Što očekujete od uvođenja zdravstvenog/spolnog odgoja u školi?

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Mislim da je uopće kontra ljudske-dječje prirode da provode x sati u okružju gdje je sve just business. Pa sasušili bi se, jadnici mali! Na koncu, svaki uspješan biznis i kod odraslih ljudi počiva na povjerenju, da si s nekim kliknuo i da si na ljudskoj ravni na miru da je taj čovjek solidan, da ga simpatiziraš i računaš na njega. Je li itko ikad sklopio neki veći posao s nekim da nije bar popričao o životu, svojoj obitelji, odakle dolazi, čime se bavi i čemu se nada?

Jasno da su neki ljudi drugih vrijednosti i emotivne podešenosti, ali pretpostavljam da djeca, kao dio ljudske zajednice, mogu i moraju naučiti prihvatiti i voljeti i biti voljeni od raznih ljudi na razne načine, saslušati razne savjete, manje ili više primjenjive, i svjedočiti tome kako ljudi formiraju svoj svijet, uvjerenja i sl. Naravno da nitko ne treba popisivati djecu po tome koje savjete i načine života favoriziraju; učitelj prezentira i nudi, a oni se roje oko onoga tko je njihovom senzibilitetu najbliži. Meni je to jedna od vrednota škole, i nikakvim robotima ne bih slala svoju djecu. Sve što je u okvirima zdravog i normalnog meni je okej.

---

Slažem se. I uglavnom se dječica tako "poroje", čini mi se. Oko ovoga za biznisom, velike su kultorološke razlike, meni su, konkretno, bile velike na liniji Englezi i Nijemci, pri čemu su Nijemci puno više srdačniji i osobniji, s Engezima sam bila naviknuta na jedan način komunikacije u stvarno sam se lecnula kad mi je neko, mislim neki Nijemac, na pitanje kako je odgovorio da ga boli glava, ono... bio mi je to šok, stila... pa ne želim baš te detalje (jer sam tad bila valjda na Englezi-frekvenciji). S Japancima nisam radila, možda je kod njih to još drugačije. Ali, slažem se načelno, uglavnom se makar malo dotakne i nekih izvanposlovnih interesa, ako ništa, u sklopu "weather talka".

Citiraj:

---

abcdefgh prvotno napisa

*Po meni*, nema što šestogodišnje dijete odlučivati o tome koji je optimalan modalitet učenja za njega, jednako kao što općenito mala djeca ne mogu odlučivati o mnogim stvarima (kad će ići u krevet, kakvu prehranu će imati i sl.). Tako da je početna situacija procjena roditelja.

Idealna situacija bi bila da imamo široku paletu izbora: i male škole, i velike škole, i waldorfske škole, i "jako akademske" škole, i dopisne škole i polu-dopisne škole, i cjelodnevne škole i poludnevne škole i dva-x-tjedno škole (nešto između obrazovanja kod kuće i školovanja), i škole koje stavljaju bistriće u posebne razrede i one koje imaju baš obrnuti pristup i svu djecu bez obzira na akademski potencijal stavljaju zajedno, i vjerske škole i strogo sekularne škole, pa tako i škole koje nude određeni tip odgoja i one koje odluče graditi svoj imidž na "business only". I sve između. I onda da roditelji mogu birati.

---

Živim u gradu u kojem takav izbor zaista postoji - škole se dijele na male i velike, privatne i javne, bazirane na različitim teorijskim pristupima (waldorfski, montessori, jena-plan i tako dalje, sve do pristupa toliko lišenih svake strukture da učenici svakog jutra u dogovoru s učiteljima sami odlučuju što će, koliko i hoće li taj dan uopće učiti), konfesionalne škole, škole u potpunosti na stranim jezicima, škole s dvojezičnom nastavom i tako dalje, da ne nabrajam, uključujući i obrazovanje kod kuće. Sve su to legalni i legitimni izbori. Iako vjerujem da u tom mnoštvu postoje djeca koja idu u njima najbližu školu, u mom krugu prijatelja i poznanika ne postoji nijedno jedino (!) dijete kojemu je škola odabrana po kriteriju blizine. Naravno, postoje djeca koja su išla ili idu u najbližu školu, ali tek nakon što su roditelji pogledali i procijenili još barem nekoliko drugih, a blizina u tom slučaju nije bila ono što je prevagnulo.

Zašto to sve pišem? Zato što zaista postoji mogućnost pronaći školu koja relativno dobro odgovara roditeljskoj predodžbi idealne obrazovne ustanove te karakteru i potrebama djeteta. I upravo u tom prekrasnom (ali i kompliciranom) mnoštvu potencijalnih izbora tu i tamo se pronađu roditelji koji do te mjere ignoriraju činjenicu da njihova djeca nisu produžetak njih samih, nego posve drugačije osobe, s vlastitim kriterijima i potrebama, da dječica venu u školama koje im nimalo ne ne odgovaraju.

U našoj školi se do te mjere pridaje pažnja tom usklađivanju učenika s učiteljima da u tri paralelna razreda obično predaju tri sasvim različite osobe, a učenici se raspoređuju po razredima nakon nekoliko prilično detaljnih razgovora koji se vode prilikom upisa u školu. Učiteljica moje mlađe kći osoba je koju bih ja vjerojatno posljednju na svijetu odabrala za svoje dijete (baš sam neki dan pričala o tome sa Seni :-) ), no moja kći je jako voli i vrlo je sretna i zadovoljna u školi (kuc-kuc). To isto djetešce je od svih teta u vrtiću doslovce obožavalo upravu onu koja je meni bila (jedina od svih odgajateljica) prilično antipatična. Što reći... Svoje vlastite "traume iz djetinjstva", preference i stavove ponekad je uputnije i korisnije staviti u stranu u korist dobrobiti djeteta.

Slažem se da roditelji barem donekle moraju donijeti odluku s kojom će moći živjeti (na kraju krajeva, šestogodišnje dijete niti ne zna kakvih sve škola ima niti može biti svjesno dugoročnih posljedica niskokvalitetnog obrazovanja - čini mi se da ni mnogi odrasli to nisu), ali mislim da je u svemu tome ključno imati na umu osobnost djeteta, koja je često miljama udaljena od naše vlastite.

(Topic je u međuvremenu narastao, na žalost, sad ga ne mogu dalje čitati.)

