 |
|||
Ostala sam dužna popuniti one ... iz programa 6. razreda.
Dakle: razvijanje medijske pismenosti, tretman mladih i seksualnosti u medijima te pornografija.
A što se tiče neosobne, čisto obrazovne škole, moram reći da je osnovna škola po svojoj misiji prvenstveno odgojna ustanova, a puno manje obrazovna. S tim da su odgojna i obrazovna komponenta obrnuto proporcionalne od 1. do 8. razreda (znači, u 1. najviše odgoja, a najmanje obrazovanja; u 8. više obrazovanja, manje odgoja).
Sad, uključuje li ova medijska pismenost i sigurnost ma internetu; leonisa, ne znam.
sarah, odličan post (dalje nisam stigla čitati).
To su sve realnosti, ali ne mislim da uopće možemo zamisliti situaciju u kojoj su sve takve krive Drine ispravljene, osim ako ne idemo prema nekoj totalnoj državnoj kontroli obrazovanja, u vidu kompletnih dnevnih internata i praktički čupanja djece iz obitelji. Djeca, kad poodrastu, se ne moraju složiti s vrijednosnim sustavom svojih roditelja. Ja sam od svojih napravila poprilično drastični skok, npr., a nisam jedina koju poznajem kojoj se to dogodilo. I ljudi naprave skokove u svakakvim smjerovima, ima normalnih obitelji čija djeca zaglibe u kojekakve ekstremizme, isto kao što ima nesređenih obitelji iz koje proizađu normalni zdravi ljudi (naravno, statistički šanse nisu jednake).Zuska prvotno napisa
Da, možda imamo semantički problem, ja pod odgojem baš vidim tu neku intencionalnost, nasuprot spontanom životu. Ja sam kao dijete jako gadno reagirala (u sebi, fino sam se pritom ponašalaali je u meni sve vrijalo) na "intencionalnosti s krive instance", da se tako izrazim.
Premda sam isto imala nekih krasnih toplih ljudi koji su mi predavali, jasno. Samo su mi ovi drugi, valjda zbog toga što su bili većina, u konačnici obojali to školsko iskustvo, barem do srednje škole gdje je to ipak nekako postajalo sve manje.
Postoji mogućnost da jednostavno nisam imala sreće i da to nije "tipično" školsko iskustvo, išla sam u dvije osnovne škole od kojih je jedna ipak bila puno prihvatljivija od druge i moglo se normalnije disati. U ovoj drugoj sam bila u stanju stalne nelagode i buntovnosti u dobrim danima, odnosno tog nekog tihog stresa u lošim danima.
Žao mi je za tvoju kćer.Ali to je upravo to što opisuješ. Tvoja kći je možda još premala da ti to može precizno verbalizirati, meni su trebale godine nakon završetka škole da uopće nađem riječi za to što me mučilo. Jednostavno postoji dio ljudi, premda malen, koji je tako "umrežen" da im je strahovito bolno to krojenje.
Pritom, pazi, ja imam još nekih dodatnih problema koje tvoja kći možda nema, npr. meni je dosta dugo trebalo da si raščistim u glavi kako ljudi koriste neke riječi (npr. "morati") i uopće mi nitko kao djetetu nije objasnio da neke riječi nemaju tu "doslovnu težinu" koja se čini kao da imaju. Ne znam što je točno bio problem, ne volim "samodijagnosticiranja", ali možda bi to danas netko prepoznao kao neku vrlo blagu verziju Aspergera, ali što god to bilo što sam ipak koliko-toliko prerasla puno kasnije ili naučila kanalizirati na načine da mi ne ide na osobni stres, to je dodatno zakompliciralo problem. Ukratko, trebalo mi je dosta vremena da naučim "jezik" kojim govore drugi ljudi, još i dan danas znam imati nesporazume gdje ja nešto smatram jednim, a "tipična upotreba" je zapravo nešto drugo.
Bilo je profesora, u srednjoj, koji su to ipak nekako razumijeli. Nisam sigurna točno zašto, da li drastično bolja sredina, ili neka promjena generacija pa su već dolazili mladi ljudi, ili sam ja počinjala prerastati neke frustracije. Moji roditelji nisu znali / mogli proraditi te stvari sa mnom, a dok sam bila u osnovnoj školi traženje neke stručnije pomoći da im verbalizira ono što ja ne mogu, a tako je rijetko da sami nisu sreli, je još uvijek bilo tabu.
U svakom slučaju mi je žao zbog tvoje kćeri, jer ako je imalo poput mene, bit će joj jako teško dok ne dođe do dovoljno uvida u samu sebe da uspije locirati gdje je problem, kako se može nositi s njime i ne uzimati to toliko k srcu.
