otići... a onda ću se ja valjda naspavati... osim ako deda opet ne završi na hitnoj, što se redovito dešava noću, oko ponoći. :(
A posao... radim nešto prilično važno, što su dok sam ja bila na godišnjem još i promijenili, proširili, bez da su ostavili upute :roll: pa ono što inače napravim u sat, kupusam već cijelo jutro, pazeći da nešto ne izostavim i sve dobro napravim. Ma nisam za niš danas. Jedva čekam kraj radnog vremena. :cmolj:
šafran - budem ti tu nakratko napisala o ranom prohodavanju, jer mislim da sam na onom kad su prohodali već pisala u par navrata u raznim kontekstima. Mislim, vezano je uz ovu temu. Jednostavno je od rođenja bio motorički nabrijan, s dva mjeseca se okrenuo, s četri sjedio, puzao s pet i tako je s 8 mjeseci krenuo se dizati i padati, as nepunih devet prehodao od fotelje do ormara nekih 4 koraka sam. Nakon toga je protrčao i imamo sniku kako šutira loptu i po kuhinji s deset mjeseci. A izgleda beba beba. Što da ti kažem, nisam popila kavu dok nije navršio 3 godine. Prvo se non stop nosao i cicao, onda vodio za ruku, onda trčao, pa se verao, dok pamet nije dostigla noge ja nisam sjela. Ali sad nije neki sportski vunderkind, na treninzima je recimo vrlo dobar, brzo usvoji svaki novi sport, ali nije neki sad rekorder- To se mijenja, sadčita non- stop, hoću reći uvijek je u nečem ispred svoje dobi, ali osim što nabavljamo hrpe kvalitetnog štiva, ova faza je ipak mila majka prema onoj prvoj. Samo treba zdurat, lakše ih je pratiti i podržavati koliko god bilo naporno, nego trpit njihove frustracije koje su intenzivne jer oni hoće učiti pod svaku cijenu. :)
Aha, super, e baš ti hvala!
Ma znaš idem od zabrinutosti pa do oduševljenja. Drago mi je da on to sve tako hoće, a opet s druge strane se i brinem. Ustvari me brine to što se još nije posjeo, onako lijepo vertikalno, nego sve nešto na bok, pa se klimbusa, a hoće s toliko upornosti hodati, pa se ponekad još i zaboravi pa pusti ruke i evo frke, moram biti svaku sek tu. Krene jadan odmah plakati jer se sjeti valjda boli, pa kad skuži da je sretno sletio meni u krilo, evo ga opet pokušava. Kod male je isto išlo sve ubrzano, ali ko po knjizi, pa kada se digla prvi put na noge, to je bilo točno sa 7 mj. i 3 tjedna nije se klimbusala i onda je to prohodavanje sve nekako išlo prirodno kod nje. Sa 10 i pol je hodala sasvim fino. I bila je uhuhu lakša. On je velik. Već sad ima punih 10 kg, ona je toliko imala sa godinu i nešto. Više je bila žilava, vižlja, ko zvrk i još je takva, a on je više onako nabito salast. Tih prvih par mjeseci je bilo s njom fakat drugačije, stresno da, ali drugačije, na ovo nisam bila spremna, pa sam sva u kupusu. Ustvari me baš zanima kako će to kod njih oboje ići. Ja odnosno mi još pojma nemamo di ćemo i šta ćemo.
Govorili su nam još u jaslicama da bi ona trebala uskoro na neki sport, bilo kakav, pa smo je onda dali nedavno na tenis. Tu mije blizu baš ta udruga koja prima i skroz male klince odmah pod nosom. Sad šta će biti od toga što veliš, hoće li išta biti tko to zna.Ona je sad u fazi kad je sve veseli, pa reko da iskoristimo i probamo, bude se valjda već pokazalo čemu stvarno naginje ili naginju, ali ima do tada još jahanja. Što veliš treba prvo ovo izdurat :-)
Wooow, oboje tako rano, mali 8 mj i 20 dana, cura 9 i pol mjeseci. Ludilo čovječe :-o Mali sad spava, pa sam te išla potražiti tamo na tom topicu, jer inače nemam kada, sve nešto čitam onako na refule, polovično te topice a i pišem zbrda zdola, žurim, žurim i nikamo ne stižem :lol:
ma naravno :) sad samo gledaj da si olakšaš sve drugo što možeš, da se naspavaš i da jedeš zdravo. To je jedino što je meni sad žao, da mrvu više nisam pazila na svoje zdravlje, a manje se zabrinjavala i paničarila i trošila energiju na poslove kojih se sad niti ne sjećam, a što se djece tiče nije mi žao ni minute uloženog iako sam često mislila da me baš oni najviše umaraju.