Sanja, nemoj nam molim te vaditi mast :) Dakle, samo nekoliko sati od nas postoji zemlja u kojoj pluralizam školstva živi i nikome ne fali dlaka s glave.
Kako to objasniti našim vladajućima, jer i kod nas postoje pojedinci koji bi svoja znanja i ideje , pa i novce dali u širenje mogućnosti izbora, ali su zakoni tako mudro sročeni da na kraju mnoge stvari izgledaju kao i u državnoj školi, a o mogućnostima recimo veće grupe roditelja da takav projekt i realiziraju i financijski održe nema smisla ni raspravljati, i Waldorf i Montessori su nam na koljenima i pitanje je kako će opstati. Ima i nekoliko obitelji koje HE, pronašli su način.
Niš, odseliti se, izgleda jedina opcija, za nas koji ne možemo u ovom sustavu zadovoljiti svoje potrebe, tj. potrebe svoje djece.

Sarah, ovdje je zakonodavstvo mnogo fleksibilnije i dopustilo je interesnim skupinama da osnuju svoje škole koje se uglavnom samofinanciraju. Dakle, koliko para, toliko muzike, ali ako je nekome zaista bitno da dijete ide u školu koja se jako razlikuje od mainstreama, taj će izbor morati platiti. U nepovoljnom su položaju, naravno, djeca roditelja koji nemaju tih financijskih mogućnosti te djeca roditelja, uglavnom nižeobrazovanih, koji nemaju čak ni predodžbu o tome što se sve nudi, koje su prednosti i mane pojedine škole, što dijete u kojoj školi potencijalno dobiva... Dakle, izbor u teoriji postoji za sve, a u praksi je u biti ograničen za djecu visokoobrazovanih, dobro informiranih pripadnika srednje i više srednje klase.

Inače, jako mi se sviđaju tvoji postovi, Sarah, i nadam se da ćeš i bez odlaska uspjeti pronaći neko prihvatljivo rješenje za svoju curicu. :-)

Sanja, u kojoj zemlji živiš? (Ako nije preosobno pitanje, slobodno ignoriraj ako jest.)

Citiraj:

---

Sanja prvotno napisa

Zato što zaista postoji mogućnost pronaći školu koja relativno dobro odgovara roditeljskoj predodžbi idealne obrazovne ustanove te karakteru i potrebama djeteta. I upravo u tom prekrasnom (ali i kompliciranom) mnoštvu potencijalnih izbora tu i tamo se pronađu roditelji koji do te mjere ignoriraju činjenicu da njihova djeca nisu produžetak njih samih, nego posve drugačije osobe, s vlastitim kriterijima i potrebama, da dječica venu u školama koje im nimalo ne ne odgovaraju.

---

:(
Ja se nekako nadam da ogromna većina roditelja ipak ne vodi neke svoje "osobne bitke" preko zdravlja i dobrobiti svoje djece. Jasno mi je da će valjda svi u početku ponuditi ono što će procijeniti najboljim, no nadam se da su zaista manjina oni koji tjeraju jedan zacrtani put premda postoje druge opcije čak i ako vide da djeci ne odgovara taj put.

Inače, meni je svojedobno kad sam istraživala ove teme bilo zanimljivo saznati da postoje ljudi koji imaju čopor djece, a ta su djeca međusobno tako različita i trebaju tako različite stvari u smislu odgoja i obrazovanja da se školuju praktički svi različito, npr. jedno dijete se obrazuje kod kuće u potpunosti, drugo dijete ima neki oblik fleksibilnog obrazovanja kod kuće gdje neke dane / predmete ide u školu a ostatak doma, treće dijete je u najbližoj kvartovskoj školi s ekipom iz kvarta i to mu je super, četvrto pak ide u neku malu alternativnu privatnu školu koja je pun pogodak za njega itd.
Naravno, čini mi se da je u jednom trenutku je pitanje i financija i organizacijskih mogućnosti riješiti da svako dijete ide točno tamo gdje mu je najbolje, vjerojatno postoje ne baš tako rijetki primjeri nekih kompromisa po pitanju toga što su želje a što realnosti (u krajnjoj liniji, niti to famozno obrazovanje kod kuće ne može provoditi svatko, naročito npr. u našem društvu gdje se često ni od dvije plaće u obitelji ne može normalno živjeti, a kamoli od jedne, dakle ne mogu si svi priuštiti *luksuz* da ostanu kod kuće čak i ako bi to u teoriji bilo najbolje za njihovo dijete), ali ipak sustav u kojemu postoji sloboda izbora mora da olakšava jako puno toga.

Nije tajna, živim u Beču.

I ja se nadam da su roditelji koji na tako rigidan i nefleksibilan način biraju školu u manjini, ali definitivno ih ima, jer ih osobno poznajem. Nije to velik broj, ali nađe se. Tragedija je upravo u tome što je izbor toliko velik da nema potrebe da dijete i minutu predugo pati u školi koja nije za njega.

Inače, i ja poznajem par obitelji u kojima djeca idu u različite škole, čak do te mjere različite da se nikad ne bi reklo da su iz iste obitelji (npr. jedno u skupu, elitnu privatnu gimnaziju poznatu po visokim kriterijima, drugo u "otkačenu" muzičku gimnaziju u kojoj se minimalno uči, treće na zanat). Bitno je, zapravo, da su prepoznati talenti, želje, volja i afiniteti svakog pojedinog djeteta, a to je ono najteže.

Slazem se da je super, sve dok su prepoznati talenti i zelje.

Ono sto zbunjuje recimo mene, a i mog muza, jest skolovanje kceri njegovog bratica. Jedna je nedavno zavrsila strogu katolicku gimnaziju (nakon katolicke osnovne), a druga, mladja, ide u prilicno strogu luteransku skolu. Malo nam je tesko pretpostaviti da su to bas zelje djece, jer se u skolu krece s pet godina.

No super je da tih skola ima. Uz sve ostale koje se nude. Lose je to sto se meni cini da mi niti jedna ne valja, ali ajde, imamo jos podosta godina za razmisljanje.

Još nešto, za Saru, nisam odgovorila na onaj post s primjerima iz školovanja njene kćeri jer sam ranije morala ići: mislim da definitivno postoji određena analogija između toga kako sam ja doživljavala školu i toj dobi i što mi je smetalo, i kako očito to doživljava tvoja kći.

Teško je tu reći kakav bi mogao biti daljnji razvoj situacije jer mi se čini da je tu u igri toliko varijabli (od roditeljskog stava do toga kako će reagirati na različite profesore kad u višim razredima dobije njih više, kako će biti s društvom itd.) da je svaka situacija zapravo jedinstvena, ali *ako* će postojati određena analogija između razvoja tvoje kćeri i mog razvoja, naučit će ona kroz godinu-dvije kako igrati tu društvenu igru, pa će još i hvaliti njene literarne radove o prekrasno opisanim osjećajima koje - ne osjeća (u toj situaciji o kojoj piše), itd., no takav oblik "ne-autentičnosti" same pred sobom bi joj mogao doći uz jako visoku cijenu po emocionalnu stranu. Sigurna sam da ima situacija u kojima je ta prilagodba koliko-toliko glatka i blaga, nadam se da će to biti njen slučaj, ali kod mene se stvar dosta zapetljala tijekom godina, tko zna zašto - da li mi je falio taj roditeljski moment, da li sam bila baš u jako nezgodnoj sredini, ili baš težak slučaj, ne znam, ali meni je školovanje ostavilo izrazito gorak okus u ustima, a počelo je na sličan način. Nadam se da će njoj biti lakše.