Meni je taj fizički aspekt također smetao. Odgovarao mi je s roditeljima, bliskim prijateljima, kasnije s vrlo bliskim osobama, ali sam nekako fizičku bliskost mogla probaviti samo u tom nekom uskom krugu. Mislim, nije da bih doživjela živčani slom ako bi me netko zagrlio, ali bih *jako* cijenila, gledajući unazad, da me se prvo pitalo. Kad bih ja išla u zagrljaj osobi s kojom sam imala takav odnos da sam se osjećala u redu i "pozvanom" na takvu bliskost, s tim ne bih imala ama baš nikakav problem.S druge pak strane,govorim kao nastavnica, tvoje poimanje škole bez emocija i osobnog, je upravo i dovelo do ovog što imamo u školstvu. Samo tamo gdje je prisutna ljubav, guiding love, strpljenje i samilost prema onoj djeci koja teško funkcioniraju u školi možemo vidjeti odgojne uspjehe i ispunjena dječja srca. A to je strahovito težak i polagan proces, koji počinje od nas odraslih koji tamo radimo, ili da skratim nemoguće je raditi s djecom i ne odgajati, tj moguće je, ali je osjećaj i rezultat odvratan. Ima učiteljica kojoj djeca trče u zagrljaj kad god imaju priliku i takva osoba dostavlja obrazovni sadržaj, ali i odgaja, tješi, ohrabruje i vodi. Ima učiteljica kojima djeci nikad ne pada na pamet doći u zagrljaj ili se osobno obratiti, takve dostavljaju obrazovni sadržaj, odgojno dociraju, korigiraju i kritiziraju, uživajući u svojjoj veličini i znanju nad nemoćnom dječicom. PO meni su to pojedinci otuđeni od sebe samih koji upravo ispunjavaju ulogu koju si ti opisala kao poželjnu sliku škole, oni doslovno samo rade svoj posao.
Moj način gledanja na stvari je zapravo nekako "preventivan", kako da to objasnim, nemam problem s time da drugim ljudima odgovaraju različiti modaliteti ponašanja s drugim ljudima, ali mislim da bi se u *principu* trebalo u startu ne pretpostaviti da je osoba takva, već možda ipak pitati. Kad sam ja bila dijete, svi su "prepostavljali", do dvadesetih godina sam ludila s tom... presumptiousness? koja je uopće naša riječ za to? To uzimanje zdravo za gotovo da svima to odgovara, svima je pet, svim roditeljima je u redu da zubar dolazi izvan svog ambijenta gledati djecu i sl.
Ja ne mislim da ljudi koji rade s djecom imaju ikakve loše namjere, ali postoje slučajevi gdje te loše namjere poploče put u neki unutrašnji pakao djeteta koje nije u stanju objasniti što je, zapravo, problem.
Meni su to najljepše uspomene bilo kakvog učenja.Profesor latinskog koji govori o - pazi sad - *latinskom*, mirna atmosfera, osjećam se ugodno, mogu postavljati pitanja, uživam u tom nekom "intelektualnom prijateljstvu", a blisko prijateljstvo ostavljamo bliskim prijateljima koji se biraju. Na fakultetu sam kasnije naletjela na neke profesore s kojima sam se jako ugodno osjećala baš zato što su poštovali moju privatnu sferu - i fizički, i mentalno.
Abcd, jesi ti ovako reagirala još kao dijete ili si tek u odrasloj dobi razlučila ovo o čemu pišešeš?
Jesi možda bila kao moja kći? Najsvjeziji primjeri iz škole. Jučer je odbila pisati test iz prirode jer joj je muka od riječi kao što su učeničke obveze i dužnosti, obavljanje kućanskih poslova, pravila ponašanja...Sat razrednika joj je najmrži sat upravo zbog stalnog pozivanja na dobra djela i moraliziranja.Zadaća iz hrvatskog:Čemu se veseliš na početku nove školske godine? Ničemu (jer kako joj netko može reći da se veseli po njoj bi pitanje trebalo biti Kako se osjećaš na početku nove šk.god?), Što napraviš kad se osjećaš tužno? Njen odgovor: Zašto bi se osjećala tužno? (pozadina je da ona smatra da joj nitko ne može etikatirati njezin osjećaj -opet sretniji odabir pitanja bi bio Jesi li ikad tužna?) Kome bi iz razreda dala peticu iz prijateljstva? Odgovor: Nikome jer se iz prijateljstva ne mogu davati ocjene......
Nju jako muči prikriveno licemjerje svih sudionika nastave i svjesna je da se u jako puno situacija igraju uloge, daju očekivani odgovori, ja osobno ju razumijem i sama se listajući te knjige čudim količini uvjetovanog, unaprijed odlučenog i isprogramiranog. Neki pojedinci takav kontekst jednostavno ne podnose zbog svoje percepcije svijeta i količine iskrenosti koju osjećaju da moraju svjesno ispoljiti. Nikada ne korigiram ovakve njene odgovore i istupe osim kad remeti nastavu učiteljici ili krene filozofirati i analizirati na satu. Tada ju ostavljamo doma koliko treba da se ohladi i preboli sve te osjećaje. Teško joj je svemu tome pristupati po principu jednadžbe. Prve dane je ljuitito listala čitanku i razmišljala da pošalje pismo urednici i autorima, što možda i nije loša ideja.
Da ne idem više u OT poanta je da ja nemam takvo dijete ja nikad ne bi dovela u pitanje sve to, već bi po defaultu i sama odgovarala na ta pitanja i čekala očekivane odgovore od svojih učenika. zato pojedinci poput nje i Abcd.. svojim propitivanjem i iskrenošću po meni doprinose dubljem pogledu na općeprihvaćene i samorazumljive zaključke dostavljene u školskoj sredini.
