Citiraj abcdefgh prvotno napisa Vidi poruku
*Po meni*, nema što šestogodišnje dijete odlučivati o tome koji je optimalan modalitet učenja za njega, jednako kao što općenito mala djeca ne mogu odlučivati o mnogim stvarima (kad će ići u krevet, kakvu prehranu će imati i sl.). Tako da je početna situacija procjena roditelja.

Idealna situacija bi bila da imamo široku paletu izbora: i male škole, i velike škole, i waldorfske škole, i "jako akademske" škole, i dopisne škole i polu-dopisne škole, i cjelodnevne škole i poludnevne škole i dva-x-tjedno škole (nešto između obrazovanja kod kuće i školovanja), i škole koje stavljaju bistriće u posebne razrede i one koje imaju baš obrnuti pristup i svu djecu bez obzira na akademski potencijal stavljaju zajedno, i vjerske škole i strogo sekularne škole, pa tako i škole koje nude određeni tip odgoja i one koje odluče graditi svoj imidž na "business only". I sve između. I onda da roditelji mogu birati.
Živim u gradu u kojem takav izbor zaista postoji - škole se dijele na male i velike, privatne i javne, bazirane na različitim teorijskim pristupima (waldorfski, montessori, jena-plan i tako dalje, sve do pristupa toliko lišenih svake strukture da učenici svakog jutra u dogovoru s učiteljima sami odlučuju što će, koliko i hoće li taj dan uopće učiti), konfesionalne škole, škole u potpunosti na stranim jezicima, škole s dvojezičnom nastavom i tako dalje, da ne nabrajam, uključujući i obrazovanje kod kuće. Sve su to legalni i legitimni izbori. Iako vjerujem da u tom mnoštvu postoje djeca koja idu u njima najbližu školu, u mom krugu prijatelja i poznanika ne postoji nijedno jedino (!) dijete kojemu je škola odabrana po kriteriju blizine. Naravno, postoje djeca koja su išla ili idu u najbližu školu, ali tek nakon što su roditelji pogledali i procijenili još barem nekoliko drugih, a blizina u tom slučaju nije bila ono što je prevagnulo.

Zašto to sve pišem? Zato što zaista postoji mogućnost pronaći školu koja relativno dobro odgovara roditeljskoj predodžbi idealne obrazovne ustanove te karakteru i potrebama djeteta. I upravo u tom prekrasnom (ali i kompliciranom) mnoštvu potencijalnih izbora tu i tamo se pronađu roditelji koji do te mjere ignoriraju činjenicu da njihova djeca nisu produžetak njih samih, nego posve drugačije osobe, s vlastitim kriterijima i potrebama, da dječica venu u školama koje im nimalo ne ne odgovaraju.

U našoj školi se do te mjere pridaje pažnja tom usklađivanju učenika s učiteljima da u tri paralelna razreda obično predaju tri sasvim različite osobe, a učenici se raspoređuju po razredima nakon nekoliko prilično detaljnih razgovora koji se vode prilikom upisa u školu. Učiteljica moje mlađe kći osoba je koju bih ja vjerojatno posljednju na svijetu odabrala za svoje dijete (baš sam neki dan pričala o tome sa Seni ), no moja kći je jako voli i vrlo je sretna i zadovoljna u školi (kuc-kuc). To isto djetešce je od svih teta u vrtiću doslovce obožavalo upravu onu koja je meni bila (jedina od svih odgajateljica) prilično antipatična. Što reći... Svoje vlastite "traume iz djetinjstva", preference i stavove ponekad je uputnije i korisnije staviti u stranu u korist dobrobiti djeteta.

Slažem se da roditelji barem donekle moraju donijeti odluku s kojom će moći živjeti (na kraju krajeva, šestogodišnje dijete niti ne zna kakvih sve škola ima niti može biti svjesno dugoročnih posljedica niskokvalitetnog obrazovanja - čini mi se da ni mnogi odrasli to nisu), ali mislim da je u svemu tome ključno imati na umu osobnost djeteta, koja je često miljama udaljena od naše vlastite.

(Topic je u međuvremenu narastao, na žalost, sad ga ne mogu dalje čitati.)