Mislim da ama baš niti jedna druga stvar koja me zakačila u životu nije na mene djelovala toliko raznoliko, toliko jako, a toliko *negativno*, kao školovanje do 8.razreda, a manjim dijelom i kasnije. Daleko od toga da nije bilo sunčanih dana, dobroćudnih profesora i ugodne zezancije s društvom, ali definitivno je prevladavajući osjećaj taj neki ćušpajz tjeskobe, bijesa, prijezira (u koji se onaj početni bijes pretvorio u malo starijoj dobi), osjećaja zatvora (u jednom trenutku sam raščistila sa sobom da se jednostavno moram prestati nadati i da moram riješiti u glavi da idem u neku vrstu poludnevnog zatvora), pa samookrivljavanja da ja očito imam neki "defekt" kad ne mogu podnijeti ono što je drugima lako, pa onda sitnih samodestruktivnih tendencija zbog te neke "krivnje", pa onda faza apatije u srednjoj školi, pa ozbiljno zamjeranje toj instituciji što mi oduzima vrijeme i jako puno energije koju bih inače uložila u kvalitetnije obrazovanje sa strane sama itd.
A pritom nisam imala nikakvo vanserijski negativno iskustvo (neki ozbiljni bullying ili zlostavljanje i sl.)! Ali mi je ipak sve to skupa bilo traumatično.

Isto nisam podnosila satove razrednika, mislim da sam bila valjda jedino dijete koje je taj sat ponekad ciljano markiralo. Zdravstveni, građanski i seksualni odgoj bi mi vjerojatno bila ona kap koja prelije čašu, da se od mene još tražilo da i doručkujem i perem zube u školi po centralnom državnom diktatu ili razgovaram s razrednicom o vezama i vjernosti i o tome kakve medijske sadržaje konzumiram.

I slažem se s Dijanom po pitanju iritacije oko pisanja što se radilo tijekom praznika, čime se bave roditelji (jednom me prilikom *na fakultetu* uspio iživcirati onaj statistički list koji se trebao popunjavati pri upisu godine gdje su se specificirale kvalifikacije roditelja ili tako nešto), obiteljska stabla itd.

Citiraj:

---

abcdefgh prvotno napisa

, ali definitivno je prevladavajući osjećaj taj neki ćušpajz tjeskobe, bijesa, prijezira (u koji se onaj početni bijes pretvorio u malo starijoj dobi), osjećaja zatvora (u jednom trenutku sam raščistila sa sobom da se jednostavno moram prestati nadati i da moram riješiti u glavi da idem u neku vrstu poludnevnog zatvora), pa samookrivljavanja da ja očito imam neki "defekt" kad ne mogu podnijeti ono što je drugima lako, pa onda sitnih samodestruktivnih tendencija zbog te neke "krivnje", pa onda faza apatije u srednjoj školi, itd.

---

nisam psiholog po struci, al ovako opisano...nije li u pubertetskoj dobi ne tako rijedak slučaj da djeca imaju neki od depresivnih poremećaja? s okidačem koji može biti različit, bilo koja poteškoća s kojom se dijete suočava?

sori, ne mogu više ispraviti post, glupo sama sebi zvučim s online dijagnozama. al, obzirom da nas svih čeka taj pubertet, na sve treba bit spreman.

ja se samo divim kako se sjecate osnovne skole i vasih osjecaja vezanih uz nju.
valjda me njemac posjetio malo prerano :)

ha ha pa mene su abcd..-ini postovi baš vratili u vrijeme osnovnog školovanja, i jako puno toga što piše sam prepoznala u svojim uspomenama - moja OŠ je bila baš takva, puna nastavnika koji su se zaista petljali gdje im nije bilo mjesto, moralizirali i propovijedali, i stvarno su zadirali u intimu i osobne stvari učenika. I baš je moja učiteljica od 1. do 4. razreda bila specifična u tome, a kasnije moja razrednica još i više. Kad sam došla u srednju školu (MIOC) nisam mogla doći k sebi od jednog lijepog, liberalnog odnosa koji je tamo vladao prema učenicima.

abcdefgh razumijem o čemu pišeš, i meni se dosta takvih misli motalo po glavi, ali sam se nekako prilagođavala, prihvaćala da tu ne mogu ništa. Spasilo me je što sam u srednjoj imala dobrog razrednika pa sa mogla puno bježati s nastave i sama određivati kada ću učiti pa sam prolazila s 5. Jednom na satu razredne zajednice je razrednik rekao da mu nije jasno kako netko može imati toliko dobrih ocjena a nikad nije u školi, da ja možda ne odgovaram telefonski ili preko neke videokonferencije :))))

Ne volim moraliziranja i prazne priče, djecu odgajaju prijeri i osobnosti ljudi koji ih okružuju, zato ne bi želila da škola bude mjesto grupnih instrukcija, ali i da se ne petlja u svjetonazor i odgoj roditelja, osim ako odgoja zapravo nema i dijete je zanemareno, zapušteno i nesretno, tad se mora reagirati.

Što se tiče zdravstvenog i seksualng odgoja, ne bih baš da mi pričaju o vjernosti, vezama i sl. jer je to sklisko područje, i obojeno osobnim stavovima i uvjerenjima, ali činjenice o spolnim odnosima, kontracepciji, spolnom zdravlju, bi htjela da djecu dobro upoznaju i da im kroz ne znam koliko sati i predeta utuv neke činjenice, razbiju mitove i predrasude, pa da se ne dese pitanja u nekim časopisima ili po forumima, "piškila sam nakon odnosa, znači ne mogu ostati trudna i sl". Jednostavno ne bi nitko smjeo završiti školovanje da osnovne činjenice ne zna. Pogotovo s obzirom da u 90% obitelj ne razgovara se i ne upućuje djecu o temama spolnosti.
Još se i djevojčicama ponekad nešto objasni u vezi s menstruacijom i sl. ali s dječacima još manje.

Mene je ovakva rasprava ostavila bez teksta. Sve mi je to prekomplicirano i presofisticirano.