I na našim satovima engleskog se radio - engleski, ne znači da mi je taj profesor bio frend, no way, a ono blisko prijateljstvo je miljama od toga udaljeno. Atmosfera nije bila "mirna" (dobro, to je stvar karaktera, na mirnima ja odlutam u zzzz, doslovno imam problem razumijevanja kod nekih ljudi ako govore istim tonom, pa još tiho... kao u Seinfeldu i epizodi s gusarskom košuljom na volančiće u nekom showu(pristao nosit tu košulju jer ženu kreatoricu nije čuo, a svi se pravili da je čuju), problem mi je doslovno ona komunikacija A pa poruka putuje na B).Meni su to najljepše uspomene bilo kakvog učenja.
Ali, to je sad offtopic razgovor o karakterima i temperamentima, ne vidim tu neki ono suštinski problem, ali razumijem ovo što si opisala i iz ovih tvojih sumnji na eventualnu "neuronetipičnu" dg. i kako je mogao bit benefit od eventualnog homeschoolinga i kako si benefitirala kad si došla u intelektualno izazovniju/mirniju sredinu (s tim da ja volim tu "vatru" i kod intelektualnih izazova, iako se sjećam i par mirnijih koji su na mene ostavili impact).
Dok sam ja pisala ti si već odgovorila. Odoh čitati
prekomplicirane i predelikatne promjene u obrazovnom sustavu "tražiš" (osim HE, to nije kako ina kaže mainstream i odvojena je tema), a radi kojeg konkretno razloga?
nemaš problema s disciplinom, nemaš problema s ljubaznošću, s toplinom, nisi separatist, nemaš problema s religijskim svjetonazorom...
tražiti takve promjene radi toga što te netko na satu razredne zajednice pita jel pereš suđe i peglaš?
radi zubara u školi? radi pranja zubi?
koja je direktna, ili indirektna šteta od tih pitanja (po dijete, pojedinca,društvo u cjelini), a koja korist od njihova nepostavljanja? koja je korist po djecu ako ne peru zube u školi, a koja je šteta po djecu ako ih peru? jel ih možeš klasificirati?
Ovo je genijalno, pregenijalno, baš mi je drago da ste napisale nešto o tome, i ti i abc...,
I moja djeca znaju tako nešto ponekad upitati, isto ne znaju što bi napisali pa ja kažem "ma ajde, napiši bilo šta, ne moraš toliko mozgati,nešto navedi, bla, bla,...",
ali to su i pitanja na površnoj razini, samo malo zbunjenosti, nema tu traume, tako da nisam o tome nikad razmišljala niti bih zapazila.
Nisam ni znala da to netko može doživljavati tako slojevito i duboko, baš ste mi otvorile neke sasvim nove vidike, nebitno što je OT, stvarno je za razmisliti.
uletili ste mi, nisam čitala ove zadnje postove
Pa zapravo, imamo puno tema na forumu gdje smo razgovarali o ovakvim i sličnim situacijama s djecom, kad im škola nije po mjeri, a nastavnici nisu skloni pomoći i naći pravi način baš za to dijete (ili kad jesu). Mislim da pikulin sin ima to doslovno shvaćanje riječi i zadataka, je'l da, pikula?
I skrenuli smo jako s teme.
Drago mi je da si ovo spomenula, jer sam ja sasvim drugačijeg mišljenja od ovoga što navodiš i mislim da je *izuzetno opasno* davati bilo kakvu psihoaktivnu susptancu bez *jasnih organskih temelja*, a u SAD-u (baš zbog tih idealnih velikih sloboda, nažalost - ja sam toga svjesna) je zdravstvo vođeno profitom otišlo u nekim segmentima u sasvim krive vode te se više ne traže jasni organski temelji za dijagnozu pa nemaš EEG, skeniranje mozga, pomnu procjenu ponašanja, pokušaj dijetetskog riješavanja problema itd., već mnogi rade dijagnoze samo na temelju upitnika i vrlo upitnih procjena. Medicina kakva se prakticira kod nas je mnogo konzervativnijeg pristupa i to mi je drago, jer ima manje eksperimentiranja koja su potencijalno štetna, no i SAD-u kvalitetni neuropedijatri ne potežu za listićem na kojem ću napisati Ritalin / Concerta / štogod nakon opservacije djeteta od deset minuta dok je roditelj popunjavao upitnik. Da je američka medicinska praksa puno "agresivnija", to jest, i to nije dobro.
Međutim, neuroznanost se razvija sumanitim brzinama i ja sam jako sretna kad vidim koliko se "demistificiraju" određena ponašanja, koliko autisti i drugi više nisu "luđaci" već se razumije da su samo na jednom esktremu što se tiče "umreženosti" mozga i koji dijelovi mozga im se aktiviraju pri kojim aktivnostima (koji često nisu isti kao kod drugih ljudi, dakle drugačiji neurološki make-up, prema novim istraživanjima magnetskom rezonancom mozga), koliko se sve više razumijeva da su mnogi poremećaji zapravo samo esktremi čitavog spektra, kako se može bolje razumijeti i one ljude koji nisu ekstremi, ali se dosada vidjelo da su malo "čudni", i sve mi je to baš jako drago da se stvari pokreću.
Mislim da sve to ima jako dobre potencijalne primjene u obrazovanju i mene jako zanima obrazovanje takve djece, jer mislim da tu ima jako puno mjesta za poboljšanje. Čak i ako pustimo na stranu jesu li škole "osobne" ili ne, sam način prezentacije materijala i učenja jako različito funkcionira za jako različitu djecu, vizualni tipovi puno izgube u "linearnoj" školi, to mi je bio još jedan izvor frustracija, ali o tom potom dok konačno odem na one teme zbog kojih sam se uopće registrirala.