Prehrana nema problema, tu sam već izvježbana od prije, što zbog nas, a onda još više kad je došlo prvo dijete. Ali spavanje, pikula draga to nema šanse. Ona je prešla doduše fazu da se budi x puta noću i traži me, ali i dalje moram s njom spavati, moram biti uz nju jer inače drama usred noći. Još uvijek nermino spava, puno prerađuje sve što se događa po danu, pa se zna hititi na mene, čvrsto zagrliti i tako spavati jedno pol sat na meni, pa onda valjda skuži da joj je pretvrdo pa se baci nazad na madrac, ali spava, bez buđenja, barem ona spava. I tako i to pišanje, jedan puta noću zagrantirano, a često i dva. Pa se onda zna probuditi sa nekim pitanjima, pa hoće razgovarati, ma nema šanse da ne budem još uz nju. Ali dobro, proći će i to, izdržat ću nekako, ali to ti je moj najveći deficit, tu malo pucam, nedostatak sna. Vidim da mi je koncetracija opasno na minimalcu, dobro da se još sjetim onog udahni-izdahni :lool: Šalim se malo, ma moram, to mi je lijek.
Inače ovo za kavu sam zaboravila, tako je i kod mene još uvijek, od velikog guštera u ispijanju kavica, nisam je popila godinama. A vjerojatno još neću tako brzo. Kakav kafić, restoran,neki događaj ili slično. Probala ja,ma kakvi, dok se drugi zabavljaju ja trčim okolo i lovam je, evo je na stolu, evo je u kuhinji, evo je kod svirača, pa onda radije budem u parku, sigurnije mi je. A tek shopinge da vidiš na šta nam liče, ali nema nedaj bože da subotom odem u shoping bez nje, a kad odemo, ma još uvijek iako obeća, ali valjda si ne može pomoći, jače je od nje, još uvijek se lovamo po dućanu, pa primi ovo pa primi ono, pa sve taknuti, sve okrenuti, sve prerovati, presložiti. Najgore mi je pored mesnice jer su je tamo tete navikle da joj daju uvijek komadić nečega i molila sam ih nemojte jer mije stres jer ona uleti ne pita, samo ko vjetar uleti, a tamo onih rezača i noževa ko u priči. Pa onda moram uvijek biti brža od nje i brzo zatvoroti vrata i zabraniti ulaz. Gledam druge klince, ma i manji od nje kako lijepo sjede u kolicima, kdo nas to ne pali.Možda jednom kad je bila nešto umorna. Sreća pa nas već svi znaju od blagajnica do šefa, pa srećom nitko ne radi proleme, osim tu i tamo koje starije bakice ili dedeka koji se sojećaju prozvanim da me opomenu kako je neodgojena:gaah:
Ovo zadnje isto definitivno ti vjerujem. Ja sam isto tip koji se ne zna davati polovično, kad se dajem e onda se dajem, samo da riješimo to spavanje, onda smo na konju. A čini mi se da će mali biti drugačiji po tom pitanju, makar tko će ga znati, još je prerano reći. Da ne bi bilo, evo mene za koji mjesec na onom jednom topicu, ne mogu više ne spavati :mrgreen:
Moje dijete nije zahtjevno dijete, ja sam zahtjevna majka.