I mrzim mentalitet stada, a škole taj mentalitet njeguju i ne poštuje se uopće djetetova individualnost. Faks mi je bio puno draži od srednje škole jer sam mogla bolje birati vrijeme učenja , mrzila sam one iznenadne prozivke, pa tko može uvijek biti spreman odgovarati i znati, možda sam dan prije imala utakmicu ili neku obavezu pa nisam stigla učiti ali da mi se dala prilika da se ogovorim kad bi odgovarala, sigurno bi bolje učila i bilo bi mi nekad i bed prekršiti dogovor. Ili nejajavljeni testovi, pa čemu to, da živimo u konstantnom stresu i s mukom idemo na sat?

Iako sam bila odličan đak još i dan danas ka sam pod stresom sanjam da sam u školi a nisam bila dugo u toku s gradivom i sl. Tada u tim godinama nisam bila potpuno svjesna tog stresa koji je ostao negdje u podsvjesti i ispliva u snovima i dan danas.

Sve je jako puno u osobnosti, i dok moj stariji sin voli kolektiv i biti dio grupe, uglavnom sljedbenik, drugi je čisti individualac, ne prihvaća ništa zdravo za kotovo, s 3,5 već sve propituje i njemu će bojim se taj kolektiv teže padati. Npr. teta u vrtiću od najstarijeg tako ga svaki put proziva je li pozdravio i on kad je ona nikad ne pozdravlja, a inače rado i bez podsjećanja pozdravi ljude kad se opraštamo, tete u trgovini, ali samo one ljubazne. Iako volim da su mi djeca pristojna i pozdravljaju ne govorim mu da pozdravi tu tetu, i ja osjećam neki otpor prema takvom dresiranju djece dok to mom starijem ne smeta i voli tu svoju tetu i sluša ju.

dobro kaže ifi, prekomplicirani ste, ko bi vama udovoljio :mrgreen:
sad više ni vjernost ne valja, nema happilly ever after... :mrgreen:
a ako su djeca individualci, moraju doći u neku baš opaku sredinu da im se to ubije.
nije to - škola.:-/

Kurikulum razraden po temama, predmetima i razredima http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=11972&sec=1933

Drage volje bi radila u onoj asocijalnoj skoli. Stvarno. Obozavam predmet koji predajem. Ali...
Nikako mi ne sjeda ta odgojna komponenta naseg skolstva, a potpuno mi je jasno da je nuzna. Narocito u osnovnoj skoli gdje su u razredima ogromne razlike medu djecom, gdje u svakom razredu ima barem jedno zanemareno dijete, barem jedno loseg imovinskog stanja, pa bolesno dijete, a prosjecnih cetvrtina razreda. Da ne nabrajam dalje.

Citiraj:

---

enela prvotno napisa

Drage volje bi radila u onoj asocijalnoj skoli. Stvarno. Obozavam predmet koji predajem. Ali...
Nikako mi ne sjeda ta odgojna komponenta naseg skolstva,

---

ne sjeda roditeljima, ne sjeda učiteljima, ne sjeda susjedima, jadna ta naša djeca...

Tocno tako.

To bas pokazuje kako smo svi razliciti i da se ne moze svima udovoljiti. Pa zato postoji kurikulum kojem cemo se svi prilagoditi.
Istina, dijete koje ne zeli sudjelovati u radionicama ne mozes na to natjerati, ali nastavnik bi treabao biti profesionalac i odraditi to kako treba.
A to sto ja to ne volim je samo moj problem.

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

I mrzim mentalitet stada, a škole taj mentalitet njeguju i ne poštuje se uopće djetetova individualnost. Faks mi je bio puno draži od srednje škole jer sam mogla bolje birati vrijeme učenja , mrzila sam one iznenadne prozivke, pa tko može uvijek biti spreman odgovarati i znati, možda sam dan prije imala utakmicu ili neku obavezu pa nisam stigla učiti ali da mi se dala prilika da se ogovorim kad bi odgovarala, sigurno bi bolje učila i bilo bi mi nekad i bed prekršiti dogovor. Ili nejajavljeni testovi, pa čemu to, da živimo u konstantnom stresu i s mukom idemo na sat?

Iako sam bila odličan đak još i dan danas ka sam pod stresom sanjam da sam u školi a nisam bila dugo u toku s gradivom i sl. Tada u tim godinama nisam bila potpuno svjesna tog stresa koji je ostao negdje u podsvjesti i ispliva u snovima i dan dan poslu as.

---

Ajde, baš mi je drago da nisam jedina. Barem nisam ni s kim pričala o tome, možda nas ima još.
I ja sam fakultet doživjela kao olakšanje jer dobiješ literaturu i izlaziš na ispit kad naučiš, nema onih okretanja dnevnika bez najave.
Koliko su mi ostali stresovi od tog iznenadnog prozivanja za ocjenu, isto mi se očituje u snovima, uvijek snovi na isti kalup, da su svi nešto naučili, a ja nisam, napisali lektiru, a ja nisam ni knjigu pročitala...
Zadnji takav je bio još gori, "modificiran suvremeno":mrgreen:,
sanjam da su na poslu u kadrovskoj odjednom utvrdili da ja uopće nemam diplomu:-o...ja u šoku, odem na faks, a oni meni kažu: "Da, da, kolegice, vi imate još pet ispita po Bologni", a meni znoj niz čelo...budim se sva potresena, uf, dolazim svijesti... sretna što je samo san...
Eto ti školovanje.

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

Ajde, baš mi je drago da nisam jedina. Barem nisam ni s kim pričala o tome, možda nas ima još.
I ja sam fakultet doživjela kao olakšanje jer dobiješ literaturu i izlaziš na ispit kad naučiš, nema onih okretanja dnevnika bez najave.
Koliko su mi ostali stresovi od tog iznenadnog prozivanja za ocjenu, isto mi se očituje u snovima, uvijek snovi na isti kalup, da su svi nešto naučili, a ja nisam, napisali lektiru, a ja nisam ni knjigu pročitala...
Zadnji takav je bio još gori, "modificiran suvremeno":mrgreen:,
sanjam da su na poslu u kadrovskoj odjednom utvrdili da ja uopće nemam diplomu:-o...ja u šoku, odem na faks, a oni meni kažu: "Da, da, kolegice, vi imate još pet ispita po Bologni", a meni znoj niz čelo...budim se sva potresena, uf, dolazim svijesti... sretna što je samo san...
Eto ti školovanje.

---

Pričala sam s par prijatelja i mužem onako o tome stresu, i zaključila sam da su pod puno većim stresom bolji đaci, oni kojima je stalo do ocjena. Oni lošiji uglavnom nemaju puno stresa osim na kraju godne, njima svejedno hoće li ovaj ili idući tjedan dobiti jedinicu, amo je bitno da na kraju godine uspiju ispraviti na pozitivnu, i najčešć s nekim teškim minimumom znanja i učenja uspiju.
Nena-jabuka mi smo još i super prošli u usporedbi s današnjim srednjoškolcima, i maturama i tim pustim instrukcijama i "pripremama" na kojima ne stječeš znanje, nego "znanje" kako što bolje proći i zadovoljiti formu.