A vezano za iskrenost/doslovnost/nijanse sivog... nadam se da sad neću nikoga povrijediti, jer to i ne želim, meni je nekako i to dio procesa odrastanja (znači, i intelektualnog, i emotivnog kojemu dajem veći ponder)... je dovođenja djeteta u fazu da se s nelogičnostima i nedosljednostima života donekle time može nekako OK nositi (ne znam, doduše, kako to napraviti, ali mi je osobno bitno da ne "zalijepi" na doslovnostima ili tumačenjima u krajnostima (ma kolimo mi osobno možda zanimljiva ta perspektiva bila i ma koliko je tu uistinu dublje i pametnije).
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 15:11
Ja imam srece, moj zna tako rasclanjivati pitanja, ali onda da odgovor za koji smatra da se od njega ocekuje. Jerbo je mr. Hyde samo kod kuce.
A, cvijeto, abcd je neka vrsta osobenjaka, ja bih rekla, to je neka razina, neki slojevi u koje nije samo tako proniknuti.Ovo što piše sarah jasnije mi je to približilo. Svi se mi susrećemo sa sličnim pitanjima, ali nama nisu drama, a nekome jesu. Iz kojeg razloga, tko bi znao.
umrijet ću.
zdravoseljački mozak
ina, neka od tih pitanja u knjigama su toliko glupa da ja u potpunosti razumijem potrebu djeteta da napise odgovor kakav takvo pitanje zasluzuje, a ne onaj koji se ocekuje. problem nastane kad krenes djetetu objasnjavati zasto bi bilo bolje za njega da ipak napise odgovor koji se ocekuje.
OT, imala sam jednog kolegu koji je na psihotestu u vojsci napisao sve ono sto je on mislio da bi oni htjeli cuti od njega u nadi da ce dobiti ne znam vise koji rod vojske, mozda padobrance. Uglavnom, oni su ga oslobodili vojne obveze.
skužila iz zadnjeg posta.
treba mi malo
al opet, bi li roditelji u tom slučaju bili pravo rješenje? u opciji HE?
ko to zna.
zadaćnica - "napiši što je za tebe hrabrost".Ja imam srece, moj zna tako rasclanjivati pitanja, ali onda da odgovor za koji smatra da se od njega ocekuje. Jerbo je mr. Hyde samo kod kuce
učenik napisao - ovo je hrabrost.
i dobio jedinicu
Istina, mi smo mu prisili dijagnozu "poselar". Da ga posaljemo s deset kuna u svijet, on bi uspio.
umrijet ću.
zdravoseljački mozak
Da, svjesna sam toga, zato ja pokušavam svoju malu od kolijevke, doslovno, uvest u svijet dvoznačnosti, iako sam svjesna da je dobar dio toga u onome "takvo se rodi".
Vezano za tvog frenda, I bet you da je i tu pak bio predoslovan, pa u pokušaju poboljšanja, odgovarao pozitivno na standardne zamke "jeste li ikad lagali", a on "ne" i takve "klipove". Doduše, ne znam kako tu "pomoći"...
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 15:21
Teško je udovoljavat očekivanjima, ja mislim nekako da je pravi put dobro balansiranje toga u smislu da si socijaliziran, a ne izgubiš sebe, a di je tu granica, to vjerojatno svako sam za sebe ispipava.
Mene osobno, (ne moje dijete, ona je vrlo poslušna i sve izvrši što se od nje traži) smeta kad svake godine nakon
ljetnih praznika trebaju pisati gdje su bili, što su radili, kad trebaju pisati što su im roditelji po zanimanju, gdje rade, kad
trebaju crtati obiteljsko stablo, pisati o svojim obavezama kod kuće, opisivati raspored prostorija u svojoj kući
i sl. Zašto bi to učiteljica trebala znati (na stranu to koliko pažljivo to uopće čita, ili tim više, u te
piskarije se unese istinski život ili okolnosti neke obitelji, a čemu to?)
A što se tiče senzibiliteta kćeri od sarah u pogledu iskrenosti, odavno sam došla do zaključka da je vrlo
mali broj ljudi prema kojima se može biti stvarno iskren, ostatak (poslovna komunikacija na koju otpadne golemi
dio dana, pa velik dio obiteljske komunikacije) je poprilično neiskren i isforsiran.
jako dobra pitanja.
to se i meni cini.
da vam malo vadim mast.
Ako se dobro sjecam, moje dijete sve do sad nije nije jedanput imalo zadace tipa:
Pocetak proljeca, jeseni…
Moja domovina
Prvi snjeg
Kako sam provela ljetne praznike
Itd….
A od petog razreda su zadace iz njemackog, sve drugo samo ne ono:
Moras napisati nesto sto se ocekuje.
Dapace, citajuci njene sastave koje imaju za domacu zadacu, ili one sto pisu u skoli kao kontrolni, cesto sam je pitala, nisu li joj teme, opisi i slicno, malo hmm,hm kako da kazem sumanute?