Jest, moje dijete ne spava po noći od petog mjeseca života (budi se od 3 do X puta); po danu je spavao par puta po 15 – 20 minuta (prvih godinu dana) do sat i pol vremena jednom na dan zadnjih pola godine; cicanje i nacicavanje uvijek i svuda; presvlačenje pelene i presvlačenje uopće – plakanje, divljanje, bježanje po kući; dohrana – i dan danas jede par žličica iako redovito kuham 3 zdrava i ukusna obroka; grčevi do 6 mjeseca života; AS – do pred mjesec dana urlanje od točke A do točke B; kolica – nikada, nošenje u marami, u klokanici, na rukama; prohodao s 10 mjeseci – od tada ne staje; ne igra se sam, ne prihvaća druge ljude koji ga iz prve počnu dirati (a većina je takvih); svaku noć pokušava spavati na meni (iako je + 30 u stanu, i to mu uspijeva dok ga ne zbacim sa sebe); ne želi prati zube – perem mu ih na silu otkako je dobio prvi zub; ne želi ići spavati nikad, uvijek ili nadmudrivanje ili suze; i dalje ga puno nosim (nekad mi je i to lakše nego da ga pustim jer on ode u svom smjeru ne gledajući ni lijevo ni desno). Umorna sam k'o pas.
Ima i drukčije djece, npr moja je prijateljica dobila dijete kao iz knjige i takvo je od početka: jede, spava i smiješi se; sad kada je veće: sjedi, igra se na podu, jede, otvara zube kada se peru zubi, ide spavati kada je vrijeme za spavanje. I ona je umorna k'o pas.
Nemojte mi zamjeriti, ali djeca su gnjavaža (svako, bez iznimke): prvo dok se uspostavi dojenje, pa onda plakanje i grčenje; pa prematanje sto puta na dan, pa onda dok sjedne, pa dok propuže, pa kad krene – pazi da ne lupi, pa da ne padne, pa se boji, pa zubi, pa ne spava, pa zaspe, pa se probudi, pa igraj se, pa trči za njim, pa čitaj slikovnice, pa misli da sve može pa se penje po svuda i želi skakati sa stijene i urla jer mu ne daš da skače, pa ovo pa ono….uglavnom, nikad kraja.
Što sam htjela reći? Bilo dijete ovakvo ili onakvo, njime se trebaš baviti – dati mu puno ljubavi, slobode, strpljenja u postavljanju granica. I najviše od svega VREMENA. Kvalitetnog vremena. I nema više slobode za tebe jednom kada si postala majka (za očeve ne znam).
Zato svoje dijete ne smatram zahtjevnim već zahtjevnom smatram sebe: dijete koje me je prvog dana trebalo 100 posto sada me ipak treba nešto (malo) manje, i ima potpuno pravo na to do svojeg (ne znam kojeg) rođendana. I nije njegov problem što sam obrazovana mlada žena kojoj fali radno mjesto i uzbuđenje na poslu, sendvič s nogu, kava na kojoj se ne gleda na sat, svakodnevno bavljenje sportom, sjedenje na podu i buljenje u prazno, povremeno piva i cigareta, spavanje do kad mi se spava, spontano druženje (bez ratnih planova i mobilizacije rodbine vezano za čuvanje) itd….
Mislim da mojem djetetu sada treba puno mame i puno mog vremena. Moj život trenutačno stoji i vrti se samo oko njega. A ja bih htjela i njega i sve ono što sam gore napisala. A to je sada nemoguće ali tako to sada i treba biti. Zato smatram zahtjevnom sebe, a ne svoje dijete.
Moj zadnje tri noci isto nikako zaspat, pa bi jednu cicu, pa bi drugu, pa skoro zaspe, pa se digne iz kreveta pa ode nekud, pa se nekako vratimo, pa opet ode nekud... a ja krepana i isto s prvim (drugim) danom menzisa... i sizim u sebi na njega...Citiraj:
Mojca prvotno napisa
A prosli tjedan na putu sam i ja bila pukla... i predala ga tati na uspavljivanje na pola sata, srecom pa je mali pristao da ga tata uspava... A to nacicavanje pred menzis mi je bas strasno, uzasno su mi osjetljive bradavice, a on bi samo cicio i cicio, a mene tada to tako iritira, dodir na bradavicama... grr...