Ja si baš mislim o toj odgojnoj komponenti... pa ne možeš ti imati djecu oko sebe, a ne djelovati - odgojno. Oni su, po svom ustroju, neodgojeni, ne mislim da im fali kućni odgoj, nego su u procesu da se odgoje, em za društvo, em za učenje, manire, jedni za druge, to jest odrastanje. Oni putem moraju nešto i naučiti, ali ako nisu odgojeni, džaba im sve. I kako sad da ti imaš neku opću neutralnu školu koja ne odgaja s hrpom neodgojenih (u procesu odgajanja, dakle) ljudi? Kad netko ustane i zapjeva ne znam, ustaške, što nastavnik radi? Pravi se mrtav, da ne izrazi neki stav, da ne dođe u neku izmjenu s učenikom? Ili djeluje odgojno, tako da saopći da nije u redu ustati usred nastave, omesti druge, pjevati kad pjevanju nije red, pa još pjevati ustaške? Kad netko prekida nastavnika, kad neko dijete šamara druge, što nastavnik radi? Jednoličnim tonom predaje latinski (imali smo i takve...)?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

nisam psiholog po struci, al ovako opisano...nije li u pubertetskoj dobi ne tako rijedak slučaj da djeca imaju neki od depresivnih poremećaja? s okidačem koji može biti različit, bilo koja poteškoća s kojom se dijete suočava?

---

Kod mene to nije bilo nešto specifično vezano uz pubertet, startalo je otprilike kao i sa Sarinom kćeri odmah po početku škole, samo je kasnije bilo intenzivnije. Uz to sam ja imala malo ubrzaniji i intenzivniji intelektualni razvoj, pa kad sam tamo negdje oko četvrtog - petog razreda počela kužiti kakvi mediokriteti stoje za katedrom (ne svi, ali dio nastavnika koji smo imali su bili onaj tip da ti padne mrak na oči - ne samo na osobnom planu jer su bili samozadovoljni moralizatori koji su uživali u vlastitoj visini s koje "odgajaju" - već i na akademskom planu, prepuni nekih kontradikcija, neracionalni i nesposobni voditi argument jasnom linijom, s rupama u poznavanju onoga što predaju itd.), tad je bijes počeo zamijenjivati prijezir. Nastavilo se to i u srednjoj i na fakultetu, ja sam nekako uvijek odmah prokužila te "lažne autoritete" koji su se postavljali na neke visine kojima realno nisu pripadali ni kao osobe ni kao intelektualci, ali to se s vremenom ipak količinski smanjivalo.
Oni "biznismeni" koji bi došli, pozdravili, odmah prešli na posao, ispredavali, izispitivali, oformili diskusiju o nastavnom sadržaju, koji nisu pričali o svojim obitelja niti gurali nos u moju, koji su na zvonu bili na "hvala, doviđenja do sljedećeg puta", optimalno iskoristili svoje i moje vrijeme - te sam nastavnike u pravilu voljela i cijenila. :-)

Kako sam relativno rano razvila i tu neku buntovnu dječju "ekonomsku svijest" :mrgreen: dosta brzo sam "prevela" školsko iskustvo u ekonomske termine (čak zapisala čitavo razmatranje o tome! već tada sam imala tendenciju piskarati nadugačko, kao što sad radim ovdje :-)), postavivši problem sebe kao *klijenta* koji je nezadovoljan *uslugom* - akademskom formacijom - i kojega se *potkrada* ako školski sat nije bio optimalno iskorišten isključivo na nastavne sadržaje (45 minuta rada bi uredno bilo 30-ak kad se odbije uredno kašnjenje nastavnika, pa kad se odbiju sva usputna moraliziranja i odgajanja prije, tijekom i po obradi neke lekcije). Naročito me smetalo što nemam zakonsko pravo *odbiti* koristiti nešto čime nisam zadovoljna. U srednjoj školi mi je izrazito smetala obaveza *fizičkog prisustva* na nastavi, smatrala sam da sustav treba biti postavljen kao na fakultetu - predavanja po nekim modulima i ispitni periodi, obavezne eventualno nekakve vježbe i seminarski dio, s dozvoljenom kvotom izostanaka, Pravdanje izostanaka putem liječničkih ispričnica bila mi je neoprostiva povreda osobne privatnosti, smatrala sam da bi u osnovnoj to trebali činiti roditelji (i dati medicinsku dokumentaciju na uvid isključivo ako oni to iz nekog razloga žele, ne kao default očekivanje), a u srednjoj da bi pohađanje dijela nastave ionako dakle trebalo biti fakultativno.

I nekako sve to nikad nisam "prerasla". Mučilo me tad, muči me sad. Upravo čitam kurikulum tog zdravstvenog odgoja pa me sad muči još više. Ne izgleda dobro, nikako, sve jedna razrednička intruzija u privatnost učenika nad drugom.

Još nešto vezano uz autoritet(e), što odvajam u zasebni post, ali mislim da ima veze s temom:

Autoritet svojih roditelja sam probavljala relativno bezbolno jer mi je bilo u redu da ti ljudi do moje legalne punoljetnosti i ekonomske emancipacije imaju pravo na konačnu riječ u većini slučajeva i da se neke njihove odluke moraju poštovati, iako se s njima ne slažem. Moji roditelji zapravo nisu uopće imali nekih većih problema sa mnom, poštovala sam njihove želje čak i u onim situacijama kad ne bi mogli saznati što im radim iza leđa. Dolazila sam doma s izlazaka i prije dogovorenog vremena jer mi se često činilo nepristojnim vući ih za riječ i dolaziti u minutu (kašnjenje nije dolazilo u obzir osim iz nekih opravdanih razloga), uglavnom prihvaćala kao nešto u redu i normalno kad bi mi odlučili nešto ne priuštiti jer sam vrlo rano raščistila sa sobom da je to *njihov* novac i da oni imaju pravo njime raspolagati kako žele (nisam smatrala da imam "pravo" na nešto, njihovom obvezom sam smatrala samo one osnovne stvari tipa mjesto za život, nešto hrane i nešto odjeće - sve preko toga sam dosta rano počela poimati kao njihovu dobru volju da mi još nešto priušte, ne kao moje "pravo" na to), mogli su me bez problema poslati negdje samu na više dana ili ostaviti doma samu jer bih se ponašala točno onako kao da oni znaju što radim i nikad nisam koristila taj neki prostor slobode za ludosti. I društvo je pušilo, a ja nisam - zbog roditeljskog stava, *ne* zbog ikakvog preventivnog programa u školi (ako išta, preventivni program bi djelovao tako da im zapalim iz inata - ali se nisam inatila jer *moji roditelji* niti za takvo inaćenje ne voljeli saznati). A kasnije i iz novčanih razloga jer mi se činilo suludim *plaćati* da se razbolim (ta mi je ideja bila totalno :-o, ljudi se razbolijevaju i "besplatno" ako ih zadesi neka nesreća, kud ću jadna ići *plaćati* da mi se dignem šanse da mi se to desi?!), naročito njihovim novcem, to bi mi bilo baš nekako bezobrazno i nije dolazilo u obzir. Prvo piće popila sa 17 godina, dakle vrlo blizu neke legalne granice, tad je to već i mojim roditeljima bilo u redu, a ako se išlo van nikad nisam išla na mjesta koja oni nisu odobravali. I to ne zbog toga što bi moji roditelji bili neki tirani (dapače, oni su bili neka ranija verzija vrlo blagih roditelja koji su puno toga djetetu prepuštali na volju), nego jer je u mojoj glavi to jednostavno tako bilo poslagano: zakon koji za mene vrijedi je onaj roditeljski, tako dugo dok se oni ne ogriješe prema meni kroz one zakone koji su mene štitili u tom odnosu.

