Moje dijete nije zahtjevno dijete, ja sam zahtjevna majka.

Jest, moje dijete ne spava po noći od petog mjeseca života (budi se od 3 do X puta); po danu je spavao par puta po 15 – 20 minuta (prvih godinu dana) do sat i pol vremena jednom na dan zadnjih pola godine; cicanje i nacicavanje uvijek i svuda; presvlačenje pelene i presvlačenje uopće – plakanje, divljanje, bježanje po kući; dohrana – i dan danas jede par žličica iako redovito kuham 3 zdrava i ukusna obroka; grčevi do 6 mjeseca života; AS – do pred mjesec dana urlanje od točke A do točke B; kolica – nikada, nošenje u marami, u klokanici, na rukama; prohodao s 10 mjeseci – od tada ne staje; ne igra se sam, ne prihvaća druge ljude koji ga iz prve počnu dirati (a većina je takvih); svaku noć pokušava spavati na meni (iako je + 30 u stanu, i to mu uspijeva dok ga ne zbacim sa sebe); ne želi prati zube – perem mu ih na silu otkako je dobio prvi zub; ne želi ići spavati nikad, uvijek ili nadmudrivanje ili suze; i dalje ga puno nosim (nekad mi je i to lakše nego da ga pustim jer on ode u svom smjeru ne gledajući ni lijevo ni desno). Umorna sam k'o pas.

Ima i drukčije djece, npr moja je prijateljica dobila dijete kao iz knjige i takvo je od početka: jede, spava i smiješi se; sad kada je veće: sjedi, igra se na podu, jede, otvara zube kada se peru zubi, ide spavati kada je vrijeme za spavanje. I ona je umorna k'o pas.

Nemojte mi zamjeriti, ali djeca su gnjavaža (svako, bez iznimke): prvo dok se uspostavi dojenje, pa onda plakanje i grčenje; pa prematanje sto puta na dan, pa onda dok sjedne, pa dok propuže, pa kad krene – pazi da ne lupi, pa da ne padne, pa se boji, pa zubi, pa ne spava, pa zaspe, pa se probudi, pa igraj se, pa trči za njim, pa čitaj slikovnice, pa misli da sve može pa se penje po svuda i želi skakati sa stijene i urla jer mu ne daš da skače, pa ovo pa ono….uglavnom, nikad kraja.

Što sam htjela reći? Bilo dijete ovakvo ili onakvo, njime se trebaš baviti – dati mu puno ljubavi, slobode, strpljenja u postavljanju granica. I najviše od svega VREMENA. Kvalitetnog vremena. I nema više slobode za tebe jednom kada si postala majka (za očeve ne znam).

Zato svoje dijete ne smatram zahtjevnim već zahtjevnom smatram sebe: dijete koje me je prvog dana trebalo 100 posto sada me ipak treba nešto (malo) manje, i ima potpuno pravo na to do svojeg (ne znam kojeg) rođendana. I nije njegov problem što sam obrazovana mlada žena kojoj fali radno mjesto i uzbuđenje na poslu, sendvič s nogu, kava na kojoj se ne gleda na sat, svakodnevno bavljenje sportom, sjedenje na podu i buljenje u prazno, povremeno piva i cigareta, spavanje do kad mi se spava, spontano druženje (bez ratnih planova i mobilizacije rodbine vezano za čuvanje) itd….

Mislim da mojem djetetu sada treba puno mame i puno mog vremena. Moj život trenutačno stoji i vrti se samo oko njega. A ja bih htjela i njega i sve ono što sam gore napisala. A to je sada nemoguće ali tako to sada i treba biti. Zato smatram zahtjevnom sebe, a ne svoje dijete.