Margaretice, ja ne bih rekla da je majka zahtjevna, ako zeli neko vrijeme za sebe, ako zeli raditi, ako se zeli odmoriti, ako se zeli malo spontano druziti, pa normalno da sve to zeli, a mislim da je sa godinu i po dana starosti djeteta sasvim u redu i da si sve to povremeno i priusti.
BTW. Ja se nisam htjela vratit na posao kad je napunio godinu dana, al sad kad sam se vratila, ne mogu ni zamisliti da nisam, super mi je taj dnevni odmak od majcinstva i bavljenje necim drugim. A i malome je sasvim dobro s tetom cuvalicom i bakom.
Nisu djeca gnjavaža, nego smo mi problem. Htjeli bi da je sve kao prije, a nikad više neće biti sve kao prije i što se čovjek prije sa time uskladi tim bolje i za tu djecu i za roditelje.Citiraj:
margaretica prvotno napisa
Mi smo sada prije svega roditelji i bit ćemo to do kraja života, to smo na kraju i htjeli, i odabrali sami.
Mi smo i dalje žene, muškarci, ne samo mame i tate, imamo svoje potrebe, ali one će uvijek biti u drugom planu, tj. trebale bi biti svidjelo se to nama ili ne. Roditeljstvo nije par time job. Osim toga ovih prvih par godina je tek početak, ono još ozbiljnije i zahtjevnije dolazi kako djeca rastu. U ovim prvim godinama največa je briga, samo da se ne povrijedi.
U svakom slučaju ono što sam htjela reći, apsolutno se mogu poistovjetiti sa potrebom da se čovjek izjada, iskuka ono dalje sve što je napisano u tom kontekstu, jer nema težeg posla od biti roditelj, ali sa ovim da djecu vidim kao gnjavažu i to već u tako ranoj dobi, sa tim se ne mogu poistovjetiti jer takav stav otkriva više nego što se na prvu kao vidi. A znam to iz mog na žalost vlastitog iskustva.
E bravo Jadranka, to sam htjela rec ali nikako se izrazit.
Nismo zahtjevni ni djeca ni mi vec uloga majke.
I ova zadnja rečenica..Citiraj:
margaretica prvotno napisa
Jer tako to krene, samo da prohoda, samo da počne samo jesti, samo da krene u školu, samo da mi više sjaši sa grbače...a djeca to i vide i osjete jako i rastu sa time.
Nitko od nas ne može znati koliko i do kada će nas dijete trebati, neka djeca čitav život trebaju puno, pa eto iznenađenja, neka znanto manje.
Takav početak nije dobar početak. Čekati da dođemo na red od djeteta od samog početka mislim da je priično loša postavka stvari.
Sorry nisam željela secirati ti post, nisam te željela ni prozvati, ali ovo govori iz mene iskustvo. Upotrijebila si riječi koje sam slušala pola svog života.
Jadranka, ovo naše dvoje su fakat slični i po dobi i po fazama...
No da se izjadam i jutros... zvjerka inače voli do kasno spavati, zna odrapiti i do 10.30... a jutros se probudila u 6.10. "Kauč! Kauč, kauč, kauč!" I nacicavala do 6.45, onda sam joj rekla da moram na wc i nek me čeka... ponudila sam joj da ide i ona odbila je (to me nije iznenadilo, uvijek joj za jutarnji odlazak na tutu treba malo dulje vremena), vratila sam se za manje od minute... dočekala se sa suzama u očima i knedlom u grlu, kao da sam išla na kraj svijeta. Kad sam se vratila, nacicavanje iz početka...
Naravno, noć je bila vesela, budila se svako malo, spašava me jedino to što sam i ja zaspala sinoć u 8. :mrgreen:
Slažem se majčinstvo je zahtjevno i dobro je da je tako jer i mi rastemo s djetetom i sazrijevamo na načine na koje se nismo uopće nadale, a to je prekrasno. Mnogi ljudi nađu načina da izbjegnu zahtjevne uloge, ne samo roditeljske, ili periode u životu i ostanu zauvijek neki nedorasli petar pani (bez obzira na spol) i koliko god oni misle kako ih ostali zavidno promatraju jer se ludo zabavljaju, naravno da to nije istina jer oni ne znaju što propuštaju. I iskreno mislim da su sva djeca zahtjevna, a ovi koji te prekale dok su mali zapravo samo ranije suoče roditelje sa stvarnim životom, oni traže odmah sve, bilo zbog zdravlja, bilo zbog kombinacije karaktera ili nečeg trećeg, ali kad dođete do puberteta i većih životnih prekretnica, ma već ste kuhani i pečeni. Sve ima svoje dobre i loše strane,a najbolji dio je da ne možemo birati.