Da sam htjela pušiti, a moji roditelji se tome nisu usprotivili, a da sam još uz to bila malo manje "racionalna" (po pitanju odnosa štete i koristi) - ma nema tog sata razrednika koji bi me spriječio. Isto vrijedi za alkohol.
I za veze. Da moji roditelji i da si ja sama nisam postavila u glavi koje su opasnosti emocionalnog vezivanja prerano, a kamoli tjelesnog - nema tog seksualnog odgoja koji bi spriječio neke prerane veze i aktivnosti.
Na hrani smo recimo falšali. *Moji roditelji*, a ne škola. A škola je isto govorila o važnosti redovitih obroka bez preskakanja, onoj famoznoj piramidi i dr., ali džaba je to sve ako roditelji daju manju važnost tome. Da su se drugačije postavili, kuhala bih si (i njima) kompletne obroke kad njih nije bilo, redovito a ne samo kad mi se prohtije, te se ne bih hranila nečime iz dućana ili gladovala. Samo da su se postavili tako da oni *inzistiraju*, da je njihova želja, da jedem to-i-to, umjesto da jedem to-i-to ili da ne jedem, i da sam bila odgojena u tom duhu.

Zato i nemam neke nade za taj odgoj u školi, jer iz svog i iz iskustva svojih prijatelja, *uglavnom* (a napomenula sam i u ranijem postu - ne *isključivo*, već *uglavnom*, kao neko predvidvljivo pravilo za koje ipak postoje iznimke... koje ga potvrđuju) je do problema dolazilo u obiteljima koje su se postavile u vezi tih stvari na određen način, koji je tada poticao razvoj loših navika makar indirektno. Ove neke stvari tipa zdrava prehrana i sl. su jednostavno neizvedive, logistički, u slučaju ekonomski ovisnog djeteta (a takva su sva djeca) i roditelja koji to ne žele. Da tih par sati i uspije stvoriti u djetetu želju da jede na određen način, nema šanse da se to sprovede u bilo kakvoj praksi do ekonomske neovisnosti, jer je hrana ogromna stavka u budžetu i djeca jednostavno jedu ono što jedu roditelji. Ma isto vrijedi i za pušenje, teško da ijedan tinejđer *čiji roditelji to ne žele financirati* uopće može pušiti - em je nemoguće da roditelj ne primijeti, em je užasno skupo kad postane navika, djeca jednostavno ne raspolažu tolikom količinom novaca osim ako im je daju roditelji. Može on kupiti kutiju pa iz fore tu i tamo zapaliti s prijateljima, ali redovno pušiti, kao pušač, a da to roditelji ne financiraju, može užasno malo djece, dakle na kraju opet ispadne da roditelji to odobravaju jer ne stave nikakva ograničenja na to što se može raditi s *njihovim* novcem. Isto za te famozne izlaske-opijanja, ma u principu teško da maloljetno dijete može išta raditi, a da bude pritom neovisno od roditelja, s obzirom na to da je i studentska "neovisnost" najčešće fiktivna, a gdje onda neće biti ona maloljetnog djeteta. Sve te teme sa satova razrednika se opet na kraju svedu na obitelj. Ne može škola ispravljati krive Drine.

Ne-roditeljski autoritet nikada nisam prihvaćala. Drugi ljudi su mi mogli davati isključivo savjete, a i to isključivo ako sam ja to htjela (inače bi mi bilo uvredljivo) - nikako propise. U kućnom redu osnovne škole je stajalo npr. da se nakon škole treba ići ravno kući, i mnogi nastavnici su to često isticali, što je po meni bila suluda odredba jer škola nikako nije mogla imati ikakav autoritet nada mnom osim vrlo malog *kad sam unutra*, nikako i kad kročim van. Moji roditelji nisu imali problem s time da ne dođem ravno kući iz škole i svaki put bih (u sebi) okretala očima kad bi se pročitala ta odredba. Nije da ju je itko poštivao, ali samo njeno prisustvo u kućnom redu škole je bilo uvredljivo. TO je meni, zapravo, išlo na živce: kad bi netko smatrao da može sa mnom pokušati imati odnos analogan onome kakav imam isključivo s roditeljima, a to su nastavnici redovno radili svakim pokušajem da oblikuju moje vrijednosti govoreći mi što moram misliti, sa svakim takvim blesavim propisom koji spada pod domenu roditelja, tim prisilnim gubljenjem vremena u školi kad se nisu bavili isključivo svojim poslom i sl.

Zbog sveg ovog gore napisanog, mislim da bi bilo daleko pametnije da se ovakav projekt usmjeri *na roditelje* - i da se tada *njima* priđe kao ozbiljnim odraslim ljudima koji mogu odabrati biti ili ne biti prisutni, bez prisile, te da se razlažu ove teme i to koliko su zapravo *oni* u konačnici odgovorni.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Ja si baš mislim o toj odgojnoj komponenti... pa ne možeš ti imati djecu oko sebe, a ne djelovati - odgojno. Oni su, po svom ustroju, neodgojeni, ne mislim da im fali kućni odgoj, nego su u procesu da se odgoje, em za društvo, em za učenje, manire, jedni za druge, to jest odrastanje. Oni putem moraju nešto i naučiti, ali ako nisu odgojeni, džaba im sve. I kako sad da ti imaš neku opću neutralnu školu koja ne odgaja s hrpom neodgojenih (u procesu odgajanja, dakle) ljudi? Kad netko ustane i zapjeva ne znam, ustaške, što nastavnik radi? Pravi se mrtav, da ne izrazi neki stav, da ne dođe u neku izmjenu s učenikom? Ili djeluje odgojno, tako da saopći da nije u redu ustati usred nastave, omesti druge, pjevati kad pjevanju nije red, pa još pjevati ustaške? Kad netko prekida nastavnika, kad neko dijete šamara druge, što nastavnik radi? Jednoličnim tonom predaje latinski (imali smo i takve...)?