Ne, kaze ona, profesoru se svida.
skužila iz zadnjeg posta.
treba mi malo
al opet, bi li roditelji u tom slučaju bili pravo rješenje? u opciji HE?
ko to zna.
zadaćnica - "napiši što je za tebe hrabrost".
učenik napisao - ovo je hrabrost.
i dobio jedinicu
Vezano za raspravu, mislim da je stvarno ovo o čemu se raspravljalo jedan poseban aspekt i problem, nemam pojma kako je najbolje rješiv, abcdefg ga je očito riješila promjenom sredine i odrastanjem i nailaskom na za nju bolje sredine, ona sama osjeća da bi rješenje bilo u malo drugačijem modalitetu školovanja da nije tako kruto i da postoji više opcija. Koliko shvaćam, baš je, u stvari, i problem u ovom dijelu percepcije bliskosti i zadiranja, tj. granice intime i neintime / doslovnog / nedoslovnog i takve stvari.
Vrlo mi je stran prikaz americkog skolskog sustava na taj skroz impersonalni nacin. Nemam dijete u skoli ili vlastitog iskustva, ali cak ni sveucilisni profesori nisu business-only. Rana osnovna skola je vise nalik nasim vrticima, a ne skolama, a i kasnije su nastavnici/ravnatelji/ostalo osoblje i opcenito institucija skole puno vise upleteni u (privatni) zivot djeteta i obitelji nego sto sam to primijetila kod nas.
Ok, postoji vise izbora pa pretpostavljam da se negdje mogu naci i ovi spominjani hladni internati, mada moram priznati da ih, cak i kroz filmove, puno vise povezujem s Velikom Britanijom.
Mislim da je uopće kontra ljudske-dječje prirode da provode x sati u okružju gdje je sve just business. Pa sasušili bi se, jadnici mali! Na koncu, svaki uspješan biznis i kod odraslih ljudi počiva na povjerenju, da si s nekim kliknuo i da si na ljudskoj ravni na miru da je taj čovjek solidan, da ga simpatiziraš i računaš na njega. Je li itko ikad sklopio neki veći posao s nekim da nije bar popričao o životu, svojoj obitelji, odakle dolazi, čime se bavi i čemu se nada?
Jasno da su neki ljudi drugih vrijednosti i emotivne podešenosti, ali pretpostavljam da djeca, kao dio ljudske zajednice, mogu i moraju naučiti prihvatiti i voljeti i biti voljeni od raznih ljudi na razne načine, saslušati razne savjete, manje ili više primjenjive, i svjedočiti tome kako ljudi formiraju svoj svijet, uvjerenja i sl. Naravno da nitko ne treba popisivati djecu po tome koje savjete i načine života favoriziraju; učitelj prezentira i nudi, a oni se roje oko onoga tko je njihovom senzibilitetu najbliži. Meni je to jedna od vrednota škole, i nikakvim robotima ne bih slala svoju djecu. Sve što je u okvirima zdravog i normalnog meni je okej.
moram priznati da sam napreskokce čitala zadnje dvije strane. ali kad pomislim koliko moje dijete voli i grli svoju učiteljicu i koliko joj taj zagrljaj znači i kad ju učiteljica pohvali ili kad se s njima zeza i smije. ne mogu si zamisliti, kao što je to netko rekao, u manjim razredima, da nema te neke prisnosti.
Slažem se. I uglavnom se dječica tako "poroje", čini mi se. Oko ovoga za biznisom, velike su kultorološke razlike, meni su, konkretno, bile velike na liniji Englezi i Nijemci, pri čemu su Nijemci puno više srdačniji i osobniji, s Engezima sam bila naviknuta na jedan način komunikacije u stvarno sam se lecnula kad mi je neko, mislim neki Nijemac, na pitanje kako je odgovorio da ga boli glava, ono... bio mi je to šok, stila... pa ne želim baš te detalje (jer sam tad bila valjda na Englezi-frekvenciji). S Japancima nisam radila, možda je kod njih to još drugačije. Ali, slažem se načelno, uglavnom se makar malo dotakne i nekih izvanposlovnih interesa, ako ništa, u sklopu "weather talka".
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 16:31
Živim u gradu u kojem takav izbor zaista postoji - škole se dijele na male i velike, privatne i javne, bazirane na različitim teorijskim pristupima (waldorfski, montessori, jena-plan i tako dalje, sve do pristupa toliko lišenih svake strukture da učenici svakog jutra u dogovoru s učiteljima sami odlučuju što će, koliko i hoće li taj dan uopće učiti), konfesionalne škole, škole u potpunosti na stranim jezicima, škole s dvojezičnom nastavom i tako dalje, da ne nabrajam, uključujući i obrazovanje kod kuće. Sve su to legalni i legitimni izbori. Iako vjerujem da u tom mnoštvu postoje djeca koja idu u njima najbližu školu, u mom krugu prijatelja i poznanika ne postoji nijedno jedino (!) dijete kojemu je škola odabrana po kriteriju blizine. Naravno, postoje djeca koja su išla ili idu u najbližu školu, ali tek nakon što su roditelji pogledali i procijenili još barem nekoliko drugih, a blizina u tom slučaju nije bila ono što je prevagnulo.
Zašto to sve pišem? Zato što zaista postoji mogućnost pronaći školu koja relativno dobro odgovara roditeljskoj predodžbi idealne obrazovne ustanove te karakteru i potrebama djeteta. I upravo u tom prekrasnom (ali i kompliciranom) mnoštvu potencijalnih izbora tu i tamo se pronađu roditelji koji do te mjere ignoriraju činjenicu da njihova djeca nisu produžetak njih samih, nego posve drugačije osobe, s vlastitim kriterijima i potrebama, da dječica venu u školama koje im nimalo ne ne odgovaraju.