Safran ti stvarno imaš malog kinestetika, znači prvo trampolin pa u vrtić LOL
Ha, ha živa istina, majke mi, evo a tu sam ispričala samo crticu iz naše svakodnevnice. A tek da vidiš kako nam izgledaju odlasci u park, nema, ful total u pogonu i ona i ja, hoću neću. I tako to od njene prve godine. Nakon jednom, nitko više sa mnom nije htio u park. Mame hoće sjedit piti kavicu i čavrljati i tu i tamo bacit pogled, ja bi nekad časna riječ, ali tko me pita. Nedavno kada sam se našala u parku sa njenom prijateljicom iz vrtića i njenom mamom, naša žena iz Splita, ona fino ponijela kavicu, cigarete, dekicu. Nakon jedno dva sata, kaže ona meni, majko moja pa šta je ovo, ja očekivala sad ćemo se mi fino odmoriti i iščakulati kad ono šipak. Pred kraj žena već postala nervozna, ništa mi jadna nije mogla ispričati do kraja. I njena curka već posustala, a moja ni da bi, njoj kuku meni još svi motori na maksimumu :lool: A sad kad još bacim pogled na malog, sve si nešto mislim, pečena sam pečena :mrgreen:Citiraj:
pikula prvotno napisa
Jesu, jesu, i ja si isto tako nešto mislim, svako na svoj način. Moja je evo iz priloženog stvarno fizički mega zahtjevno dijete, i ima težak karakter u smislu kad nešto utuvi u glavu tako je i nikako drugačije (jadan njen muž :mrgreen:), sklona naglim promjena raspoloženja (opet jadan njen muž :mrgreen:) i mega joj fali strpljenja (jao meni škole), ali s druge strane recimo nije komplicirana, jednostavna je, prihvača život takvim kakav je, jako osjećajna iako još ponekad fizički gruba, ali ima strašno urođen osjećaj za empatiju i pravdu, ali neda se drugima zezati, zna se obraniti, nije baš da pošto poto mora dominirati, ono da ima poriv dominirati samo dominacije radi, ali ne dopušta da se nad njom dominira pa to opet olakšava neke druge i naše doma situacije i neke životne koje nas tek očekuju. itd..Citiraj:
pikula prvotno napisa
Pa i nisi baš u pravu. Ovo je možda primjenjivo za neke, možda i dosta njih ali nikako ne za sve.
Meni su isto mala djeca gnjavaža. Gnjavi me doJiti ih svako malo, mijenjati ih 100puta dnevno, uspavljivati ih, buditi se, odgonetati zašto plaču...ma gnjavaža totalno! To ne znači da sve od navedenog ne radim, puna ljubavi i razumijevanja. Zašto? Zato što znam da to trebaju. Ali da uživam pri tom, ne uživam.
Znaš od kad uživam?
Od otprilike 3-4 godine. Ma milina mi je sad s dva velika! I uopće ne mogu zamisliti da će mi ikad više bit ono bunilo u glavi kao prve dvije godine od svakog. Vjerovatno će mi idući stresni period biti kad počnu izlaziti :mrgreen:
Ono što želim reći je da dok su mali traže strašno puno fizičkog angažmana. Kako rastu to se mijenja, iz fizičkog u psihičku. A meni puno više to paše, pa mi onako mali daju na živce. Naravno da oni to ne osjete, dam si oduška tu i tamo na forumu (valjda ga neće čitat jednig dana :D)
Meni su se potrefili sjajno, prvi je psihičku zahtjevno dijete, drugi fizički-nešto ko šafranina ratnica. S nepune dvije godine skakao je na moru po stijenama, skoro su mi socijalnu službu zvali. A koliko puta sam čula 'kakva je to mater da pušta dite da se razbije'.