---

Ma to je moja krivnja jer koliko god se u principu znala izražavati, uvijek nekako govorim "drugi jezik". Mislim da ne mislimo na iste stvari pod odgojem.

Ovo o čemu ti govoriš je ta neka spontanost, činjenica da se uči u svakoj situaciji od svake osobe jer je to jednostavno tako, ne može se čovjek "izolirati" od iskustva koje proživljava i to utječe na njega.
Ja pod odgojem podrazumijevam *intencionalnost*, ciljano dijeljenje vrijednosti i ciljanu raspravu o određenim temama, a u cilju utjecaja na osobu, dakle ne samo spontani život.

Ako nastavnik mirno riješi neki konflikt u razredu, djeca uče od njega, ali to po meni nije odgoj. Odgoj mi počinje u onom trenutku kad krenu riječi tipa: "morate se međusobno ophoditi tako i tako", "kao što smo vidjeli na ovom promjeru važno je da ne dođe do šaka jer to nije lijepo", "svi morate biti prijatelji" i sl.

Savršeno mi je normalno i jasno da škola, kao institucija, mora imati neka pravila ponašanja da boravak tamo bude prihvatljiv i *siguran*. Ali ogromna je razlika između naglašavati da su to *interna pravila institucije* koja se moraju poštivati *zato jer smo tada unutar te institucije* - i između pokušaja da se ciljano utječe na cijeli život i vrijednosni sustav nekog djeteta, naročito u vidu moraliziranja kakvih se ja sjećam.

Dakle, ne ometa se *jer su to pravila institucije*, naravno da se profesor neće praviti mrtav, ali zato što *on ima pravo na rad u određenim uvjetima*. Mislim da pothitno treba vratiti mogućnost udaljavanja djeteta sa sata, npr., baš zato da bi se omogućili normalni uvjeti za rad. Ali udaljiti bez moraliziranja, bez "to nije dobro jer tako i tako" - već uz "to je protiv kodeksa ponašanja u ovoj instituciji". A njihovi roditelji neka raspravljaju s njima o tome je li "pristojno" ponašati se tako-i-tako.
Šamaranje ne dolazi u obzir *zbog sigurnosti*, na roditeljima je da s djecom rasprave postoje li, i ako da koje su to, situacije u kojima je opravdano nekoga udariti. Za profesora je dovoljno da je to nedozvoljeno u školi i ne treba razdvajati učenike uz moraliziranje - dovoljno je da se zna da je *nedozvoljeno*, isto kao i pjevanje usred sata, naročito pjesama određenog sadržaja koji je među ostalim često i na rubu legalnosti po svojim porukama.

Već sam rekla da nisam za anarhiju, ne mislim da škole ne bi trebale imati *pravila* niti mehanizme sankcioniranja kršenja pravila - dapače (suspenzija, ukor, udaljivanje sa sata i sl.), ali mislim da si ne smiju dozvoliti taj korak koji postoji između "to ovdje nije dozvoljeno i mi to sankcioniramo jer je nedozvoljeno" i "to nije lijepo, to je nemoralno, dobar čovjek to ne smije učiniti i sl.".

To je ta neka moja granica, koju možda ne približavam baš najjasnije, iako je meni u glavi jasna. :) Sorry. Volim diskutirati i žao mi je ako stvarno pišem ne sasvim koherentno da me se ne kuži - trudim se.

Citiraj:

---

abcdefgh prvotno napisa

U srednjoj školi mi je izrazito smetala obaveza *fizičkog prisustva* na nastavi, smatrala sam da sustav treba biti postavljen kao na fakultetu - predavanja po nekim modulima i ispitni periodi, obavezne eventualno nekakve vježbe i seminarski dio, s dozvoljenom kvotom izostanaka, Pravdanje izostanaka putem liječničkih ispričnica bila mi je neoprostiva povreda osobne privatnosti, smatrala sam da bi u osnovnoj to trebali činiti roditelji (i dati medicinsku dokumentaciju na uvid isključivo ako oni to iz nekog razloga žele, ne kao default očekivanje), a u srednjoj da bi pohađanje dijela nastave ionako dakle trebalo biti fakultativno.

---

Upravo bih ovako ja ustrojila srednju školu

ne mogu zamisliti da roditelji iskljucivo pravdaju izostanke. takav nacin moze dovesti do grubog zanemarivanja djeteta bez da se ono uoci.
na sustav fakultativnog predavanja u srednjoj skoli vecina bi se pogubila. narocito kampanjci. koliko je vjecnih studenata koji se ne mogu nositi sa tolikom "slobodom" i "kaoticnoscu" pa zavrse kao "losi" studenti ili vjecni studenti. a nisu glupi, dapace.

samim uvidom u prolaznost osnovne i srednje skole te usporedbom sa prolaznoscu studenata (upisani-zavrseni) moze se doci do zakljucka da model koji vi zagovarate bi odgovarao jako maloj skupini i bio bi na stetu velike skupine.

no otisle ste u jos veci topic od muskih prava sa tamo neke strane.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Ja si baš mislim o toj odgojnoj komponenti... pa ne možeš ti imati djecu oko sebe, a ne djelovati - odgojno. Oni su, po svom ustroju, neodgojeni, ne mislim da im fali kućni odgoj, nego su u procesu da se odgoje, em za društvo, em za učenje, manire, jedni za druge, to jest odrastanje. Oni putem moraju nešto i naučiti, ali ako nisu odgojeni, džaba im sve. I kako sad da ti imaš neku opću neutralnu školu koja ne odgaja s hrpom neodgojenih (u procesu odgajanja, dakle) ljudi? Kad netko ustane i zapjeva ne znam, ustaške, što nastavnik radi? Pravi se mrtav, da ne izrazi neki stav, da ne dođe u neku izmjenu s učenikom? Ili djeluje odgojno, tako da saopći da nije u redu ustati usred nastave, omesti druge, pjevati kad pjevanju nije red, pa još pjevati ustaške? Kad netko prekida nastavnika, kad neko dijete šamara druge, što nastavnik radi? Jednoličnim tonom predaje latinski (imali smo i takve...)?