U našoj školi se do te mjere pridaje pažnja tom usklađivanju učenika s učiteljima da u tri paralelna razreda obično predaju tri sasvim različite osobe, a učenici se raspoređuju po razredima nakon nekoliko prilično detaljnih razgovora koji se vode prilikom upisa u školu. Učiteljica moje mlađe kći osoba je koju bih ja vjerojatno posljednju na svijetu odabrala za svoje dijete (baš sam neki dan pričala o tome sa Seni
Slažem se da roditelji barem donekle moraju donijeti odluku s kojom će moći živjeti (na kraju krajeva, šestogodišnje dijete niti ne zna kakvih sve škola ima niti može biti svjesno dugoročnih posljedica niskokvalitetnog obrazovanja - čini mi se da ni mnogi odrasli to nisu), ali mislim da je u svemu tome ključno imati na umu osobnost djeteta, koja je često miljama udaljena od naše vlastite.
(Topic je u međuvremenu narastao, na žalost, sad ga ne mogu dalje čitati.)
Sanja, nemoj nam molim te vaditi mast
Kako to objasniti našim vladajućima, jer i kod nas postoje pojedinci koji bi svoja znanja i ideje , pa i novce dali u širenje mogućnosti izbora, ali su zakoni tako mudro sročeni da na kraju mnoge stvari izgledaju kao i u državnoj školi, a o mogućnostima recimo veće grupe roditelja da takav projekt i realiziraju i financijski održe nema smisla ni raspravljati, i Waldorf i Montessori su nam na koljenima i pitanje je kako će opstati. Ima i nekoliko obitelji koje HE, pronašli su način.
Niš, odseliti se, izgleda jedina opcija, za nas koji ne možemo u ovom sustavu zadovoljiti svoje potrebe, tj. potrebe svoje djece.
Sarah, ovdje je zakonodavstvo mnogo fleksibilnije i dopustilo je interesnim skupinama da osnuju svoje škole koje se uglavnom samofinanciraju. Dakle, koliko para, toliko muzike, ali ako je nekome zaista bitno da dijete ide u školu koja se jako razlikuje od mainstreama, taj će izbor morati platiti. U nepovoljnom su položaju, naravno, djeca roditelja koji nemaju tih financijskih mogućnosti te djeca roditelja, uglavnom nižeobrazovanih, koji nemaju čak ni predodžbu o tome što se sve nudi, koje su prednosti i mane pojedine škole, što dijete u kojoj školi potencijalno dobiva... Dakle, izbor u teoriji postoji za sve, a u praksi je u biti ograničen za djecu visokoobrazovanih, dobro informiranih pripadnika srednje i više srednje klase.
Inače, jako mi se sviđaju tvoji postovi, Sarah, i nadam se da ćeš i bez odlaska uspjeti pronaći neko prihvatljivo rješenje za svoju curicu.
Sanja, u kojoj zemlji živiš? (Ako nije preosobno pitanje, slobodno ignoriraj ako jest.)
Ja se nekako nadam da ogromna većina roditelja ipak ne vodi neke svoje "osobne bitke" preko zdravlja i dobrobiti svoje djece. Jasno mi je da će valjda svi u početku ponuditi ono što će procijeniti najboljim, no nadam se da su zaista manjina oni koji tjeraju jedan zacrtani put premda postoje druge opcije čak i ako vide da djeci ne odgovara taj put.
Inače, meni je svojedobno kad sam istraživala ove teme bilo zanimljivo saznati da postoje ljudi koji imaju čopor djece, a ta su djeca međusobno tako različita i trebaju tako različite stvari u smislu odgoja i obrazovanja da se školuju praktički svi različito, npr. jedno dijete se obrazuje kod kuće u potpunosti, drugo dijete ima neki oblik fleksibilnog obrazovanja kod kuće gdje neke dane / predmete ide u školu a ostatak doma, treće dijete je u najbližoj kvartovskoj školi s ekipom iz kvarta i to mu je super, četvrto pak ide u neku malu alternativnu privatnu školu koja je pun pogodak za njega itd.
Naravno, čini mi se da je u jednom trenutku je pitanje i financija i organizacijskih mogućnosti riješiti da svako dijete ide točno tamo gdje mu je najbolje, vjerojatno postoje ne baš tako rijetki primjeri nekih kompromisa po pitanju toga što su želje a što realnosti (u krajnjoj liniji, niti to famozno obrazovanje kod kuće ne može provoditi svatko, naročito npr. u našem društvu gdje se često ni od dvije plaće u obitelji ne može normalno živjeti, a kamoli od jedne, dakle ne mogu si svi priuštiti *luksuz* da ostanu kod kuće čak i ako bi to u teoriji bilo najbolje za njihovo dijete), ali ipak sustav u kojemu postoji sloboda izbora mora da olakšava jako puno toga.
Nije tajna, živim u Beču.
I ja se nadam da su roditelji koji na tako rigidan i nefleksibilan način biraju školu u manjini, ali definitivno ih ima, jer ih osobno poznajem. Nije to velik broj, ali nađe se. Tragedija je upravo u tome što je izbor toliko velik da nema potrebe da dijete i minutu predugo pati u školi koja nije za njega.