Iskreno, meni je to lakše nego ovo psihičko turpijanje, gdje znaš da jefan krivi korak ili reakcija ima odjek u dalekoj budućnosti. Pa ti budi na razini zadatka :mrgreen:
Bilo bi supet da se jave mame ovih zahtjevnih koji su sad u pubertetu, ima li ih ovdje uopće? (Peterlin, Vertex?)
Citiraj:
šafran prvotno napisa
Naravno da su sva djeca zahtjevna, ali neka su zahtjevnija. Kao što ni odrasli nisu svi isti. S nekima je lako, neki kompliciraju...
Moja mama, čuvajući drugog unuka od 6 mjeseci, neki je dan komentirala kako je njegovo čuvanje nevjerovatno lagano, za razliku od njene prve unuke. Unuk skoro uopće ne plače, a ako malo i zaplače, to i nije neki plač, spava, ne budi se, osim kad je gladan i tad samo malo zakmeči, dobije bocu, budan leži bilo gdje koliko dugo treba, vozi se u kolicima, u AS...ma sve suprotno od unuke. Majka njegova sve stiže, sama kaže da nije pod stresom i da joj je super. Kako i ne bi. Ali tko zna, možda joj za par godina bude teže, iako se nadam da neće. Zato ona valjda nema potrebu biti na forumu :)
Ja bih da nema foruma mislila da nešto sa mnom ili s djetetom nije u redu.
Eno, već se drugi put probudila, a spava tek od prije dva sata. Fizički sam iscrpljena, stalno osmišljavam aktivnosti i sadržaj dana jer inače postaje psihički naporna. Svako popodne smo ili na moru, ili na potoku, ili u nekom parku, to su sati fizičke aktivnosti. S godinom i pol, u svibnju, uveli smo odlazak na trampolin, sad naveliko skače...svaki put nakon plaže produžimo do barbe i ona skače i trči...dok ju ne izbaci. Pliva u fredovom kolutu vrlo okretno, pa pokušava bez, penje se po stijenama, traži puževe i školjke, skuplja smeće po plaži ili parku i nosi u kantu, kopa rupe u pješčaniku, onda malo ljuljačke i tobogana, pa se lopta s nekom stranom djecom, pa opet pijesak, pa opet puževi, stalno, stalno nešto...to je baš naporno pratiti, nema odmora. Večeras smo, pored svega, bili i u dječjem disku.
Dan, barem u grubim crtama, smislim unaprijed, imam pripreme ko tete u vrtiću :) I onda joj najavim što ćemo raditi, pa joj malo pojašnjavam, a onda nakon svega malo popričamo o tome gdje je bila i što je radila. Takvi dani znaju biti fizički naporniji, ali psihički lakši jer ima manje njurganja i drama.
Sjećam se, netko je napisao na nekoj od ovih tema sa zahtjevnom djecom..neopisivo je lako i neopisivo je teško. Uvijek se toga sjetim.
A da li mi je gnjavaža...pa nešto je, nešto nije. S obzirom na Maslowa, najveća gnjavaža mi je nespavanje, da to štima, vjerovatno bi mi nešto drugo bio problem :)
A tko zna što ću pisati za godinu, dvije... Zijev i laku noć.
Sjajno si ovo opisala. Upravo tako je s nama, stalno neka akcija... samo što ja moram biti u 8.00 na poslu, pa prije toga smislim kud će s tetom čuvalicom. Jučer su provele par jutranjih sati na željezničkom kolodvoru promatrajući vlakove... naravno da promatranje nije bilo dovoljno, morale su i ući u neke. Sad se dogovaramo da jedan dan sjednu na vlak i naprave izlet do Jaske, tamo čuvalice ima poznate, pa da usput vidi koke i krave...
Predvečer moramo ići prošetati pse, pa ona želi voditi malog psa, pa nositi vrećice za drekec, pa hoće skupljati drekec... aaaah, jedva sam joj objasnila da to ipak ne može. :roll:
Ne stignem sad više pisati, ali život se svodi na "sama" kad je dobre volje i "mama će" kad je grintava.