---

Veliki potpis- ja sam uvjerena da roditelji imaju normalna radna prava i obaveze (od plaće do raznih organizacijskih fleksibilnosti), da su škole kvalitetno opremljene, nastavnici pošteno plaćeni i za administraciju i za roditeljske i pripreme i srz i sve, da škole imaju dostupnu i ekipiranu strušnu službu, da socijalne i školska medicina imaju sredstava za provođenje savjetovanja i kvalitetne prevencije odgoj i "mladi" uopće ne bi bili problem nego radost! Ma koliko sreće i zadovoljstva bi bilo da se djeca mogu svaki dan kretati na početku nastavnog dana. Svi pedagozi i liječnici se slažu da tjelesni prvi ili drugi sat rješava pola problema s disciplinom, zdrava i ukusna prehrana, estetski dobno prilagođen okoliš. Pa u austriji škola izgleda kao mjesto koje bi djeca odabrala da u njoj borave kad pogledaš neki grad, a kod nas dio samo što se ne sruši, dio izgleda tako da padneš u depresiju čim vidiš zgradu, a tek mini udio liči na neko mjesto koje želi dobrodošlicu. ;Ma mogu reći da bi skoro svi prof i nastavnici odgajali primjerom i osobno u manje natrpanim razredima, roditeljski bi služili da su takvoj manjoj zajednici usklade očekivanja profesora i roditelja s potrebama djece, a ne prozivkama i preglasavanjima.... Ah, utopija

Nemam vremena za raspravu, samo lijepim link na kurikulum:
http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=11972&sec=1933

Odgovor na pitanje iz naslova-da bar smanji na najmanju moguću mjeru, tamo negdje oko 2025. godine, postotak ljudi koji daju ovakve komentare i onih koji im te komentare lajkaju.

Citiraj:

---

Svi mi koji ovo čitamo smo zapravo debili, jer nas nisu u 5. osnovne naučili kako nategnuti kondom i kako masturbirati... Pa neka su nam djeca nepismena i bez radnih navika, ovo je ipak mnogo važnije gradivo u životu... Kaj će ti mozak ako se znaš služiti spolnim organom....

---

Citiraj:

---

Jednostavnim uvidom u literaturu na kojoj je nastao ''Kurikulum zdravstvenog odgoja'' dobiva se jasna slika o namjeri uvođenja ovog obaveznog predmeta obrazovanja. Naime, autori i izvori literature, među ostalima, su Sarnavka, Queer Zagreb, Mamula, B.a.b.e. Zagreb... Kako to da Ministarstvo nije uvrstilo autore poput Flander, Kocijan, Warshak... a koji su svoj radni, pa i životni vijek posvetili zaštiti djece od bilo kakvog oblika nasilja? Možda zato što ovi posljednji naglašavaju važnost oba roditelja u životu djeteta (naročito važno u životima djece razvedenih roditelja, kojih je sve više) i važnost cjelovite obitelji u djetetovu životu, što na sve načine opstruiraju ekstremističke rodne skupine, a čije interese Ministarstvo zastupa u ovom školskom programu? Drugim riječima poručuju - dijete, super je ako si homoseksualne orjentacije, a još je bolje ako pri tom nemaš tatu! Činjenica da je Ministarstvo izostavilo upoznati djecu s njihovim zakonskim pravima, izostavljajući Konvenciju o pravima djeteta iz programa, jasno govori o diskriminantnom ''drilanju'' djece kroz ovaj nakaradni program.

---

Citiraj:

---

Sa jedne strane imamo razvijene zemlje odnosno zemlje koje napreduju ulazu u razvoj skolstva. Njihova djeca uce prirodne znanosti, u osnovnoj skoli stjecu dobre osnove iz matematike, fizike, kemije, informatike kako bi mogli postati dobri inzenjeri, lijecnici, arhitekti ...
Sa druge strane imamo nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju. Njihova djeca uce kako se peru ruke, kako se peru zubi, kako se pravilno masturbira, kako se postaje homoseksualac ...
Sto mislite koji su perspektivniji?

---

Citiraj:

---

Mora de je mastubacija jako zdrava kad djecu treba tako podučavati o tome.
Samo su gospoda zaboravila na ovisnost i beznađe koje dolaze nakon tako divnih iskustava.

Jao jao jao. Idemo ravno na dno.

---

I moj apsolutni favorit, koji savršeno potvrđuje da nije potrebno, kako ono, patroniziranje države (34 lajka)

Citiraj:

---

Kao što se i pretpostavljalo, zdravstveni odgoj je uveden da bi se zaobišla deklarirana volja roditelja da se u školama ne promovira homoseksualnost i da se njihova djeca trebaju odgajati prema njihovom svjetonazoru, koji je u Hrvatskoj većinski katolički. Ovo je nasilje manjine nad većinom, te krivih i luzerskih nazora prema životu i svijetu prema onim ispravnima i perspektivnima. Još jednom vlada pokazuje da ima strateški cilj uništenje naroda i države.

---

Istekao mi je edit, pa da kažem da je gornje kopirano s portala VL http://www.vecernji.hr/zivot/o-mastu...-clanak-459803

Čitanje komentara ispod članaka po netu :lol:Ovo su sigurno oni relevantni izvori koje ja uvijek zaboravim provjeriti :-P

Citiraj:

---

Još jednom vlada pokazuje da ima strateški cilj uništenje naroda i države.

---

najnajnajjače. Pa kako se mi nismo dosjetili da ova Vlada, vjerojatno neki doseljenici, imperijalisti s Urana ili Venere,
imaju strateški cilj - uništenje vlastitog naroda i države:lol:.
Zato se oni bore, da unište narod i državu. Genijalno.

a stvarno ima totalnih pacijenata.
al 2025 je preambiciozan cilj, možda tamo treća generacija :mrgreen:

citanje komentara po portalima je mazohizam. onaj hardkor.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

citanje komentara po portalima je mazohizam. onaj hardkor.

---

X

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Čitanje komentara ispod članaka po netu :lol:Ovo su sigurno oni relevantni izvori koje ja uvijek zaboravim provjeriti :-P

---

Što je ovdje toliko smiješno?
No, zanimljivo, pronašla si se prozvanom. :)

Ne - krivo, ne osjećam se nimalo prozvana, osim što mi je bilo zabavno poentirati ozbiljnost izvora na koji se mene stalno poziva k'o sam HINA ;) . Ali od vulgarnosti i kretenizama koji se nađu pod člancima na netu način na koji su napisani ovi komentari spadaju u debeli prosjek, ako još i nisu u "finijem" djelu. Ja sam se čak disciplinirala da skrolam tako da ne vidim komentare ispod članka, jer to je ponekad smješno, ali ponekad je takav horor da mi je žao ako to ugledam i krajičkom oka.