Inače, i ja poznajem par obitelji u kojima djeca idu u različite škole, čak do te mjere različite da se nikad ne bi reklo da su iz iste obitelji (npr. jedno u skupu, elitnu privatnu gimnaziju poznatu po visokim kriterijima, drugo u "otkačenu" muzičku gimnaziju u kojoj se minimalno uči, treće na zanat). Bitno je, zapravo, da su prepoznati talenti, želje, volja i afiniteti svakog pojedinog djeteta, a to je ono najteže.
Slazem se da je super, sve dok su prepoznati talenti i zelje.
Ono sto zbunjuje recimo mene, a i mog muza, jest skolovanje kceri njegovog bratica. Jedna je nedavno zavrsila strogu katolicku gimnaziju (nakon katolicke osnovne), a druga, mladja, ide u prilicno strogu luteransku skolu. Malo nam je tesko pretpostaviti da su to bas zelje djece, jer se u skolu krece s pet godina.
No super je da tih skola ima. Uz sve ostale koje se nude. Lose je to sto se meni cini da mi niti jedna ne valja, ali ajde, imamo jos podosta godina za razmisljanje.
Posljednje uređivanje od Kaae : 27.09.2012. at 21:39
Još nešto, za Saru, nisam odgovorila na onaj post s primjerima iz školovanja njene kćeri jer sam ranije morala ići: mislim da definitivno postoji određena analogija između toga kako sam ja doživljavala školu i toj dobi i što mi je smetalo, i kako očito to doživljava tvoja kći.
Teško je tu reći kakav bi mogao biti daljnji razvoj situacije jer mi se čini da je tu u igri toliko varijabli (od roditeljskog stava do toga kako će reagirati na različite profesore kad u višim razredima dobije njih više, kako će biti s društvom itd.) da je svaka situacija zapravo jedinstvena, ali *ako* će postojati određena analogija između razvoja tvoje kćeri i mog razvoja, naučit će ona kroz godinu-dvije kako igrati tu društvenu igru, pa će još i hvaliti njene literarne radove o prekrasno opisanim osjećajima koje - ne osjeća (u toj situaciji o kojoj piše), itd., no takav oblik "ne-autentičnosti" same pred sobom bi joj mogao doći uz jako visoku cijenu po emocionalnu stranu. Sigurna sam da ima situacija u kojima je ta prilagodba koliko-toliko glatka i blaga, nadam se da će to biti njen slučaj, ali kod mene se stvar dosta zapetljala tijekom godina, tko zna zašto - da li mi je falio taj roditeljski moment, da li sam bila baš u jako nezgodnoj sredini, ili baš težak slučaj, ne znam, ali meni je školovanje ostavilo izrazito gorak okus u ustima, a počelo je na sličan način. Nadam se da će njoj biti lakše.
Mislim da ama baš niti jedna druga stvar koja me zakačila u životu nije na mene djelovala toliko raznoliko, toliko jako, a toliko *negativno*, kao školovanje do 8.razreda, a manjim dijelom i kasnije. Daleko od toga da nije bilo sunčanih dana, dobroćudnih profesora i ugodne zezancije s društvom, ali definitivno je prevladavajući osjećaj taj neki ćušpajz tjeskobe, bijesa, prijezira (u koji se onaj početni bijes pretvorio u malo starijoj dobi), osjećaja zatvora (u jednom trenutku sam raščistila sa sobom da se jednostavno moram prestati nadati i da moram riješiti u glavi da idem u neku vrstu poludnevnog zatvora), pa samookrivljavanja da ja očito imam neki "defekt" kad ne mogu podnijeti ono što je drugima lako, pa onda sitnih samodestruktivnih tendencija zbog te neke "krivnje", pa onda faza apatije u srednjoj školi, pa ozbiljno zamjeranje toj instituciji što mi oduzima vrijeme i jako puno energije koju bih inače uložila u kvalitetnije obrazovanje sa strane sama itd.
A pritom nisam imala nikakvo vanserijski negativno iskustvo (neki ozbiljni bullying ili zlostavljanje i sl.)! Ali mi je ipak sve to skupa bilo traumatično.
Isto nisam podnosila satove razrednika, mislim da sam bila valjda jedino dijete koje je taj sat ponekad ciljano markiralo. Zdravstveni, građanski i seksualni odgoj bi mi vjerojatno bila ona kap koja prelije čašu, da se od mene još tražilo da i doručkujem i perem zube u školi po centralnom državnom diktatu ili razgovaram s razrednicom o vezama i vjernosti i o tome kakve medijske sadržaje konzumiram.
I slažem se s Dijanom po pitanju iritacije oko pisanja što se radilo tijekom praznika, čime se bave roditelji (jednom me prilikom *na fakultetu* uspio iživcirati onaj statistički list koji se trebao popunjavati pri upisu godine gdje su se specificirale kvalifikacije roditelja ili tako nešto), obiteljska stabla itd.
nisam psiholog po struci, al ovako opisano...nije li u pubertetskoj dobi ne tako rijedak slučaj da djeca imaju neki od depresivnih poremećaja? s okidačem koji može biti različit, bilo koja poteškoća s kojom se dijete suočava?
sori, ne mogu više ispraviti post, glupo sama sebi zvučim s online dijagnozama. al, obzirom da nas svih čeka taj pubertet, na sve treba bit spreman.
ja se samo divim kako se sjecate osnovne skole i vasih osjecaja vezanih uz nju.
valjda me njemac posjetio malo prerano
ha ha pa mene su abcd..-ini postovi baš vratili u vrijeme osnovnog školovanja, i jako puno toga što piše sam prepoznala u svojim uspomenama - moja OŠ je bila baš takva, puna nastavnika koji su se zaista petljali gdje im nije bilo mjesto, moralizirali i propovijedali, i stvarno su zadirali u intimu i osobne stvari učenika. I baš je moja učiteljica od 1. do 4. razreda bila specifična u tome, a kasnije moja razrednica još i više. Kad sam došla u srednju školu (MIOC) nisam mogla doći k sebi od jednog lijepog, liberalnog odnosa koji je tamo vladao prema učenicima.
abcdefgh razumijem o čemu pišeš, i meni se dosta takvih misli motalo po glavi, ali sam se nekako prilagođavala, prihvaćala da tu ne mogu ništa. Spasilo me je što sam u srednjoj imala dobrog razrednika pa sa mogla puno bježati s nastave i sama određivati kada ću učiti pa sam prolazila s 5. Jednom na satu razredne zajednice je razrednik rekao da mu nije jasno kako netko može imati toliko dobrih ocjena a nikad nije u školi, da ja možda ne odgovaram telefonski ili preko neke videokonferencije
Ne volim moraliziranja i prazne priče, djecu odgajaju prijeri i osobnosti ljudi koji ih okružuju, zato ne bi želila da škola bude mjesto grupnih instrukcija, ali i da se ne petlja u svjetonazor i odgoj roditelja, osim ako odgoja zapravo nema i dijete je zanemareno, zapušteno i nesretno, tad se mora reagirati.
Što se tiče zdravstvenog i seksualng odgoja, ne bih baš da mi pričaju o vjernosti, vezama i sl. jer je to sklisko područje, i obojeno osobnim stavovima i uvjerenjima, ali činjenice o spolnim odnosima, kontracepciji, spolnom zdravlju, bi htjela da djecu dobro upoznaju i da im kroz ne znam koliko sati i predeta utuv neke činjenice, razbiju mitove i predrasude, pa da se ne dese pitanja u nekim časopisima ili po forumima, "piškila sam nakon odnosa, znači ne mogu ostati trudna i sl". Jednostavno ne bi nitko smjeo završiti školovanje da osnovne činjenice ne zna. Pogotovo s obzirom da u 90% obitelj ne razgovara se i ne upućuje djecu o temama spolnosti.
Još se i djevojčicama ponekad nešto objasni u vezi s menstruacijom i sl. ali s dječacima još manje.
Mene je ovakva rasprava ostavila bez teksta. Sve mi je to prekomplicirano i presofisticirano.
I mrzim mentalitet stada, a škole taj mentalitet njeguju i ne poštuje se uopće djetetova individualnost. Faks mi je bio puno draži od srednje škole jer sam mogla bolje birati vrijeme učenja , mrzila sam one iznenadne prozivke, pa tko može uvijek biti spreman odgovarati i znati, možda sam dan prije imala utakmicu ili neku obavezu pa nisam stigla učiti ali da mi se dala prilika da se ogovorim kad bi odgovarala, sigurno bi bolje učila i bilo bi mi nekad i bed prekršiti dogovor. Ili nejajavljeni testovi, pa čemu to, da živimo u konstantnom stresu i s mukom idemo na sat?
Iako sam bila odličan đak još i dan danas ka sam pod stresom sanjam da sam u školi a nisam bila dugo u toku s gradivom i sl. Tada u tim godinama nisam bila potpuno svjesna tog stresa koji je ostao negdje u podsvjesti i ispliva u snovima i dan danas.
Sve je jako puno u osobnosti, i dok moj stariji sin voli kolektiv i biti dio grupe, uglavnom sljedbenik, drugi je čisti individualac, ne prihvaća ništa zdravo za kotovo, s 3,5 već sve propituje i njemu će bojim se taj kolektiv teže padati. Npr. teta u vrtiću od najstarijeg tako ga svaki put proziva je li pozdravio i on kad je ona nikad ne pozdravlja, a inače rado i bez podsjećanja pozdravi ljude kad se opraštamo, tete u trgovini, ali samo one ljubazne. Iako volim da su mi djeca pristojna i pozdravljaju ne govorim mu da pozdravi tu tetu, i ja osjećam neki otpor prema takvom dresiranju djece dok to mom starijem ne smeta i voli tu svoju tetu i sluša ju.
Posljednje uređivanje od ivanas : 29.09.2012. at 16:47
dobro kaže ifi, prekomplicirani ste, ko bi vama udovoljio
sad više ni vjernost ne valja, nema happilly ever after...
a ako su djeca individualci, moraju doći u neku baš opaku sredinu da im se to ubije.
nije to - škola.
Kurikulum razraden po temama, predmetima i razredima http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=11972&sec=1933
Drage volje bi radila u onoj asocijalnoj skoli. Stvarno. Obozavam predmet koji predajem. Ali...
Nikako mi ne sjeda ta odgojna komponenta naseg skolstva, a potpuno mi je jasno da je nuzna. Narocito u osnovnoj skoli gdje su u razredima ogromne razlike medu djecom, gdje u svakom razredu ima barem jedno zanemareno dijete, barem jedno loseg imovinskog stanja, pa bolesno dijete, a prosjecnih cetvrtina razreda. Da ne nabrajam dalje.
ne sjeda roditeljima, ne sjeda učiteljima, ne sjeda susjedima, jadna ta naša djeca...
Tocno tako.
Pravila pisanja postova
